Deset mitova zbog kojih su generacije izgubile nadu

Imamo problem s objektivnom per sebe. Ili se ponižavamo, svodeći s konobare, ili se uzdižemo u nebesa d smo najbolji, najpametniji. Dakle, nism

odina u kojoj jesmo, dakle 2019., jedna je od onih neformalnih obljetničkih godina u kojima se prigodno zbrajaju plusevi i minusi i podvlače crte pod razdoblje koje se promatra. Do ove godine, naime, prošla su tri desetljeća od raznih događaja i procesa koji su te 1989. godine šokirali, a neki od njih i mijenjali svijet. Te 1989., dakle, pao je Berlinski zid, pojam podijeljene Europe i mjesto na kojemu je pod rafalima istočnonjemačkih strojnica skončalo stotinjak ljudi, dok je oko 500.000 uhvaćenih u bijegu iz istočnonjemačke diktature bilo osuđeno na dugi zatvor. Bila je to godina u kojoj su, dan poslije Božića, nakon presude prijekog suda, smaknuti rumunjski diktator Nicolae Ceausescu i njegova supruga Elena. Bili su jedini istočnoeuropski komunistički vlastodršci osuđeni na smrt, a državni je radio njihovo smaknuće popratio riječima: „Ovo je sretan dan. Antikrist se susreo sa svojom sudbinom na sam Božić“. Bila je to i godina kad su kineski vojnici u krvi ugušili veliki prosvjed studenata na pekinškom trgu Tiananmenu… Bila je to godina u kojoj je hrvatski pjevač i politički disident Vice Vukov, u Jugoslaviji osuđen na dugogodišnju zabranu nastupanja, prvi put ponovno javno zapjevao. Pjevao je u jesen 1989., četiri mjeseca nakon što je, unatoč zakonima koji su zabranjivali političko organiziranje izvan Saveza komunista, u svibnju osnovan HSLS, prva demokratska politička stranka u Hrvatskoj. Bila je to godina u kojoj je, dakle, ponovo počelo hrvatsko buđenje, zaključena Račanovim političkim „da“višestranačju. U CK SKH, kojemu je Ivica Račan bio na čelu, u to je vrijeme bjesnio rat između Račanove mekše struje i tvrde struje Stanka Stojčevića koja se protivila demokratskim procesima. Pobjeda Račanove frakcije, istina za samo jedan glas, zbila se sredinom prosinca te 1989. godine kad je donesena politička odluka prema kojoj je dopušteno slobodno osnivanje političkih stranaka, čime su otvorena vrata uvođenju demokratskog poretka… Puno je vode proteklo ispod hrvatskih mostova od tada. Velikosrpska agresija, progonstvo kao sudbina stotina tisuća ljudi, okupacija dijela teritorija, međunarodno priznanje Hrvatske, pobjeda u Domovinskom ratu, povratak svih dijelova Hrvatske u državne granice, pretvorba i privatizacija koja je devastirala gospodarstvo i ljude, sukobi s Haaškim sudom, ulazak u NATO, članstvo u EU… Bilo je to 30 godina ispunjenih strahovima i snagom, prkosom i tragedijama, hrabrošću i patnjama, a tijekom Domovinskog rata i nadom da ćemo kad jednom završi rat izgraditi u svojoj državi otvoreno, zdravo i prosperitetno društvo. Naravno, razvojno smo se odmaknuli od onoga demokratskog zametka s kojim smo krenuli prije 30 godina, no daleko smo od ideala koje smo zamišljali. Danas je prevladavajući dojam da su ljudi u Hrvatskoj potonuli u beznađe. Bombardirano sa svih strana crnim vijestima, društvo je iznutra toliko raskoljeno da se čini kako to rastrgano tkivo ni najbolji kirurg za šivanje društvenih rezova ne bi mogao spojiti. Najnovije svjetsko izvješće UN-a o sreći pokazuje da je osjećaj kolektivne depresije u Hrvatskoj dubok, obilježen percepcijom korupcije kao nerješivim problemom, osjećajem da su mogućnosti izbora u životu u Hrvatskoj vrlo sužene te da je vrlo teško ostvariti vlastiti potencijal. Točka na kojoj smo danas, 30 godina nakon demokratskog buđenja, mladim ljudima rođenim prije dvadesetak i manje godina, kad je većina dramatičnih procesa koji su obilježili živote njihovih roditelja završila, ne govori ništa o toj pozitivnoj energiji promjena koje su njihovim roditeljima oblikovale ideju ispunjenijeg života s obiljem mogućnosti i prilika. Oni vide nepokretno društvo koje se gubi u unutarnjem rastrojstvu generacija koje su izgubile nadu. Vide naš nedovršeni projekt. I prepoznaju u toj, od nedovršenosti rasklimanoj konstrukciji, mitove kojima robuju društvene skupine obilježene svojim (pre) zrelim godinama i nerealiziranim očekivanjima, a od kojih se oni žele odmaknuti. I mnogi pripadnici tih mlađih generacija to i čine mijenjajući svoje hrvatske za irske, njemačke i druge strane adrese. Upravo ti mitovi, odnosno nerazumijevanje pojmova i krivo tumačenje njihova značenja, često se nalaze u podlozi procesa i pojava koje zaustavljaju razvoj hrvatskog društva. Mitova imamo puno, mi vam nudimo deset, a svatko može nastaviti niz.

DEMOKRACIJA I SLOBODA

Prije 30 godina Hrvatska nije imala iskustva s demokracijom, pa su očekivanja bila nerealna. Zavoljeli smo ideju, ali nismo još sasvim shvatili (ili prihvatili) da se ona svodi na razrađenu i funkcionalnu proceduru. Bili smo opijeni shvaćanjem demokracije kao vrhunske vizije ostvarenja slobode svih vrsta – govora, mišljenja, kretanja, izbora… Danas su mnogi demokracijom razočarani, jer stvarnost je daleko od ideje koju su imali u glavi. A i mit o neograničenim slobodama udario je u zid. Političarima, njihovim vjernim biračima i interesnim skupinama koje su se s njima umrežile demokracija služi kao smokvin list. Njome tumače zašto je u redu, recimo, da na svim razinama zapošljavaju „svoje“, da dok su na vlasti pogoduju „svojima“svih vrsta – od pojedinaca i jedinica lokalne samouprave do tvrtki, da „njihovi“dobivaju koncesije raznih vrsta… „To je demokracija. Kad u demokraciji pobijediš na izborima, dobiješ mandat za svoju politiku…“, tumače vladajući kad god ih konkurenti pritisnu nekim prozivanjima. Zbog prakse u kojoj se demokracija koristi za opravdavanje anomalija, ljudi koji prije 30 godina nisu imali iskustva s demokracijom, i koji su se zaljubili u mit o boljem životu koji dolazi samim prelaskom iz autoritarnog režima u demokraciju, s tranzicijskim su iskustvom izgubili povjerenje u sve. Uveli smo demokraciju, ali nismo izgradili stabilan demokratski sustav.

DRŽAVA I DOMOVINA

Mit da su država i domovina isto tek treba razmontirati. Dok je ovako čvrsta ideja da je to jedno, društvo će i dalje biti opterećeno prepucavanjima i optužbama da oni koji kritiziraju državu zapravo ne vole svoju domovinu i takve će se i dalje upućivati da se jednostavno – odsele. No, razmontirati taj mit moguće je jedino obrazovanjem koje širi vidike i razvija kritičko mišljenje. Najjednostavnije, domovina je u srcu, a država mora biti dobro ustrojeni skup pravila i institucija koji omogućava građanima da efikasno i brzo rješavaju probleme. Domovinu možemo voljeti ili ne voljeti, možemo prema njoj biti nekritični, to je subjektivni odnos svakog člana zajednice prema zemlji u kojoj je rođen. No okvir nam daje država i nju imamo pravo, čak i obvezu, kritizirati, imamo pravo od nje zahtijevati da bude učinkovita, transparentna, što jednostavnija, a to pravo imamo jer smo svojim odabirima tu državu stvorili, a svojim je novcem održavamo kako bi nam bila na raspolaganju.