Znam, hoću, mogu li? Tko će od domaćih napuniti Dom sportova i Šalatu?
Kad smo krajem prošle godine na 6. MAKK-u (Međunarodna autorska kreativna konferencija) u dvorani Gorgona zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti sudjelovali na panel-diskusiji “Glazba kao ogledalo vremena”, nakon što sam govorio o domaćim pop i rock-glazbenicima koji su imali rasprodane Tvornice (Majke, 2300 ljudi) ili svirali u rasprodanom Domu sportova (Hladno pivo, dva puta po 3500 posjetitelja), Zrinko Tutić dobacio mi je kroz mikrofon: “To on brani ‘svoje’ iz KSET-a i Močvare”, a Goran Milić uz smijeh trknuo me ispod stola nogom kao znak “evo počinje debata!”.
Uspješna prošla godina
No, debate o tome zapravo nije ni moglo biti. U današnjim uvjetima u kojima rade domaći glazbenici, napuniti veliku dvoranu ili otvoreni prostor ravno je prolasku u europsku nogometnu ligu. I svojevrsni dokaz da si ušao u gornji rang natjecanja, jer iako glazba nije utakmica, postoje elementi koji i te kako sliče sportu.
Pa je nakon podosta godina krvavog rada po terenu logično da se najpopularniji nastoje izboriti za viši status kod publike. Znamo li koliko je zapravo malo tržište i koliko se rijetko mogu raditi turneje s velikim koncertima po glavnim gradovima, svaka prilika pokazuje se “prijelomnom”.
Pa i u slučaju Nine Badrić, koja je nedavno napunila splitsku Spaladium Arenu, prvi put nakon dvadeset i nešto godina karijere. No, ovdje ne govorimo o pop-glazbenicima poput nje i Massima, koji je također ispunio Šalatu i druge velike prostore, dakle o onima s ruba estrade koji imaju drukčiju i širu medijsku poziciju i podršku kod nas, nego u rock i pop-glazbenicima vezanim uz drukčiju medijsku poziciju.
Mada bi, da je tržište “normalno” i manja “bolest publike”, mnogi od njih trebali barem jednom godišnje puniti velike dvorane. Ili, kako mi je jednom rekao Hus iz Parnog valjka kad smo bili na koncertu Psihomodo popa u Domu sportova, bilo bi normalno da svaki tjedan netko svira i napuni malu dvoranu Doma sportova.
Nakon što su lani u Domu sportova sjajne koncerte imali Detour, Edo Maajka, Vojko V, Tram 11, Krankšvester, a prije njih Let3 skupa s TBF-om i Edom na Antivalentinovu.
Što nam slijedi ove sezone i tko se sve “gura” u velike sportske dvorane? Grupa Vatra slavi dvadeset godina postojanja u maloj dvorani Doma sportova 5. travnja, Goran Bare i Majke dolaze na zagrebačku Šalatu 1. lipnja, a nakon njih Josipa Lisac 6. srpnja. Goran Bare i Majke s popudbinom sjajnog zadnjeg albuma “Nuspojave” ne bi trebali imati problema s punjenjem Šalate 1. lipnja, tim više jer su krajem godine postigli rekord preuređene Tvornice kulture i na koncertu imali 2300 posjetitelja. Tim više jer je Goran Bare drastično prorijedio nastu- pe Majki pa nakon objave albuma nisu ni svirali uobičajene ljetne turneje, Šalata se čini sigurnim pogotkom u karijeri domaćeg rock-karizmatika.
I Josipa Lisac u posljednje vrijeme niže rekorde posjećenosti, a nakon rasprodane zagrebačke Laube i sjajnog albuma “From Croatia Records studio” koncert na Šalati bit će prilika da se pod vedrim nebom pogleda nastup vodeće domaće pjevačice koja s novom ekipom glazbenika ne posustaje i snima neke od najboljih projekata u ionako dugoj karijeri.
Popularni Lisinski
Vatra je već svirala samostalno u Domu sportova prije nekoliko godina i unatoč stalnoj prisutnosti Ivana Dečaka na domaćem natjecanju The Voice dvorana nije bila rasprodana, pred 2500 ljudi pokazao se suvremeni pop-bend u sigurnom sviračkom izdanju potkrijepljenom mnogim radijskim hitovima koje su Ivan Dečak i kolege redovito objavljivali, i još objavljuju.
Pokazuje to i zadnji singl “Nama se nikud ne žuri” s Massimom, za koji su nominirani za nagrade Porin u kategorijama pjesme godine i najbolje vokalne suradnje, s kojima se i Massimo popeo do brojke od šest nominacija. Pribrojimo li tome još neke rekorde i statističke podatke, poput onoga da je Vatrina pjesma “Tango” već nekoliko godina među najemitiranijima na domaćim radijskim postajama, postavlja se pitanje, kao i kod mnogih drugih, kamo odlazi i “rasipa” li se široka publika koja očito voli slušati nečije pjesme, ali je nevoljna u većem broju otići na koncerte najpopularnijih izvođača.
U slučaju Vatre i mnogih drugih još je znakovitije koliko domaća publika lakše ispuni dvoranu Vatroslav Lisinski, s otprilike 1800 mjesta, nego neke manje klubove, pa i u slučaju istih imena. Primjerice, sjajni unplugged nastupi Vatre s gudačkim orkestrom i akustičnom svirkom bez problema su ispunili Lisinski, sa skupljim ulaznicama, kao što su nakon njih i Detour i Pavel, pa nedavno i Zoran Predin, s lakoćom rasprodali istu dvoranu. Ukratko, čini se da ležernija i “šminkerskija” ovojnica Lisinskoga puno lakše privuče publiku takve provenijencije nego što će se mladež i starež odlučiti potegnuti na koncerte rokerskog senzibiliteta u klubove ili Dom sportova. Ako je drukčije, uvjerit ćemo se uskoro.
Vatra u Domu sportova, a Goran Bare i Majke i Josipa Lisac na zagrebačkoj Šalati ovog proljeća pripremaju velike koncerte kojima konkuriraju brojnim inozemnim gostovanjima