VRANČIĆEVE GOZBE NA PUTU DO SULEJMANA U ISTANBUL

U dnevniku je Vrančić zapisao da je Busbecq u Maloj Aziji skupljao kornjače, a Turcima su se gadile i nije im padalo na pamet da ih jedu

vojica prijatelja i humanista, naš Antun Vrančić i flamanski pisac i diplomat Ogier Ghiselin de Busbecq, tijekom dugogodišnjeg poslanstva na dvoru Sulejmana Veličanstvenog u Istanbulu, nakon mjeseci čekanja, konačno su nakon teško ishođenog dopuštenja i duga puta 1555. stigli na njegov maloazijski dvor u Amaziji, odakle je zapovijedao svojim pohodom na Perziju. Iako su bili primljeni s diplomatskom odmjerenošću, pregovori sa sultanom nisu dali osobitog rezultata. Naime, Sulejman, koji je upravo porazio Perzijance, bio je jak i spreman za novi pohod na Ugarsku, a Vrančićev i Busbecqov vladar Maksimilijan I. tog trenutka slab. Pa premda će obojica na Sulejmanovu dvoru još nekoliko godina provesti u svojoj zahtjevnoj diplomatskoj misiji, put do Amazije ostao je zapamćen po dva događaja. Jedan prevažan za svjetsku povijest, otkriće natpisa „Res gestae divi Augusti“, dugo tražen i eto, zahvaljujući dvojici humanista, pronađen natpis koji opisuje sva postignuća obogotvorenog rimskog cara, uzidan na zidu nekadašnjeg Augustova hrama pretvorenog u mošeju u Ankari, što je imalo velikog odjeka u cijeloj Europi. Drugi događaj za svjetsku je povijest tek bizarna bilješka i više se veže uz Flamanca nego uz Vrančića koji je ipak zapisao u svom dnevniku. Za vrijeme dugotrajnog puta Sulejmanu u Amaziju: “Busbecq je skupljao kornjače svuda po Maloj Aziji. Turcima su se te životinje gadile i ni na kraj pameti im nije bilo da ih jedu. Čak je jednu dvoglavu kornjaču čuvao i nosio je cijelim putem dok nije uginula. Ipak, čini se da je njega više zanimala kornjačevina od kornjača, što je bio popratni dio njegova temeljnog kulinarskog zanimanja budući da je navikao uživati u jelima i juhama od tih kopnenih i morskih oklopnika, što je bila cijenjena hrana u njegovoj Flandriji.“Pa piše dalje: „Na njihovu nesreću, slatkovodno je ribarstvo u Turaka još u povojima. Eto, tako smo stigi na obalu rijeke i pitali jednog seljaka ima li u rijeci riba? On je odgovorio da ih ima, ali ako ih netko pokuša dohvatiti rukom, ne čekaju da ih čovjek ulovi... A bio sam opazio neke rijetke vrste ptica, pa smo pitali domoroce jesu li za jelo? No odgovorili su nam da je to nemoguće jer ptice polete čim im se približe pa ne znaju kakve su kao hrana... Nadalje, prolazeći kroz brdovite predjele vidjeli smo razne vrste ovaca. Jedna je pasmina imala tako tust i težak rep, koji se osobito milio Turcima da su odabranim primjercima morali pod njega pričvrstiti dasku i dva kotačića radi lakšeg kretanja.“Ipak, koliko se god činilo krajnje neobično to pastirsko tehničko rješenje koje je zabilježio Vrančić, i sam autor inovativnih „Novih strojeva“, ovce golema repa, tu još neviđenu maloazijsku pasminu, možemo prvenstveno pripisati Antunovu i Busbecqovu maštovitu daru zapažanja, sklonu pretjerivanjima. No, uskoro su stigli u Amaziju, i svakodnevno su se krijepili raznolikim jelima, koja je Sulejman Veličanstveni, kako piše Vrančić, vrlo umjeren u jelu i piću, izbjegavao. Unatoč vojničkom asketizmu, tjerao je kuhare, kako u istanbulskom Topkapiju tako i u kuhinjama njegovih brojnih rezidencija pa i u ratnom konačištu u Amaziji, da svakodnevno pripremaju stotine jelovnika za stotine uzvanika i poklisara. A europski su humanisti zamišljajući čudesna jela, kornjače, ribe, ptice i ovce golema repa, oblizivali usne čitajući Vrančićev i Busbecqov putopis i pri tome zavidjeli i jednome i drugome.