Ni tvrdi, ni meki, ni lijevi, ni desni, ovo je Brexit od tisuću rezova

Lingchi je brutalan oblik mučenja, prakticiran u Kini od oko 900. do 1905. godine, poznatiji i kao “smrt od tisuću rezova”. Poanta je ne priuštiti mučeniku kratku smrt, nego što dulju i što bolniju, s tisuću malih, bolnih i kumulativno smrtonosnih uboda i rezova. Brexit je poput lingchija. Jer, izlazak Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz članstva u Europskoj uniji neće se dogoditi ni kao meki Brexit, ni kao tvrdi Brexit, ni lijevi, ni desni, ni kao ovakav ili onakav Brexit, nego je preciznije reći da će se dogoditi kao Brexit od tisuću rezova. Političko mučenje kojem svjedočimo neće tako skoro prestati: tek je možda na stotom ubodu i rezu. Sir Ivan Rogers, bivši britanski veleposlanik pri EU, ovih je dana na jednoj panel raspravi u Chatham Houseu (u, ali ovaj put ne i po čuvenim pravilima Chatham Housea) vrlo plastično objasnio kako ni “no-deal Brexit”, dakle izlazak u kaotičnom scenariju bez ikakvog sporazuma o povlačenju, ne znači da će čitavo ovo mučenje odjednom prestati. Dogodi li se Brexit bez sporazuma s EU, a sada se čini vrlo izglednim da će se dogoditi sljedećeg petka, 12. travnja, osim kaosa prometu putnika, roba i usluga uslijedit će

U pregovorima o Brexitu pokazalo se da je jedinstvo država članica EU živo i zdravo, te da su institucije Unije snažne i stabilne

još mjeseci i godine pregovaranja UK-a s Europskom unijom o apsolutno svakoj stvari u svakom sektoru ekonomije. Kad nakon 46 godina izgradnje pravnih i svakih drugih veza s EU izađete iz te zajednice prerezavši sve te debele i sitne niti, ono što slijedi nije olakšanje u stilu “ah, konačno smo izašli, sad više ne moramo toliko razmišljati o Brexitu”, nego tek tada slijedi mukotrpno pregovaranje u kojemu onaj koji je toliko oslabio svoju poziciju kaotičnim izlaskom obično nalazi da češće mora prihvaćati, nego diktirati uvjete. Taj scenarij, “no-deal Brexit”, nije jedno od krajnjih odredišta na kojima se Britanci mogu naći nakon izlaska iz EU, nego je tranzicija, prijelazno razdoblje prema krajnjem odredištu, i to prijelazno razdoblje u kojima se nastavljaju stotine drugih smrtonosnih uboda. Treba, naravno, uvijek imati na umu da Brexit od tisuću rezova nije nešto na što je Europska unija osudila Britance, nego obrnuto. Britanci su na takvo samoranjavanje osudili sami sebe i svoju državu. Najprije je za to odgovorna njihova trenutno vladajuća Konzervativne stranka, koja je zakuhala referendum o izlasku iz EU, zatim lideri kampanje za izlazak koji su izmišljali fantazije i laži, a na kraju krajeva i birači koji su sve to izglasali. Naravno da je, jednom kad su pregovori započeli i uz tako visoke uloge kao što je pitanje hoće li prva država članica koja izlazi iz EU inspirirati i odvući neke druge da pođu tom neutabanom stazom, i ostatak EU zadao neke oštre rezove drugoj pregovaračkoj strani, Britancima. Ali nitko nije ni očekivao da će Europska unija popuštati Britancima u pregovorima ili da će odustajati od obrane svojih interesa samo da bi zadovoljila nečije druge interese, ovdje čak ne ni interese Velike Britanije, nego interese jedne stranke u toj zemlji. Brexit od tisuću rezova je britanska odgovornost, od ideje do izvedbe. To što se u pregovorima o Brexitu pokazalo da je jedinstvo država članica EU živo i zdravo, te da su institucije Europske unije snažne i stabilne, to ne bi trebalo nikoga čuditi. Nakon triju glasanja u kojima je britanski parlament odbio ispregovarani sporazum o povlačenju iz EU, i nakon dvije runde indikativnih glasanja u kojima je odbijeno najprije osam, a potom četiri različite opcije za razrješenje blokade, malo je reći da je priča o Brexitu prerasla u ozbiljnu krizu. Sada postoje samo tri mogućnosti za raspetljavanje te krize. Možda četiri, ako računamo da je uvijek teoretski moguće da Britanci ponište proceduru izlaska i ostanu u EU kao da se ništa od svega ovog nije dogodilo. Ali, ta je mogućnost politički nerealna. Dakle, prva od tri mogućnosti: da britanski parlament ipak prihvati sporazum, iz četvrtog pokušaja, u glasanju koje bi trebalo organizirati najkasnije do utorka ili srijede sljedećeg tjedna. Druga: da UK izađe 12. travnja iz EU bez sporazuma. Ta je opcija sve izglednija jer parlament u Westminsteru zna reći samo "ne, ne, ne". I treća: da se na britanskoj političkoj sceni do 10. ili 12. travnja dogodi takav politički zaokret koji bi opravdao dulje produljenje procedure izlaska, dakle dulju odgodu Brexita. Taj zaokret može biti drugi referendum ili nešto slično. Dulji ostanak u EU značio bi i održavanje novih izbora za Europski parlament u Ujedinjenoj Kraljevini, i nove milijarde funti uplaćenih u novi sedmogodišnji proračun EU, i još niz takvih detalja koji nisu lako pomirljivi s činjenicom da se radi o državi članici na izlaznim vratima. Tri su mogućnosti, ali nijedna ne donosi sa sobom automatski i trenutni prestanak ovog mučenja. Brexit od tisuću rezova se nastavlja.