Pogrešne poslovne odluke ili “zakoniti” kriminal?!

Nepravde i pravo podešeno prema određenim skupinama ljudi obrazac je funkcioniranja hrvatske države i samo još jedan od razloga gubljenja povjerenja u sustav i povod iseljavanju. Ako to našim vlastodršcima nije jasno osim psihološke provjere profila trebalo bi za političare uvesti i testiranje inteligencije. No uvjerenja smo kako su oni ipak vrlo lukavi i inteligentni te samo rade u svoju i korist svog uskog kruga istomišljenika. Pri tome podsjećamo na Lex Agrokor pa do aktualne situacije u brodogradilištima. U prilog našoj tezi ide i čuveni Zakon o ovrhama koji se godinama izmjenjuje i nadopunjava ali suština i dalje ostaje ista – sprega odvjetnika, javnih bilježnika i pojedinih klijenata. O tome je vrlo otvoreno, gostujući u emisiji Nedjeljom u 2 na Hrvatskoj televiziji, svojedobno govorio pokojni odvjetnik Hanžeković koji je patentirao harač u naplati RTV pristojbe. Kako taj patent funkcionira u praksi svakodnevno možemo čuti od naših umirovljenika koji za propuste u plaćanju od nekoliko desetaka kuna primaju kazne od tisuću kuna. Koncept je usavršila firma Ekoflor koja bez prethodnih opomena ili naloga za plaćanje prepušta, kome drugom već odvjetničkom uredu Hanžeković pravno iživljavanje nad redovnim platišama. Tako nam se požalio jedan naš član da je dobio ovrhu na 140 kuna i usudio se uložiti prigovor jer mu se činio zatraženi iznos za naplatu prevelik. Pri tome nije znao da ako plati dug ne treba platiti odvjetničku tarifu koja je uredno navedena na prijedlogu za ovrhu! Opet začkoljica samo da se siromašnima koji nisu pravni znalci uzme što više i dade bogatima. Nakon poslanog prigovora na sudu se ispostavilo da dug ne postoji već samo zatezna kamata od 3,4 kune po tko zna kakvom i kojem izračunu. Znači ovrha je napravljena za nepostojeći iznos ali odvjetnički ured ne odustaje od svog zahtjeva i traži nadalje 1000 kuna. Rezimirajući ovaj predmet u našoj državi je moguće pisati ovrhe ako se jedan dan zakasni s plaćanjem, a pravno je ništavno ako potrošač ne primi račune za komunalne usluge ili slanje opomena. Dodamo li tome kako monopolisti poput Ekoflora ne omogućavaju plaćanje trajnim nalogom stvar je potpuno jasna. Hrvatski narod treba oderati do kraja jer tko mu je kriv što se još nije iselio. Znaju to i lakomi pripadnici tajnih protunarodnih udruga pa nasrću u prvom redu na umirovljenike kojima pečalba ipak nije prihvatljiva opcija. Zato se i opiru ustrojavanju pravobranitelja za starije osobe koji sve više postaju laka lovina brojnim mešetarima i financijskim ekshibicionistima koji se pozivaju i na zakone jer im idu u prilog. Hoće li se to promijeniti ovisi s druge strane samo o tom istom narodu koji će kad tad morati shvatiti koliko je važno trezveno i osviješteno glasovati na svim izborima. Jer velika većina današnjih političara marionete su financijskih lobija i tajnih protunarodnih udruga kojima društvena korist i rad za opće dobro nije ni u malom prstu. Tijekom javnih nastupa raznih političara, analitičara i komentatora, u svezi situacije u Uljaniku i Uljanik grupi, i nakon uhićenja grupe bivših i sadašnjih čelnika tih škverova, javlja se jedna “puzajuća” tendencija od strane nekih određenih “znalaca” da se trebaju razlikovati određene “pogrešne poslovne odluke” od odluka koje su donesene s namjerom da se sebi ili drugima priskrbi određena korist na koju se nema pravo ni po kojoj osnovi. Što zapravo takav pokušaj “objašnjavanja” razlike između nevinosti ili krivnje donosioca odluka pokušavaju prejudicirati. Radi se jednostavno o tome da se pokušava javnosti podmetnuti “kukavičje jaje” da nema krivnje odnosno kaznene odgovornosti za onoga tko donoseći neke odluke iz okvira svoje nadležnosti na poslu, odnosno na funkciji koju obnaša, donosi pogrešnu poslovnu odluku?! Zagovornici ovakve “filozofije” smatraju da je kazneno odgovoran samo onaj kome se dokaže da je svjesno i namjerno izvršio neko kazneno djelo, kršenjem postojećih pozitivnih zakona. Nije prvi puta u nas da se ovakvim pristupom ekskulpiraju odn, oslobađaju krivnje osobe na funkcijama gdje imaju zadatak donositi određene poslovne odluke, uz “objašnjenje” da nisu kazneno odgovorni jer su “samo” donosili “pogrešne” poslovne odluke?! No je li baš tako, ili se radi o nakaradnom, namjernom iskrivljavanju pojma “kaznena odgovornost”, pokušat ću pokazati pomoću nekih odredbi našega Kaznenog zakona, i primjera koliko su takva tumačenja nakaradna. Prema l. 23. KZ propisuje sastojke krivnje: “Kriv je za kazneno djelo počinitelj koji je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio ubrojiv, koji je postupao s namjerom ili iz nehaja, koji je bio svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da je njegovo djelo zabranjeno, a ne postoji nijedan ispričavajući razlog. Četiri elementa krivnje su: ubrojivost, namjera ili nehaj, svijest o zabranjenosti djela te nepostojanje ispričavajućih razloga”. Što se tiče uhićenika, bivših i sadašnjih čelnika Uljanik grupe i Uljanika, stvari su jasne. nema ni jedne naznake da su neubrojivi, nema sumnje da su poslovanje vodili nehajno budući da su ugovarali gradnju brodova po cijeni koja je manja od cijene izrade broda, bili su svjesni da je glupo i suprotno svim dobrim običajima u poslovanju, prodavati nešto jeftinije, nego što košta izrada te stvari, a neosporno da nema ispričavajućih razloga za ovakav loš rad tih istih čelnika u Uljaniku i 3. maju. Prema tome za sve njih nije uopće upitno da li su oni, ali i još neki s njima povezani političari, i ine štetočine, kazneno odgovorni! Jesu, ali su to bili već i godinama ranije, pa se ništa nije poduzimalo. Koliko je “bolesno” razmišljanje da “pogrešna poslovna odluka” ne podliježe kazneno m gonjenju, može se pokazati s nekoliko primjera, pa se upitajmo: Je li kazneno odgovoran menadžer banke, koji svjesno odobrava kredit nekome, znajući da taj kredit nikada neće biti otplaćivan? Jesu li kazneno odgovorni projektant i statičar za rušenje mosta, uslijed njihove “pogrešne poslovne odluke” odnosno greške u proračunavanju nosećih elemenata mosta? Je li kazneno odgovoran liječnik koji donoseći “pogrešnu poslovnu odluku” propisivanjem pogrešnog lijeka ili greškom pri operaciji, dovede do smrti pacijenta? Je li kazneno odgovoran policajac, koji “pogrešnom poslovnom odlukom” pusti pobjeći kriminalca, kojeg je trebao privesti? Je li kazneno odgovoran roditelj koji pušta da mu dijete strada pod kotačima auta, puštajući ga da pretrčava ulicu sa živim prometom, na neobilježenom mjestu? Je li kazneno odgovoran zapovjednik u vojsci, ako “pogrešnom poslovnom odlukom” naredi napad u kojem mu pogiba većina vojnika, jer nije provjerio položaj i snagu neprijatelja? Držim da je odgovor na većinu ili na čak sva ova pitanja – kazneno su odgovorni pa je neupitno da se ni afera Agrokor, ni sada afera Uljanik, ni propast mnogobrojnih hrvatskih tvrtki, ne može podvesti pod sintagmu “pogrešne poslovne odluke”, već su one inducirane svjesno lošim odlukama rukovodstva, često u sprezi s politikom, a u cilju svjesnog izvlačenja novca, “zamračivanja novca” i na druge načine oštećivanja i praktično pljačkanja državnog proračuna. Prema tome nije pitanje jesu li to bile “pogrešne poslovne odluke”, već zašto je dopuštano da se na štetu proračuna, države, zaposlenika, radnika i radnih mjesta, donose te namjereno “pogrešne poslovne odluke”?