S Bernardićem se ne moramo slagati, ali njegovo pravo kritike moramo braniti
Predsjednik SDP-a Davor Bernardić nepravomoćno je osuđen na plaćanje odštete od čak 75.000 kuna jer je sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu Irena Šafar zaključila da je prekoračio granice oštre i prihvatljive kritike bivšeg izvanrednog povjerenika za Agrokor Ante Ramljaka. Traženo je duplo više, ali i ovako dosuđeni iznos čelniku oporbe djeluje zastrašujuće na slobodu političkoga govora.
Europski sud za ljudska prava u slučaju Narodnog lista protiv RH zbog presude kojom su zbog teksta u kojem su pisali da suca treba pribiti na stup srama osuđeni na plaćanje odštete od 50.000 kuna, obrazložio je: “Teško je prihvatiti da su povrede ugleda suca B. B. toliko ozbiljne u ovom slučaju da opravdavaju odštetu u tolikom iznosu. Toliki iznos odštete može, kako to vidi ESLJP, obeshrabriti otvorenu raspravu od javnog interesa” pa takva intervencija sudova u slobodu izražavanja nije bila “nužna u demokratskom društvu”.
Je li nužno “ušutkati” šefa oporbe? Ako on nema pravo govoriti, tko ima!? Bernardićeve riječi bile su teške, ali takav je bio i trenutak, a ESLJP štiti slobodu govora, osobito političkog, i kad je zločesto intoniran pa i kad sadrži i pretjerivanja pa i grubu metaforu kao u slučaju Narodnog lista. Bernardićeva je kampanja krenula kad je Jutarnji list objavio sadržaj spornih odredbi iz ugovora o najstarijem kreditu u iznosu od milijardu eura koji je izvanredni upravitelj Agrokora potpisao s Knighthead fondom. Bernardić je, ne jedini, ali najoštrije, kritizirao Vladu i Ramljaka prikazao kao “člana ortačke skupine koja ima za cilj izvlačenje novca iz Agrokora u korist lešinarskog fonda”. Zatim ga je etiketirao, “kao veleizdajnika i kao osobu koja radi protivno interesima RH, a u korist američkog strvinarskog fonda” te kao sudionika u “najvećoj korupcijskoj aferi u novijoj hrvatskoj povijesti”.
Trebao je znati da tužitelj nije dio političkih struktura, već građanin kojeg je Vlada zbog stručnosti i iskustva u gospodarstvu predložila za izvanrednog povjerenika Agrokora. Sama ta činjenica ukazuje na njihovu bitno različitu javnu poziciju, obrazlaže se u Ramljakovoj tužbi, te dodaje kako zbog obveze čuvanja poslovne tajne nije bio u mogućnosti adekvatno demantirati Bernardićevu klevetničku kampanju. U tužbi se tvrdi kako se sve to reflektiralo na njegovo duševno stanje te poslovni i privatni ugled u sklopu funkcije izvanrednog povjerenika. Ramljak je na konferenciji za novinare odmah komentirao optužbe za veleizdaju kazavši: “Ako smatrate da sam namjerno stavio klauzulu u ugovor da me se ne može smijeniti, onda sam ja veleizdajnik ove države. I u redu je onda da me svi osude”, te je postavio pitanje zašto se uporno ponavlja da je korumpiran i u suradnji s Knightheadom “kojeg sam dvaput vidio u životu”. pa je ustvrdio da se to radi zbog ogromnih interesa koji su se godinama gradili, a koji su ugroženi. Je li se onda i Bernardić mogao uvrijediti na te njegove riječi!?
Sutkinja obrazlaže kako je Bernardić pretjerao s oštrim riječima te da Ramljak opravdano iznosi tvrdnju “ako ga netko zaposli, svi će misliti da to ima veze s Agrokorom i slično”. Ali, nije li zbog toga bio i prilično izdašno plaćen i nije li sam prije prihvaćanja Vladine ponude trebao voditi računa i o mogućim negativnim posljedicama zbog poteza koje će povlačiti. Ulaskom u Agrokor postao je prvorazredna javna osoba, te naprotiv veća i od Bernardića. Sudeći po presudi sutkinja je sve negativno što je Ramljak proživljavao pripisala Bernardiću, kao da je on jedini kritizirao Ramljaka i Vladu. S Bernardićem se ne moramo slagati, ali njegovo pravo da govori o javnim temama, pa i na grub način, moramo braniti.