ZAŠTO JE TAJANI LEŽERAN PREMA MUSSOLINIJU
Predsjednik Europarlamenta u posljednjih je mjesec dana najmanje dvaput neprimjereno “pravdao” fašizam i njegova čelnika Mussolinija Italija nakon Drugog svjetskog rata nije prošla pročišćenje i katarzu
Prije točno sto godina 23. ožujka u Milanu je utemeljen pokret Fasci Italiani di Combattimento (talijanski borbeni odredi koji su si nadjenuli ime po snopu pruća) na čelu s Benitom Mussolinijem, koji se 10. studenoga 1921. pretvorio u Nacionalnu fašističku stranku. Snop je čvršći od jednog pruta, bilo je geslo Mussolinija, vojnika u Prvom svjetskom ratu, nastavnika u osnovnoj školi, člana Socijalističke stranke pa novinara i glavnog urednika (od 1912.) socijalističkog lista Avanti. Bio je protiv talijanskih vojnih intervencija prije Prvog svjetskog rata, kao što je ona protiv Turske, ali 1914. bio je za ulazak u Prvi svjetski rat pa je zbog toga izbačen iz Socijalističke stranke. Nakon Prvog svjetskog rata zajahao je val nezadovoljstva podjelom plijena od raspadnute Austro-Ugarske. Nazvan je “osakaćena pobjeda” (vittoria mutilata), jer Italija nije dobila sve što joj je bilo obećano da će dobiti na drugom dijelu Jadrana.
U tom pokretu slijedili su ga neki socijalisti revolucionari, futuristi i uplašena sitna buržoazija. Nitko nije primijetio rađanje toga pokreta. A kada je politika umorna, kada su ljudi nepovjerljivi prema politici, onda nastaju politička čudovišta.
Talijanski filozof, izdavač i antifašist Piero Gobetti za Mussolinija je kazao da “budući da nije razumio povijest, počeo ju je interpretirati mitovima”. Njegova mitomansko-poetična vještina bila je ograničena, ali na mnoge je djelovala, posebno na one koji su odbacivali novo vrijeme koje je dolazilo nakon Prvog svjetskog rata. Italija je bila ponižena, prevarena, a za to su odgovorne strane demokracije koje pripremaju zavjere, a sve i zbog talijanskih stranaka koje su slabe, neodlučne. Taj Mussolinijev “nauk” kao da i danas odzvanja u nekim društvima i zbog toga bi se na svaku sličnost s tadašnjim pojavama trebalo upozoravati. Tada taj pokret na početku nije imao nikakva odjeka, a i sada se za slične pokrete koji kliču o zavjerama protiv jadnog naroda jednostavno kaže da neće imati odjeka.
Mussolini je prije točno sto godina govorio kako ne nastaje stranka, već pokret, “antistranka”. I danas se neki pokreti predstavljaju kao “antistranke”. U političkoj nestabilnosti nakon Prvog svjetskog rata Mussolini je sa svojim paravojnim snagama (squadristi) i fizički napadao političare te je njegova politička prijetnja kulminirala 22. listopada 1922. Maršem na Rim nakon kojeg je od kralja dobio i mandat za sastav vlade. Nakon parlamentarnih izbora 1924. uveo je u siječnju 1925. diktaturu. Deset godina poslije napao je Etiopiju…
Pomisliti da bi zbog nekog arhitektonskog djela, neke ceste ili mosta ili pak isušivanja močvara Mussolini mogao biti proglašen osobom koja je učinila i dobre stvari, ne samo da je povijesno pogrešno nego je i neistinito. A predsjednik Europarlamenta Tajani kazao je da je Mussolini učinio i “dobre stvari”.
Nekoliko dana nakon što su 1933. nacisti u Njemačkoj došli na vlast, kancelar Adolf Hitler donio je plan gradnje autocesta. Na tom projektu zaposleno je 100.000 radnika i gradilišta su otvorena u cijeloj Njemačkoj te je i ekonomija počela pokazivati bolje rezultate. Nitko, pa ni Tajani, ne može kazati da je zbog autoceste Hitler učinio i dobre stvari.
Kada se govori o nekim pozitivnim Mussolinijevim potezima, prenose se i mnoge lažne vijesti koje je lansirao tadašnji fašistički režim. Jedna od često spominjanih “dobrih” stvari iz fašističkog doba jest ta da su vlakovi uvijek stizali na vrijeme (time se hvalila i Goebbelsova nacistička propaganda). To nije točno, vlakovi su i dalje kasnili, ali režim je govorio da dolaze točno na vrijeme. Fašizam je uveo mirovine. Nije točno, u Italiji su prve mjere socijalne skrbi uvedene 1898., a invalidska i starosna osiguranja postala su obvezatna 1919., dok je mirovina kakvu poznajemo danas uvedena tek 1969. Kada se među “dobrim stvarima” spominje isušivanje močvara južno od Rima, zaboravlja se da je zakon o melioraciji donesen krajem 19. st., a u vrijeme fašizma provedena su isušivanja u Laziju. Nije točno ni da u vrijeme fašizma nije bilo korupcije. O njoj se samo nije smjelo pisati. Dovoljno je spomenuti da je Eugenio Scalfari, tada mladi student-novinar, a sedamdesetih osnivač lista Repubblica bio otpušten jer je u listu Roma Fascista napisao da su korumpirani fašistički čelnici tijekom gradnje EUR-a (zgrada za svjetsku izložbu). Nije istina ni da je Hitler primorao Mussolinija da se i u Italiji uvedu rasni zakoni.