Ovršen jučnih kojih cije adu
Cepcijom samih e na konjušare i oživljavajući se da o ni jedno ni drugo
DOMOLJUBLJE
Tko je domoljub, a tko izdajica? I kako se mjeri tko Hrvatsku voli previše, dovoljno, a tko premalo? To je pitanje svih pitanja. I danas, 30 godina nakon odabira demokratskog puta, u mnogim hrvatskim glavama žive totalitaristički obrasci. Domoljublje je postalo izlizana fraza kojom se zamagljuju razni marifetluci. Novinar koji „pitbulovski“zaskoči premijera, predsjednicu, nekog ministra…, pa ne pušta dok ne dobije neki odgovor ili barem nekakvu iskrenu reakciju, odmah dobije prišivak da nije domoljub. Intelektualcu koji problematizira pojave povijesnog revizionizma glasniji od njega reći će da nije domoljub. Nevladin sektor koji ne pleše kako Vlada svira, također će biti okarakteriziran kao nedomoljuban… Prijedlog da se školska lektira osuvremeni ubacivanjem ili izbacivanjem nekih naslova promatra se s pozicije domoljublja… Mit o domoljublju često služi kao platforma za prokazivanje tzv. izdajnika ili barem loših Hrvata. I, naravno, zaustavlja promjene.
(NE)PREUZIMANJE ODGOVORNOSTI
Priča o Uljaniku i 3. maju pokazuje kako u hrvatskoj verziji izgleda preuzimanje odgovornosti. Preuzmi da ne preuzmeš. Po mogućnosti proračunskim novcem. Preuzimanje odgovornosti bez odgovornosti, to je ono što vidimo svuda oko nas. Dakle, jedna od značajki demokracije je i preuzimanje odgovornosti za odluke, politike, poteze… Na primjeru Uljanika vidimo da se „odgovornost“za spas hrvatske brodogradnje – a to je samo aktualni primjer koji dočarava svakodnevnu praksu – preuzimala tako da su političari dijelili državna jamstva šakom i kapom, bez ikakva sustava kontrole nad potrošnjom novca. Danas kad novca nema, kad su brodogradilišta pred slomom, a radnici očajni i bez posla, svi peru ruke. Oni na vlasti prozivaju one koji su bili na vlasti. I obrnuto. A zapravo se radi o tome da se pričama o spremnosti za preuzimanje odgovornosti zapravo uvijek prikrivala obična trgovina, odnosno kupovanje socijalnog mira i potpore birača proračunskim novcem. Mit o tome da su političari spremni preuzeti odgovornost pridonio je urušavanju hrvatskoga gospodarstva, jer njihove odluke nikad nisu bile ozbiljno i kontinuirano preispitivane.
BORBA PROTIV NASILJA I KORUPCIJE
To što se korupcija i danas percipira kao gorući problem dovoljno govori da je borba protiv nje mit. Isto je i kad govorimo o nasilju bilo koje vrste, a poglavito o onome u obitelji. Sva „velika“uhićenja bila su predstava. Još nema pravomoćnih presuda za tzv. velike ribe, postupci se vraćaju na početak, i u konačnici – nikome se nije dogodilo ništa. Niti je tko u zatvoru, niti je tko vratio što je ukrao. Kad je pak riječ o nasilju, pravosuđe je češće sklono nasilnicima nego žrtvama, a procedure su takve da se žrtve „siluju“i kroz državne strukture. Dakle, borba se vodi da bi se vodila, ali ne i da se pobijedi. Barem je dosad bilo tako.
REFORME
To je tek prvorazredni mit! Neki, na rubu živaca, cinično kažu: „Kad čujem riječ reforma, odmah bih se mašio za pištolj…“Godinama se najavljuju kao glavni preduvjet rješavanja problema zbog kojih investitori zaobilaze Hrvatsku, radna mjesta se ne otvaraju, ljudi odlaze trbuhom za kruhom… No, od najava malo je koristi. I opet možemo pogledati Uljanik i 3. maj. Da su provedene najavljivane strukturne reforme, danas ne bismo imali to što imamo. Jer, ili bi brodogradnja bila dimenzionirana realno ili je ne bi bilo jer je neperspektivna. Sigurno se ne bi ulupale milijarde kuna poreznog novca u održavanje vizure Potemkinova sela na pulskoj i riječkoj obali. Dakle, o reformama političari govore, ali ih zapravo ne žele i čine sve što mogu da se stvar otegne. Tako je u svakom segmentu, od gospodarstva i zdravstva do obrazovnog sustava. Više je za reformu obrazovnog sustava učinio pojedinac, poduzetnik Nenad Bakić pokretanjem platforme Croatia Makers, kao i ljudi koji su financijskim uplatama podržali projekt koji je više od 100.000 djece u osnovnim školama spojio s robotima i programiranjem, nego većina ministara u tom resoru. Jednako kao što je kupnjom Varteksa koji je bio gotovo pred bankrotom napravio za tekstilu industriju više od mnogih ministara gospodarstva.
ČLANSTVO U EU
Politika je članstvo u EU pretvorila u mit predstavljajući to kao model rješavanja hrvatskih strukturnih problema. Oni koji na hrvatsku državu gledaju kao na štaku bez koje ne mogu hodati, takav su stav zauzeli i prema EU. No, nema gotovih rješenja koja bi vrijedila za sve. Članstvo u EU uistinu može katapultirati one koji žele iskoristiti razvojne prilike, kao što su učinile Poljska, Irska, baltičke članice… No, onoga tko se sam ne trudi nitko izvana neće pogurati. Osim toga, razvoj na račun zajedničkog proračuna podrazumijeva odgovornost i nadzor, a u Hrvatskoj na svim razinama postoji problem s nadzorom. Nitko ga, naime, ne želi. Pogledajmo samo Zagreb, glavni grad Hrvatske, koji sa svojim potencijalom povlači simbolične iznose iz fondova EU. Ako se pitate zbog čega, sjetite se da se novac povučen iz europskih fondova mora pravdati, a ako se ne troši namjenski, mora se i – vratiti.
PARTIZANI I USTAŠE
Vječni mit! Hrvatsko je društvo zarobljeno u toj povijesnoj mitologiji, u kojoj Drugi svjetski rat još nije završen, samo se vodi drugim sredstvima. Kad god je potrebno skrenuti pozornost s relevantnih tema onaći će se netko tko će uskrsnuti raspravu o ustašama i partizanima. Ali, ta je priča, nažalost, prerasla okvire politički korisnog instrumenta za skretanje rasprave s pravih pitanja i danas se doista pretvorila u ideološki rat za bolju prošlost. U tom kontekstu dolazimo do mitova o odgovornosti (političara) i o reformama (obrazovanja).
DIGNITET DOMOVINSKOG RATA
Rat smo imali iako ga nismo tražili. Rat je završio, ali teme koje je producirao nisu nestale. Dignitet, odnosno dostojanstvo Domovinskog rata, jedan je od mitova koji pulsiraju hrvatskim društvom i odličan je materijal za manipulaciju emocijama. Neki kažu da je izgorio na plinskim bocama na Savskoj cesti u Zagrebu… Tu temu bez ustezanja koristi politička desnica kad želi oslabiti političku ljevicu, što smo vidjeli za vrijeme šatorskog prosvjeda branitelja dok je SDP bio na vlasti. Fraza o dignitetu Domovinskog rata vrlo često podrazumijeva isključivanje kritičnosti, kao i to da se na status hrvatskog branitelja gleda kao na nešto nedodirljivo. Dosad nije do kraja shvaćeno da istina, kakva god bila, ne može narušiti dostojanstvo Domovinskog rata. Može samo demontirati pojedince i njihove postupke, a to je za društvo – dobro.
POIMANJE VLASTITE VELIČINE
Gledamo li protekla desetljeća, može se zaključiti da mi Hrvati imamo problem s objektivnom percepcijom samih sebe. Ili sami sebe ponižavamo, svodeći se doista na razinu europskih konjušara i konobara, ili se, pak, uzdižemo u nebesa doživljavajući sebe kao najbolji, najpametniji, najzabavniji narod na zemaljskoj kugli. Dakle, nismo ni jedno ni drugo, ali možemo nastojati smanjiti udio prvog koncepta, a povećati udio ovoga drugoga. Da bi to bilo moguće, moramo promijeniti paradigmu, očekivanja, pojačati obrazovanje, napustiti socijalistički način razmišljanja, prestati padati na demagogiju, naučiti se oslanjati na sebe, zahtijevati od države svoja prava… Jednostavno, nakon 30 godina vrijeme je da odrastemo, zar ne?