RADNI ODNOS U MIROVINI KAO PITANJE IZBORA, NE I EGZISTENCIJE

Uodnosu na 1,2 milijuna umirovljenika, prvih 9 tisuća koji su se zaposlili nakon što su otišli u mirovinu predstavlja zanemariv broj. No, male su šanse da se na tom simboličnom broju i zadržimo jer se Hrvatska nalazi među deset najstarijih država na svijetu i činjenica da se dramatično povećava udio starijih, a smanjuje broj rođene djece davat će ton budućim ekonomskim, društvenim i političkim procesima u zemlji, pa i tržištu rada. Prosječan hrvatski radnik zagazio je u peto desetljeće života i, ako nije član kakvog povlaštenog klana, surovo tranzicijsko razdoblje iza njega bit će “mila majka” prema onome što ga čeka kada dođe u dob za mirovinu ako se stanovništvo ne pomladi. Prvih mjeseci, pa i godina od ulaska u Europsku uniju odlazak mladih u inozemstvo poslužio je kao važan socijalni amortizer jer bi inače s velikom vojskom nezaposlenih popucali po svim šavovima. No, val se ne može samo tako zaustaviti kad netko hoće, nego kad sam oslabi ili negdje žestoko udari. Hrvatski migracijski TEŽINU RADA U SEDMOM DESETLJEĆU TREBA MJERITI PO VOZAČIMA KOJI SE VRAĆAJU U JAVNI PRIJEVOZ valovi za sada još uvijek idu u jednom smjeru, što je donijelo i neke dobre promjene, primjerice povećanje plaća, korektniji odnos prema zaposlenima te više prilika za osobe srednje i starije dobi čiji se udio u ukupnoj radnoj snazi povećava. Na tom valu profitirali su i neki umirovljenici koji su dobili priliku da rade, osjećaju se korisno i još k tome zarade. Gleda li se šira slika, povratak umirovljenika u svijet rada i nije neka blagodat za društvo u cjelini, jer je do tog procesa došlo zbog ozbiljnih poremećaja na tržištu te nužde za znatan broj starijih koji ne mogu živjeti od svoje mirovine. Svaka čast liječnicima koji rade nakon 65, sreća da ih imamo, ali težinu rada u sedmom ili osmom desetljeću ipak ne treba mjeriti po liječnicima nego, recimo, po vozačima koji se vraćaju u javni gradski prijevoz. Mišljenje 70-godišnjeg liječnika ili profesora vrijedi zlata, stariji su tu da mlađe generacije uče od njih, da savjetuju i mentoriraju mlađe, ali ne i da preuzimaju poslove koje objektivno ne mogu raditi, kakav je naprimjer, posao vozača autobusa ili tramvaja. Snaga i smisao države mjeri se i po odnosu prema starijima, koji ne smiju biti stavljeni u poziciju da im je rad u mirovini pitanje opstanka.