Roko Prkačin
Tek mu je 16, a već ga žele veliki europski košarkaški klubovi
JA O INOZEMNIM PONUDAMA I NE RAZMIŠLJAM JER MENI JE U CIBONI LIJEPO, IMAM SVE ŠTO TREBAM NI JEDNOM MENADŽERU NE MOŽETE VJEROVATI KOLIKO MOŽETE VLASTITOM OCU. ON KAO MOJ MENADŽER NE GLEDA DRUGI INTERES
Najbolji kadet Europe sa samo 16 godina i službeno je sada najbolji junior u zemljama bivše SFRJ. Nakon što je, kao dvije godine mlađi od suparnika, odveo svoju Cibonu do naslova regionalnog juniorskog prvaka, Roko Prkačin izabran je za najboljeg igrača završnog turnira.
Zbog načina na koji dominira parketom mnogi ga uspoređuju s Darijem Šarićem, a stručnjaci ističu da Roko ima i bolje fizikalije.
– Dario je NBA igrač, a ja imam 16 godina i daleko sam od toga gdje je on sada. Prerano je za usporedbe.
Iako se skauti najvećih europskih klubova, ali i onih prekooceanskih, dive njegovu neizmjernu talentu, on je skroman.
– Ja sam samo usredotočen da radim što bolje pa ću vidjeti dokle mogu ići. Ne želim razmišljati o dalekim ciljevima. Želim samo iz dana u dan biti sve bolji pa ćemo vidjeti kamo će me to odvesti.
A moglo bi ga odvesti jako daleko, toliko daleko da se o tome i ne usudi još razmišljati. Jesu li Prkačinovi kao obitelj izradili strategiju njegova razvoja, plan hoće li iz Cibone najprije u jaki europski klub ili će možda izravno na NBA draft?
– Ja o tim inozemnim ponudama ne razmišljam jer meni je ovdje lijepo i ovdje imam sve što trebam. Ne žurim se u inozemstvo, da slučajno ne bih nešto preskočio u svom razvoju. Mi u obitelji stvari gledamo korak po korak i ne želimo razmišljati o velikim stvarima. Jer, tko zna što se može dogoditi i tko zna jesam li ja taj kao što sada nekome izgleda. Mogu li ja to stvarno, to će samo vrijeme pokazati.
“Uvijek ću biti Nikšin sin”
Sretna je okolnost za malog Prku što je njegov otac Nikša, naš poznati košarkaški internacionalac, svojim igranjem za velike europske klubove (Efes Pilsen, Dinamo Moskva, Panathinaikos) svoju obitelj egzistencijalno osigurao.
– Uz takvog oca košarka je za mene bila prirodan izbor sporta jer ja je obožavam od kada znam za sebe, a sjećam se da sam još kao mali puno vremena provodio u Efesovoj dvorani. To što imam takvog oca puno mi znači, puno mi olakšava jer mi znači jednu brigu manje u životu. A onim sportašima koji nisu bili te sreće egzistencijalna obiteljska situacija zna se prelomiti preko leđa.
Ono što mu donosi dodatnu sigurnost jest što mu je otac ne samo netko tko mu može pokazati igračke finese nego mu je on ujedno i menadžer.
– S obzirom na to da je on bio igrač sjajne centarske tehnike, otac mi pokaže pokoji trik, a to mi pomaže u ovoj tranziciji iz kadetske u seniorsku košarku u kojoj idem na puno snažnije igrače od sebe. No to što mi otac može pokazati mogu možda i neki drugi, ali mi ne mogu dati sigurnost koju mi on daje. Jer, vi ni jednom menadžeru ne možete vjerovati koliko možete vlastitom ocu. Druga djeca, koja to nemaju, znaju se pogubiti, otići na krivu stranu, krenuti za krivim ljudima, a moj otac meni želi najbolje i ne gleda nikakav interes.
U kojoj mjeri Roko priželjkuje trenutak kada će on prestati biti sin slavnog oca te će Nikša postati tek otac slavnog sina?
– O tim temama i ne razmišljam. Ja ću uvijek biti Nikšin sin jer on će meni uvijek stajati iza leđa. Uostalom, da njega nije bilo, ja ni pola dosad postignutog ne bih ostvario, a i ako ga ikad nadvisim, to će biti uvelike zahvaljujući njemu.
Ide u privatnu gimnaziju
Čak i da se ne dogodi ono što mu svi predviđaju, a to je blistava karijera s NBA vrhuncima, Roko će uvijek biti “lokomotiva” svojoj četvorici braće i jednoj sestri.
– Ja sam najstariji. Dvije godine mlađi Lovro također trenira košarku, ima jako dobar osjećaj za igru i bit će viši od mene. Ima neki šmek i mogao bi biti jako dobar košarkaš. Jedanaestogodišnja sestra Ana trenira odbojku, brat Marko ima četiri godine, a najmlađi brat Niko ima tek godinu i pol, ali i nevjerojatnu energiju.
A kada sve to znamo, onda smo uvjereni da je, uz oca, još jedna osoba Rokova stijena, a to je mama Kate.
– Mama sa svima nama, a ima nas petero, četiri brata i sestra, ima neopisivo puno posla. Ona je u pogonu 24 sata dnevno sedam dana u tjednu. Doduše, svi joj pomažemo, ali često nas nema kod kuće. Evo, recimo, uz moje školske i trenažne obveze mene često nema od osam ujutro do devet navečer.
S obzirom na rano prispjeli profesionalizam (barem u načinu rada, ako ne još u primanjima), Roko je prošlo ljeto morao promijeniti školu.
– U prvi razred srednje škole išao sam u gimnaziju i bio sam slomljen, nisam imao vremena ni za što. Zato sam prešao u Privatnu sportsku i jezičnu gimnaziju “Franjo Bučar”.
A osim momčadskih treninga, Roko ima i dodatnih pojedinačnih.
– Radim dosta s Damirom Meštrovićem, čovjekom koji je individualno radio s Darijem Šarićem. Njemu i svim trenerima u klubu vjerujem da mi mogu pomoći da se što bolje razvijam. A radim na tome da u svom repertoaru ima što više poteza..