Naoko uvjeti iz bajke, ali još uvijek ispod standarda tzv. liga petice
A što je Dinamova nogometna škola danas? GNK Dinamo dostavio nam je podatke koji kažu da školu od 1. rujna 2018. godine, umjesto umirovljenoga Ive Šuška, vodi Jozo Bandić. Ugovor o profesionalnom treniranju imaju 19-orica trenera, još 31 ima ugovor o poslovnoj suradnji, dvojica ugovor o radu te po jedan ugovor o djelu i studentski ugovor, a tu su i petorica volontera. Škola ima 12 selekcija (U8 – U19), 250 registriranih nogometaša, a tu je i otvorena škola s osam selekcija i još 250 nogometaša. Njima su na raspolaganju dva igrališta s prirodnom i jedno s umjetnom travom normalnih dimenzija, dva s umjetnom travom manjih dimenzija, dva tzv. treningboxa i jedan box s pijeskom... Naoko uvjeti iz bajke, ali objektivno daleko ispod standarda velikoga kluba tzv. liga petice. Primjerice, ovo je nogometna škola bez zgrade internata za dječake koji nisu iz Zagreba (smješteni su po kućama u kvartovima najbližima Maksimiru), i s deficitom od barem pet nogometnih igrališta... A opet, ne dao nam Bog većega zla od takve maksimirske “oskudice”. Pa ona nam je, među ostalim čudesima, podarila Zlatnu loptu i zamalo iznjedrila svjetske prvake!
Ako je Dinamova seniorska momčad gotovo pola stoljeća, sve do pojave Nenada Bjelice, u europskim natjecanjima nastupala tek kao poluzainteresirani prolaznik, ponekad i kao zabezeknuti uljez, fenomen Dinamove škole nogometa već godinama ima zaglušujući odjek kontinentom. Tako je primjerice Dinamo prošle godine bio jedini klub u svijetu čija su čak desetorica nogometaša stvorena u maksimirskom laboratoriju bila sudionici polufinala Svjetskog prvenstva u Rusiji: Vrsaljko, Ćorluka, Lovren, Kovačić, Kramarić, Modrić, Jedvaj, Badelj, Pjaca i Pivarić. Usporedbe radi, Real, Barcelona, Juventus, Atletico, Liverpool, Arsenal, PSG... nisu imali ni jednoga u tom polufinalu, dok je čuvena Ajaxova škola imala samo trojicu predstavnika. Mali Dinamo kao dominantni, autoritativni svjetski lider u konkurenciji najmoćnijih nogometnih korporacija!? Da, i to je moguće u nekoj ludoj, ali doista nepobitnoj teoriji. Koja će nam dati za pravo ne samo spomenutim podatkom iz Rusije, pa i svim transferima koje su njegovi igrači ostvarili, nego eto i činjenicom da Dinamovi juniori haraju Ligom prvaka i da se neki njihov 18-godišnji zalizani klinac iz Folke kao na haklu poigrava s nogometašima Chelseaja, usred njihova raskošnoga kampa u elitnoj londonskoj četvrti. Taj klinac, čije je ime Antonio Marin (dobro ga zapamtite!), novi je u nizu dragulja u kruni europskoga vladara među “proizvođačima” nogometaša. No, Dinamova škola nije europska senzacija od jučer i njezin uspjeh nije ekskluziva samo Mamićeve i postmamićeve ere. Stoga sjedamo u vremeplov i s pozamašnim naramkom nostalgije ateriramo u sedamdesete godine, kada se u Maksimiru pojavila prva generacija izvanzemaljaca, čija će darovitost, potpomognuta golemim mudima, plave ponovno lansirati u vrh jugoslavenskog nogometa. Profesor Zdenko Kobeščak, danas vitalni, živopisni 75-godišnjak, u Dinamovoj školi nogometa proveo je četrdeset godina. U Dinamu je, kako kaže, bio sve, od A do Ž, trener svih dobnih kategorija, od pionira do seniora, asistent trenera prve momčadi,
Bazića, Markovića, Ivića, Skoblara, Zebeca i Barića, odgojio je brojne naraštaje slavnih i manje slavnih Dinamovih nogometaša, za što je nagrađen državnom nagradom za životno djelo Matija Ljubek, državnom nagradom za sport Franjo Bučar i Dinamovim trofejom za životno djelo, čime se posebno ponosi. Zdenko Kobeščak u Dinamu je poslije Drugog svjetskog rata vidio – sve. I s lakoćom će, u dahu, izrecitirati najboljih 11 koje je trenirao.
Nebo i zemlja
– Ivković, u zagradi Ladić, Dario Šimić, Bišćan, Zoki Mamić, Leko, Munjaković, Boro Cvetković, Boban, Jurčević, u zagradi Šokota, Mlinarić, Deverić – diktira legendarno Dinamovo krilo dok sjedimo uz kavu pokraj Spara u Banjavčićevoj, u svome karakterističnom outfitu, tenisicama i trenirci Milana. Profesor, naime, i dalje, iako u mirovini, u Maksimiru individualno vježba neke klince. Ta čuvena Dinamova omladinska škola, kako je i danas naziva, njegov je drugi dom. – Zašto je toliko uspješna? Zato što svi klinci žele doći u Dinamo. I kad se procijeni da je neki dječak igrač za Dinamo, onda se sve napravi da on u što ranijoj dobi dođe. Normalno da ovdje ima bolje uvjete nego bilo gdje drugdje, dobre trenere, kompletnu infrastrukturu i normalno da je tu najveća koncentracija talenata na ovim prostorima – kaže Kobeščak. Je li tako oduvijek bilo? – Nije, jer nekada, kada sam bio mladi trener, bio sam orijentiran samo na igrače iz Zagreba i okolice. Ne zato što sam tako htio,