Parlament je zamišljen kao glas naroda, a Sabor kao trgovačko društvo
ikoga više ne može iznenaditi što još jedan hrvatski političar uzima pravdu u svoje ruke i krši bez ikakvih posljedica sporazum s biračima, od kojih je prisvojio glasove, i sa strankom, od koje je prihvatio nominaciju. U imovinskoj kartici ne piše da je funkcija u vlasništvu funkcionara. Svi se akteri u toj sumnjivoj igri olako mire s time da ni saborski mandat ne pripada narodu, kojemu bi moralno, ako ne i formalno, jedino trebao pripadati. Političke stranke i bez toga monopola imaju previše vlasti, da bi od svojih članova uopće tražile da na odlasku podmire dugove. Prisega bi trebala na prvome mjestu biti obveza prema biračima, na drugome prema sebi, a na posljednjem prema strankama, sve dok je na snazi sistem koji stranke stavlja na prvo mjesto. Previše je slučajeva mijenjanja klubova i skidanja dresova u hrvatskoj politici da bi bila slučajnost što je, koji već, trofejni igrač iz Milanovićeve momčadi u ime borbe za osobnu neovisnost napustio stranku. Slavi se dobro obrazloženje, a zapostavlja sumnjiva odluka o egzilu. U glavnoj opozicijskoj stranci ništa se zbog toga ne događa: nastavlja se kriza odnosa, nešto zbog legendarnog kaosa koji u njoj vlada, a nešto i zbog karaktera bjegunaca; njima je oportunije da napuste borilište nego da se bore. Nikoga u SDP-u ne boli glava što odlaze istaknuti članovi, a ostaje rukovodstvo koje ne može otkloniti razloge njihova odlaska. Od smirenog i razboritog Siniše Varge (naj)manje se očekivalo da će i on izgubiti živce. I za njega bi, kao i za sve druge prebjege, izbori trebali biti jedini zakoniti prijelazni rok, da bi se trgovina između izbora mogla tretirati kao grubo kršenje ugovora s biračima. Ako je parlament u kolijevci demokracije stvoren da predstavlja „glas naroda“, zašto bi naš Sabor smio kliziti prema trgovačkom društvu. Ne može se baš sav (vele) promet političarima pripisivati u SDP-u, iako je tamo otvoreno najviše takvih dućana, ni objašnjavati s Davorom Bernardićem i njegovim (ne)sposobnostima.
‘Marš’ na stranku
Nije nekadašnji ministar dao loše objašnjenje da je istupio iz stranke jer SDP „više ničim ne zastupa niti promiče vrijednosti zbog kojih je u nju ušao“. Nezadovoljstvo odnosima u stranci politički je sasvim legitimno; koliko je reakcija na takvo stanje moralno prihvatljiva? Moraju li se, što bi rekao jedan književni nobelovac, baš povlačiti kao „teretne mazge“iz borbe u koju su ušli kao „lavovi“? Oslabljena i dezorijentirana stranka hrvatske ljevice politički mnogo gubi izvozom svoje radne snage na treća tržišta; nije još dokazano ni da bjegunci ili prebjezi moralno pobjeđuju u toj utakmici u kojoj ih novi izbornik dočekuje s ponižavajućim pozdravom da su (njegovi) „žetončići“. Tko je htio, mogao je, ne jednom, uhvatiti Milana Bandića u krivolovu. Postoje i u politici delikatne situacije koje razlikuju pogreb od vjenčanja. Nešto je u tim operacijama moralno suspektno: zašto se strast za neovisnošću više manifestira na strani opozicije, gdje bi se, inače, različita mišljenja i stavovi trebali lakše izražavati, nego u vlasti, gdje u državnoj politici ne može biti sto mišljenja, čak i kad su na vlasti demokratske stranke. Što sve govore činjenice da istaknuti kadrovi napuštaju stranku koja nije na vlasti, dakle, SDP, a da u vladajućoj stranci, u HDZ-u, nema takvog osipanja kadrova? Samo to da vlast obvezuje na veću disciplinu, pa i (stranačku) poslušnost? Ili i više od toga, da vlast pruža mnoštvo unosnih pogodnosti, od položaja do različitih beneficija? Posrijedi mogu biti mnogi drugi razlozi: posve različite situacije između socijaldemokrata koji žive u svekolikoj krizi identiteta i upravljanja, i HDZ-a koji, uza sve slabosti, uživa u svojoj hegemonističkoj ulozi u državi; ne treba isključivati ni različiti moral koji obuzima članstvo, osobito vodeće članove, koji pada u jednoj stranci koja ne jamči da će uskoro doći na vlast, i raste u drugoj koja ne vidi kako bi skoro mogla izgubiti vlast; ima u tome deficitu trgovinske bilance i nešto od širih političkih kretanja na međunarodnom tržištu koja ne idu u prilog ljevici; i konačno, mora se nešto kalkulirati i s prirodom čovjeka koji vjeruje da je i Bog prvo sebi bradu stvorio. Dok stranci ide dobro, ne ide loše ni njezinim pripadnicima: one koji su na vlasti ne može se bez mača otjerati iz stranke; a one koji nisu na vlasti, ne može se ni darovima zadržati da ostanu u stranci. Nitko još nije rekao da istupa iz stranke zato što će izvan nje lakše ostvariti neki drugi interes, najčešće karijerni, i ne samo za sebe. Vidjelo se već kako se stranački, obiteljski, rodijački, zavičajni i ini ključevi koriste za otvaranje čarobnih vrata: to što nitko nije drakonski kažnjen za drastična prisvajanja države ne znači da su močvare isušene. I kad bježe, opozicionari govore da odlaze za neovisnošću; kad se kod prvih, površnih provjera otkrilo da transferi uključuju novi politički komfor, lijepe priče o neovisnosti padaju u vodu. A kad se poslije najzvučnijih transfera potvrdilo da su migranti iz jednoga „ropstva“samo dobrovoljno prelazili u drugo, i kad to nisu ni skrivali, misleći na njih, opravdano je misliti na Dostojevskoga: „Nema za čovjeka teže i mučnije brige nego da čim postane slobodan, što brže nađe onoga kome će se klanjati“. Nešto je slično i Krleža pisao, ali za Hrvate, za narod; bore se protiv jednoga gospodara, da bi se dali drugome! Kome je stvarno do neovisnosti, taj i ne ide u političke stranke, i ne pristaje na hermafroditski položaj da je u njima malo neovisan, pa malo ovisan (ili obrnuto). Političke stranke su kao oklop: štite izvana, a guše iznutra. Neovisno mišljenje stvarno je povlastica, ili poslastica, u društvu koje se toliko mijenja da je i pametnome teško slijediti sve promjene. U slobodnome svijetu, sloboda postaje luksuz. Treba biti načistu: kad netko ulazi u političku organizaciju, on dio svoga osobnoga „suvereniteta“prenosi na stranku. Pojedinac, član političke organizacije, nije više posve slobodan čovjek da, recimo, kritizira mudro stranačko rukovodstvo, da zastupa i brani drukčija mišljenja od službenih, da se javno izjašnjava ili da glasuje kako hoće, ili kako misli, ili da, u drastičnijim slučajevima, organizira „marš“na svoju stranku. Čim postoje stegovne institucije, stegovne mjere i stegovna logika, član mora misliti na to da svojom slobodom ne ugrozi interese, strateške obvezatno, a nekad i prizemnije, svoje organizacije. Političke stranke nisu u demokraciji ilegalne, ali ni u najdemokratskijim strankama sve nije javno. Zašto je uopće Siniša Varga zalupio vratima stranci koja ga je politički stvorila? I zašto je to isto prije njega napravio drugi Siniša, Glavašević, mladi i perspektivni socijaldemokrat, i prije njih Milanka Opačić, koja u Vladi i u Saboru nije bila „zanemariva veličina“, i prije svih Mirando Mrsić, koji u SDP-u nije mogao (do)čekati svojih pet minuta (da se ne ide u eru prije Bernardića, i ne navodi bijeg Mirele Holy, ili spašavanje predstojnika Sauche u novoj eri). Postoji u SDP-u i treći Siniša, kao treći tip reakcije na krizu stranke: Hajdašu-Dončiću je Bernardić privremeno začepio usta, da na najgori način dokaže svoj labavi autoritet. Čini se da je SDP dospio u alarmantni stadij koji je Nietzsche opisao formulom: „Ništa nema smisla“! Nema smisla govoriti jer se ništa ne mijenja; nema smisla šutjeti jer se tako (p)održava status quo. Ima li smisla napuštati stranku, i jednom neuspješnom rukovodstvu olakšavati da ostane na čelu? Ni u HDZ-u ne vlada demokratska nirvana; ali, dok je na vlasti, može vrh stranke staviti Davora Ivu Stiera u karantenu, a ni on se ne buni previše sve dok mu ide radni staž i dok može čekati svoju priliku. U političkoj praksi, osobito u tranzicijskim zemljama koje se
Treba biti načistu: kad netko ulazi u političku organizaciju, on dio svoga osobnoga ‘suvereniteta’ prenosi na stranku. Pojedinac nije više posve slobodan čovjek da, recimo, kritizira mudro stranačko vodstvo
nisu oslobodile nedemokratskog nasljeđa iz epohe demokratskoga centralizma, a nisu usvojile načela odgovornog i otvorenog društva, stranke služe kao dizala u karijeri za elitu, koliko i snaga promjena za mase. Dok stranka služi kao podrška u karijeri, kao u stara loša vremena, malo se tko odriče takve sinekure: sigurno je sigurno! Dok jednima pomažu, drugima stranke odmažu; s čela jedne državne službe, naprasno i bez valjanog objašnjenja, maknut je jedan uspješni ravnatelj (svi to tvrde), ne zato što je imao loše rezultate, nego zato što, po sadašnjim kriterijima, nema dobru prošlost: nekad je bio u članstvu konkurentske stranke.
Pobuna nakon odlaska
Istodobno je na čelo jedne nove, znatno moćnije državne službe postavljen stranački dužnosnik (kažu: ambiciozan i vrijedan), a da nije napustio stranačku dužnost (što može dovoditi u pitanje njegovu nepristranost u službi koja može djelovati pristrano). Je li sukob interesa samo kad netko nešto stavi u vlastiti džep? Tipično za siromašnu zemlju, korupcija se u Hrvatskoj veže uglavnom uz novac. Ne računa se politička korupcija, koja se plaća položajima i različitim sinekurama, ni duhovna korupcija, koja se plaća šutnjom iz interesa. Oportunizam u strankama sociolozi zovu „korupcijom duha“, iako bi se to stanje moglo proširiti na mnoge sfere gdje se razvija, ili zatire, duhovni život. Moglo bi se razumjeti bivšeg ministra Vargu što bez borbe diže sidro i bježi iz SDP-ove močvare. Budućnost stranke neće se moći provjeriti iz europskih izbora: druge su teme, drugi su i ljudi. Ono malo birača koji će izići na birališta stat će iza Tonina Picule i Biljane Borzan, a neće potvrditi da Davor Bernardić dobro vodi stranku, čak i ako stranka osvoji i treći mandat. SDP se potvrđuje, ili pada, na domaćim socijalnim i svjetonazorskim pitanjima; tu su glavni izvori nezadovoljstva njegovih članova i pristaša. HDZ se veže uz nacionalnu, vjersku i državnu pripadnost, i na tome dobro prolazi od samih početaka. Dok pobjeđuje i dok ima pobjedničku perspektivu, Plenkovićevu stranku neće opterećivati ni bjegunci ni prebjezi. Pobuna obično počinje odlaskom s vlasti, kad se gube položaji, nekad i radna mjesta. Svijest dolazi na svijet pobunom, pisao je Albert Camus. Bijeg bi i u SDP-u trebao biti posljednje rješenje, kad bi u stranci bile iscrpljene sve druge mogućnosti da se promijeni ili poboljša stanje koje jedni opisuju oštrije, kao agoniju, a drugi nešto blaže, kao rasulo. Ni tada ne bi izgledalo uvjerljivo da svi idu za slobodom i za neovisnošću, koju će sretno pronaći izvan stranke, čak i na prvome koraku. Kakvu je to neovisnost zadobila Milanka Opačić bježeći iz SDP-a pod Bandićeve skute? Ili Siniša Varga, kad ne može propustiti prvu priliku da pri glasovanju prijeđe u suparnički tabor, u ime svoje neovisnosti? Mogu oni, i svi drugi, napustiti socijaldemokratsku partiju, možda je ona prije toga napustila njih; konačni će rezultat biti zagonetan: što u stranci ostaje od socijaldemokratskih uvjerenja koja su ih udruživala uz SDP? Ili ih je na okupu držalo samo to što su bili ministri i potpredsjednici socijaldemokratske vlade? Mogu li funkcije biti važnije od uvjerenja? U ozbiljnoj stranci, uvjerenje se brani i kad se gube funkcije. Kako će se bez uvjerenja obnavljati povjerenje? U strankama je uvijek teško bilo pravilno podijeliti slobodu i „kruh zemaljski“: to ih je i dizalo i uništavalo. U komunističkim strankama, i drugim autoritarnim strankama koje su obilježile 20. stoljeće, pojedinac je bio podčinjen kolektivu, sredstva podređena cilju. Taj se zakon prenio i na demokratske stranke; one ne bi mogle ostvarivati svoju mobilizatorsku ulogu u pripremi za vlast ni u samome vladanju kad bi djelovale kao zatvoreni debatni klub ili kao sekte. Stranke prestaju kad u njima počinje zabrana mišljenja. U svoje vrijeme, Kant je postavio dvojbu, koja ni dandanas nije riješena: je li bolje biti u paklu s Bogom ili u raju bez njega? U našim uvjetima, zvuči manje uzvišeno: je li lakše podnositi nezadovoljstvo zbog stanja u stranci, ili trpjeti nezadovoljstvo zbog vlastitog stanja u stranci?