JAPANSKE I NAŠE ŠKOLE SU SLIČNE, NO ONI SU MODERNIJI
Vedrana Pavletić iz IB-a o eksperimentu “Škola za život”:
Za trajanja IB Europskog obrazovnog festivala koji se u Zagrebu održava danas s fokusom na upravljanju i učenju u 21. stoljeću, razgovarali smo s Vedranom Pavletić, menadžericom za razvoj i priznavanje International Baccalaureate Organizationa, međunarodne obrazovne neprofitne organizacije koja radi s državnim i privatnim školama u cijelom svijetu.
Škola 21. stoljeća od učenika traži kritičko razmišljanje, empatiju, digitalne vještine i znanje. Rijetki su oni koji uopće spominju kompetencije nastavnika 21. stoljeća. Koje su to vještine koje oni moraju imati da bismo govorili o školi 21. stoljeća?
Učitelji moraju biti stručnjaci u svojem nastavnom području, ali još više od toga moraju imati i demonstrirati želju za podučavanjem, ljubav prema radu s djecom i strpljivost u rješavanju problema. Od učitelja se očekuje da su vrsni komunikatori i organizatori te da su spremni surađivati i s kolegama i s učenicima i njihovim obiteljima. Jedna od osnovnih odrednica International Baccalaureate (IB) obrazovanja jest IB Learner profil koji uključuje općenite kvalitete poput principijelnosti, promišljenosti i otvorenosti koje se tijekom školovanja izgrađuju kod učenika, ali se i od odraslih osoba uključenih u nastavni proces očekuje demonstriranje tih kvaliteta.
Radili ste u osnovnoj školi u Hrvatskoj, ali i u školi u Japanu. Koja je ključna razlika u obrazovnom sustavu?
Osnovno školstvo u Japanu i Hrvatskoj slično je po svojoj tradicionalnosti i ne pretjeranoj fleksibilnosti. Obvezno obrazovanje traje devet godina. Za to vrijeme učenici napreduju kroz rigorozan kurikulum definiran nastavnim programima čija se izvedba temelji na izabranim udžbenicima, dakle vrlo slično kao u Hrvatskoj. Znanost i matematika se smatraju temeljem obrazovanja pa je naglasak na matematičkom drilu prilično velik. U isto vrijeme učenici u Japanu sudjeluju i u obveznim odgojnim aktivnostima poput zajedničkog čišćenja učionice i drugih dijelova škole te međusobnog posluživanja hrane. Velika se pozornost pridaje disciplini i tradicionalnoj viziji pristojnog ponašanja kao i poštivanju učitelja, što je iznimno cijenjena društvena uloga. Ključna razlika obrazovnih sustava jest u tome da su japanske vlasti ne samo prepoznale potrebu za moderniziranjem obrazovanja, već modernizaciju uspješno i provode kroz implementaciju IB obrazovanja u 200 državnih škola u cijeloj zemlji.
Hrvatska započinje sa Školom za život. Da ste i dalje nastavnica u našoj školi, biste li se složili s vremenom koje je utrošeno na edukaciju nastavnika za novi model obrazovanja?
Smislena edukacija učitelja nije nikada izgubljeno vrijeme. Jedna od ključnih odrednica bilo kakvih promjena u obrazovanju jest osnaživanje učitelja i kontinuirane mogućnosti usavršavanja. IB učitelji su dio globalne zajednice edukatora i imaju mogućnost i obvezu kontinuiranog usavršavanja i napredovanja.
Što je u Školi za život, po vašem mišljenju, najveći napredak, a što mana?
Događanja vezana za Školu za život pratim iz osobne perspektive, uz neizostavnu distancu osobe koja više nije aktivno uključena u obrazovanje u Hrvatskoj. Ono što sam primijetila i što mi se osobno ne čini logičnim jest da se Škola za život implementira kao eksperimentalni projekt. Ništa vezano za djecu ne bi smjelo biti eksperimentalno niti bi se državnim sredstvima trebalo eksperimentirati. Ono što je svakako pozitivno jest naglasak na povećanju ne samo kompetencija učenika nego i općenitog zadovoljstva učenika školom, kao i povećanje motivacije nastavnika što je ključan faktor uspješnog procesa učenja i podučavanja.
Što je i kako točno izgleda učionica 21. stoljeća?
Učionice suvremenih škola su fleksibilni prostori u kojima se djeca osjećaju ugodno i slobodno. Format tri niza klupa i stolica u kojima djeca sjede od jutra do mraka i moraju podići ruku ako žele nešto reći odavno je trebao postati stvar prošlosti, međutim i dalje je prisutan po školama, ne samo u Hrvatskoj. Tehnologija je sastavni dio svake učionice, ali mora biti korisna i upotrebljavana od nastavnika i učenika na prirodan način bez pritiska. Dakle, samo ako podržava nastavni proces.
Treba li Hrvatska uvesti nacionalne ispite?
U funkciji menadžerice za razvoj i priznavanje IB programa u regiji Afrike, Europe i Bliskog istoka, upoznata sam s obrazovnom politikom mnogih zemalja u kojima se provode nacionalni ispiti. Količina stresa, energije, vremena i novca uloženog za pripremu učenika različitih uzrasta za nacionalne ispite je gotovo nemjerljiva i često predstavlja veliki problem u nastavnom procesu koji se time pretvara u šturo podučavanje za ispit. Hrvatska već ima nacionalni ispit na kraju srednjoškolskog obrazovanja, kao i prijamne ispite za fakultete i osobno ne smatram da su dodatni ispiti potrebni. Ono što je potrebno jest fleksibilnost i priznanje međunarodnih srednjoškolskih kvalifikacija, poput IB Diplome, za upis na visokoškolske institucije u zemlji.
NE SMATRAM DA HRVATSKA TREBA UVODITI NACIONALNE ISPITE. TO JE VELIK STRES ZA DJECU