HRABRI OBRAČUN S POVIJESTI USTAŠTVA
Premijera nove predstave Zagrebačkog kazališta mladih “Eichmann u Jeruzalemu”, autorskog projekta slovenskog redatelja Jerneja Lorencija završila je nekih desetak minuta prije ponoći. Publika u dvorani Istra koja se ponešto prorijedila nakon pauze i nije prošla tako loše, ako se zna da dokumentarni film “Shoah” Claudea Lanzmanna na koji se predstava itekako poziva traje nešto više od devet sati. Kazališno istraživačko propitivanje one poznate i naširoko izraubane teze Hanne Arendt o “banalnosti zla” koju je njemačka autorica, filozofkinja i profesorica ispekla na davnašnjem jeruzalemskom suđenju nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu tako je preraslo u beskrajno dug kazališni čin u kojem je ugledni redatelj uz svesrdnu pomoć dramaturga (Matic Starina) izgubio vlast nad glumcima koji su ispali pravi heroji troiposaltne predstave. Ali i njezine najveće žrtve.
Suđenje u Zagrebu
Treba imati mnogo hrabrosti da se na kazališnim daskama minuciozno insceniraju neki dijelovi povijesnog dokumentarca kao što je to već spomenuti “Shoah”, film koji imponira dugim kadrovima. Ili da se prepričavaju knjige, poput knjige Hanne Arendt “Eichmann u Jeruzalemu” ili romana “Koža” više nego kontroverznog talijanskog pisca Curzija Malapartea. A onda da se u čitav taj dramatični, informativni i na mahove vrlo brutalan, ali ne i dramatiziran tekst o holokaustu, ali i o Drugom svjetskom ratu ubace i čitavi slapovi autobiografskih sjećanja samih glumaca koji nas vode u svim mogućim i nemogućim, ratnim ali i mirnodopskim smjerovima. Jedan od problema ove predstave je i u njezinu naslovu. I dok njezin prvi dio doista može stati pod kapu “Eichmanna u Jeruzalemu”, drugi je bez pardona trebalo nazvati “Artuković u Zagrebu”, jer je upravo lik i djelo zloglasnog ustaškog ministra koji se napotpisivao nečovječnih zakona za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (ispred koje se već odavno izgubio onaj prefiks takozvana) okosnica tog ravnopravnog dijela predstave. Stoga je čudno da se u programskoj knjižici Artukovićevo ime uopće ne spominje niti ne problematizira, dok je Adolf Eichmann ipak dobio biografsku skicu napisanu iz pera povjesničara Tvrtka Jakovine. Misli li autorska ekipa da se danas u Hrvatskoj nikome ne mora objašnjavati tko je to Andrija Artuković i kakva je bila njegova uloga u Dru- gom svjetskom ratu? Pri tome se mora priznati da je u predstavi “Eichmann u Jeruzalemu” doktoru prava Artukoviću i njegovu danas gotovo pa zaboravljenom zagrebačkom suđenju posvećeno puno više pažnje i strasti nego globalno puno poznatijem Eichmannu i tako odličnom i maksimalno koncentriranom glumcu Rakanu Rushaidatu omogućila upravo briljantnu interpretaciju lika ustaškog ministra koji je u Zagrebu i to ne tako davno, 1986. godine, osuđen na smrt. Kazna ipak nije izvršena zbog osuđenikovog zdravstvenog stanja i visoke životne dobi. Svakako treba pohvaliti glumački doprinos Dade Ćosića koji je od svih osmero prilično ujednačenih glumaca otišao najdalje u bolnoj i doista potresnoj reinterpretaciji i svoje osobnosti i tragične kozaračko-jasenovačke biografije svoje obitelji. Uz Ćosića je na tom krajnje osjetljivom tragu bila i Mia Melcher, ekspresivna glumica koja je spremna za najzahtjevnije zadatke jer joj se bespogovorno vjeruje, a svoju vrhunsku kvalitetu u igranju raznih karaktera i glasova potvrdili su i ubojito hladna Katarina Bistrović Darvaš i zaigrani Pjer Meničanin koji je mučnoj predstavi ipak davao ton životnosti i povremene komike. Lucija Šerbedžija zabljesnula je u autobiografskom krokiju o djedu Dani i turbulentnoj povijesti svoje obitelji, dok su se iskusni Frano Mašković i Vedran Živolić ovog puta odlučili za decentnu i ponešto rezerviraniju podršku kolegicama i kolegama.
Široka paleta doživljaja
“Eichmann u Jeruzalemu” komorna je predstava siromašne scenske popudbine, gotovo lišena scenografije (Branko Hojnik) i sa svakodnevnim kostimima (Belinda Radulović), ali i predstava koja nudi široku paletu interpretacija i doživljaja. Zapravo, to i nije predstava, nego seansa u kojoj publika gleda i sluša glumce koji se bore s vlastitim demonima i sjećanjima, ali i nijemo prisustvuje procesima u kojima se sudilo ljudima osuđenim za masovne i doista beskrupulozne ratne zločine nad čitavim narodima. A ti su ljudi, u ovom slučaju Eichmann i Artuković, i u predstavi i u životu izgledali više nego obično i gotovo bezopasno, pogotovo kada ih gledate na obiteljskim fotografijama, u bijelim uštirkanim košuljama ili u trenucima bliskosti s djecom. Uostalom, oni su samo radili svoj posao. Banalno do boli.