I RADIM NA UNUTARNJEM MIRU

isti ljudi kada dođu kući ipak razmisliti o fenomenu alkoholizma u žena, koji je u Hrvatskoj u porastu. Kako su emotivnija bića, kod žena je ovisnost puno žešća. Žene piju kada su jako nesretne, i to je uvijek skriveno, pribijeno na stup srama, i zato je opasnije. Eto, to je moj aktivizam, izborom tema kojima se bavim u predstavama.

Gledatelji to osjećaju i cijene. No u vašem umjetničkom miljeu, prepunom taština, prepoznajete li da vaši kolege na isti način cijene i vrednuju vaš trud?

Za psihološko je zdravlje jako važno ne misliti što drugi misle o tebi. Mi smo mala kasta i ne znam, ne zanima me što drugi misle. Ponosna sam da ponajbolji hrvatski umjetnici, glumci, redatelji, spisatelji pristaju raditi s nama. To je velika vrijednost. Za “Bobočku” sam nakon sedam godina dobila jednu domaću nagradu. S njom nisam bila ni na jednom domaćem festivalu, a onda sam otišla u Makedoniju i ondje dobila grand Prix. S tom predstavom gostujemo po cijelom svijetu. Mogla sam plakati i jadati se da me naš establišment ne voli, ali nisam, otišla sam u Makedoniju, dobila nagradu, a onda i proputovala pola svijeta. Da sam sjedila i plakala, očajavala, i pitala se zašto me nisu pozvali na Marulove dane, zašto nisam bila na Festivalu glumca, pa čemu to?! Jednostavno, odlučila sam biti proaktivna i to me čini smirenom, zdravom, sretnom, ispunjenom i zadovoljnom.

Kako “Bobočku”, Krležu, njegove duge, guste, nabijene rečenice, svu tu gomilu teksta koju izgovarate u predstavi – razumiju u svijetu?

Odlično! Evo, najbolji primjer, bili smo na festivalu u Kirgistanu gdje se prvi put na sceni čula hrvatska riječ. Pregovori su prije toga trajali pola godine, i zato smo napravili prijevod na ruski jezik, i poslali ga tamo, misleći da će ga isprintati i podijeliti ljudima. I krenusmo mi tamo, promijenismo sedam vremenskih zona, dođosmo u kazalište i ondje vidim da oni na pola papira A4 formata imaju napisan kratak sadržaj. Mislila sam si – majko mila, mi smo prošli pola svijeta, a oni na kraju ništa neće razumjeti. I krene predstava, da bi na kraju sve završilo ovacijama. Dakle, ljudi ne da nisu razumjeli, nego nikada takva pitanja o predstavi nisam doživjela kao tamo, jer su oni gledali i osjećali. Sve im je bilo jasno. Sve kazališne simbole potpuno su razumjeli. I sve emocije. To mi je jedna od najčudesnijih stvari koje sam doživjela u svom kazališnom životu.

Sad u “Bobočki” posve šutljivog Filipa Latinovića igra vaš suprug, filmski redatelj Robert Orhel. On je već treći koji se primio te uloge.

Trebali smo ići na Kosovo, a tadašnji Filip nije mogao, nije mogao ni redatelj Ivan Leo Lemo, koji je bio “drugi” Filip, i onda je Robert rekao – pa mogu ja, inače nikada ne bih otišao na Kosovo. I on se toliko uživio u tu ulogu, vrlo je emotivan i ulozi je dao jako puno. Onda je vrlo sramežljivo pitao bi li on mogao nastaviti biti Filip Latinović. Zapravo, otkad je on ušao u prednajbolje stavu, ja više ne dobivam nagrade kao najbolja glumica nego dobivamo nagrade za najbolju predstavu.

Kada odlučite raditi novu predstavu u Moruzgvi, odlučite se i za tekst i za redatelja, kako onda birate ulogu za sebe? Koristite li poziciju vlasnice kazališta pa kažete – to je predstava mog kazališta pa ću sama odabrati koju ću ulogu igrati ili puštate redatelja da on odluči koji ćete lik glumiti i hoćete li uopće glumiti?

Nisam glumila u svim Moruzgvinim produkcijama zato što jednostavno sve ne bih stigla. Bilo bi to iscrpljujuće. Premda, kako sam postala brend tog kazališta, ljudi su naviknuli i vole, osobito izvan Zagreba, vidjeti mene u predstavi. Nekada zamolim redatelja i kažem mu koje su moje preferencije, ali nekada i njemu prepustim odabir glumaca. No, “Brodolomke” su, recimo, autorski projekt. Predložak je dala Ana Maras Harmander i predstava je doživjela velik uspjeh jer smo u pola godine imali 50 izvedbi, i pozvani smo s njom i na Dane satire i na Marulove dane. Nakon što je Ana dala predložak Krešo Dolenčić je vrlo inteligentno rekao – ajmo napraviti glumačke improvizacije da dobijemo vaše priče, teme koje se vas tiču. I tako je izašla moja Dinka, jedna emotivna, ranjena duša podrijetlom iz Dalmatinske zagore koja se nesretnim spletom okolnosti brzo zaljubila i udala za jednog tajkuna, ali je zbog usamljenosti i neuzvraćene ljubavi počela piti. Tu je iz mene izašao taj neki moj problem žene, jer i danas kada puno radim, imam grižnju savjesti da sam ja ta koja prije svega moram biti majka. S tim se jako borim, meni je isto odgojem usađeno da moram najprije biti mater, pa onda sve ostalo.

Posve suprotno od lika Dinke, u predstavi “Cabaret – Preko veze” igrate jednu goropadnu čistačicu, isto iz Dalmatinske zagore, koja ima lijenog i niš’ koristi muža.

Kad smo nastupili u Kirgistanu, shvatili smo da domaćini nisu napravili prijevod naše predstave i podijelili ga ljudima. Unatoč tome dobili smo ovacije, publika je sve shvatila

Da, Lemo je za tu predstavu napisao fantastične likove i zbog velikog broja igranja uveli smo dvije glumačke podjele. U onoj prvoj moj lik igra Linda Begonja. Ona to toliko fantastično radi da sam pustila da se uigra. To je zanimljiva predstava o korupciji, kako sve u nas ide preko veze. Ta nam je predstava prva koprodukcija s javnim kazalištem, i jako smo počašćeni što je Kerempuh vidio naš kreativni potencijal i nagradio nas divnom suradnjom pa tu predstavu igramo u Kerempuhu i stalno je rasprodana.

U novoj predstavi tematizirate korupciju. Što kažete na najave o dodjeli počasnog doktorata Milanu Bandiću?

To je još jedna kriva poruka jer ispada da ne moraš biti znanstvenik da bi dobio doktorat, nego moraš biti samo gradonačelnik. Isto tako, ako ministrica nema važeću vozačku dozvolu, njezina je dužnost odstupiti. Ali kod nas se ljudima na vlasti sve oprašta, a nama malim ljudima se naplaćuje dvostruko. To boli. Bandić mi se čini prilično inteligentan i lukav čovjek i što njemu tako nešto uopće treba?!