Nasilje - jer su diplome prepreka, a ne preporuka za političku karijeru
Od novih izgreda u zgradi Sabora korist bi mogli imati samo saborski stražari: oni postaju vidljiviji od samih narodnih zastupnika koje odnose s radnoga mjesta, po već uhodanoj metodi – kud Jandroković, Reiner ili Brkić okom, tud oni skokom. Dok svi drugi u sabornici samo prekomjerno mlate raznu slamu, i to zovu parlamentarizmom, oni nešto i „delaju“; to se zove saborska disciplina ili discipliniranje Sabora. Budući da su izloženi prijetnji, i smrću čak, dok obavljaju nezahvalan posao izbacivača, morat će saborski stražari od poslodavaca dobivati nadnice za strah. A budu li doista uvedene nove tarife za usluge prijenosa parlamentarnih ostataka, i počne li se prijevoznička tarifa računati po kilogramu žive vage, umjesto po nekadašnjoj Milasovoj tarifi, moglo bi se, bome, saborske redare i dodatno nagrađivati iz državnoga proračuna. Nije bilo prvi put, vjerojatno neće biti ni posljednji, da Sabor o sebi govori loše, i samo pojačava dojam uzaludnosti takvoga posla u vrijeme kad zemlja treba uložiti „još jedan napor“, kako je De Gaulle motivirao Francuze nakon rata. Cijena politike pada na svim tržištima, i još će padati s ovakvim eskapadama koje dovode u pitanje vjerodostojnost profesije. Od antičkih vremena, uzaludno se traže idealna kadrovska rješenja za vođenje javnih poslova. Čini se da se u stoljeću munjevitih promjena sve više udaljavamo od ideala. Američka demokracija izabrala je amatera za predsjednika, demokratski Izrael dao je peti mandat premijeru koji je jednom nogom u zatvoru, Velika Britanija ne želi srušiti lošu premijerku jer nitko ne može biti bolji od nje u izvršavanju jedne smrtne kazne! Nije Živi zid podignut samo u Hrvatskoj; njegovi su lideri skočili s najvišeg mjesta na Markovu trgu, i još čekaju da im se otvori padobran. Sudskom bi se terminologijom reklo da su izveli samoubojstvo s predumišljajem. Politički, da testiraju koliko su dugi fitilji saborskih (i hrvatskih) vlasti koje stalno izazivaju tako da im bacaju petarde pod noge. Nije demokracija, a nije ni terorizam. Poslije svega što vide svojim očima, građani su – zatečeni količinom agresije – više prazni zbog još jedne slabe predstave, u kojoj bi se klin klinom mogao početi izbijati. Bude li i DORH morao intervenirati, da u Saboru doista ne bi pale žrtve, vrag će odnijeti šalu i izvan sabornice. Nije više lako razaznati koje siromaštvo vlada u Hrvatskoj: stvarno siromaštvo velikog dijela ljudi koji ne mogu sastaviti kraj s krajem, ili siromaštvo duha, koje se ne mora tražiti samo po sabornici. Stvarna sirotinja još trpi svoje siromaštvo, u nadi da će i njihovoj zemlji krenuti bolje, a vladajuća elita uspješno uvjerava narod da mu je sve bolje, iako to (ne)sretni narod ne primjećuje, ili zato što je do ušiju zaljubljen ili zato što je neizlječivo ljubomoran.
Antisistemsko ne znači dobro
Da su suci na sportskom terenu, voditelji saborskih sjednica više bi vodili računa da „žutim kartonima“ne upropaste igru; nisu ni zastupnici balerine da bi svaku njihovu oštriju izjavu trebalo sankcionirati opomenama, sve do isključenja. Od takvog suđenja nije dalek put do uvođenja verbalnog delikta u saborske borbe koje, inače, nedostatak duha kompenziraju viškom agresivnosti i općom pojavom neduhovitosti. Gdje bi Živi zid stao da je Milijanu Brkiću bilo stalo više do toga da potvrdi reputaciju koncilijantnog voditelja užarenih saborskih vrijeđanja, umjesto što je mahao kartonima kao da se u njega uselio osobno akademik Reiner. Da i sami nisu laki na obaraču, voditelji saborskih sjednica pustili bi Živi zid da ispali (i potroši) cijeli rafal a da ne pogodi metu. Bunjčeva pobuna prosula bi po sabornici manje Pernarova perja da su naredbodavci mislili na to da i oni mogu sudjelovati u podizanju martirija Sinčićevih sinova. Narod voli žrtve; Živi zid mogao bi ispasti žrtva ostracizma. Narod voli hrabre; Živi zid je ludo hrabar. Nasilništvo u politici ne počinje od njih, neće s njima ni završiti, čak i ako se Živi zid sruši pod teretom vlastite populističke konstrukcije. Francuska preteča takvog stila političkog vladanja, Bernard Tapie, iskušao je i sam da batina ima dva kraja: „Ako ti nisi onaj koji ubija, ti si onaj koji je mrtav“. Najslavniji Mitterrandov populist završio je neslavno, kao politički mrtvac, jer je u politici počinjao suviše obračuna koje nije mogao završiti, i što je u njih unosio višak emocija, na račun rezona. U međuvremenu je raison d’Etat dovoljno iščezao iz zaštićenog političkog prostora da Donald Trump može postati najmoćniji čovjek na svijetu a da ne falsificira izbore: u politici je moguće iz poslovnog tornja preseliti se izravno u Bijelu kuću. Amerikanci otkrivaju da pape državne politike ne moraju biti ni seoski župnici, kamoli kardinali. I ta je crkva na putu da postane univerzalna. Nešto se temeljno dogodilo s prirodom politike; manje je predmet obožavanja, a više objekt želja. Kako su se pokvarili, ili pogubili, kompasi za sigurnu navigaciju, dovoljno je biti (loš) kandidat „antisistema“pa da se otkriju nepoznati kontinenti vlasti. Krene u Indiju, i nađe se u Americi! Čak i u zemljama kojima ne ide loše, na programu borbe protiv establišmenta prolaze avanturisti koji dolaze iz tih povlaštenih krugova: američki je predsjednik ubirao vrhnje po Wall Streetu, prije nego što je došao pokupiti slavu s čela države; ni francuski predsjednik, s iskustvima iz Rothschildove banke, ne bi galamio protiv sustava, da je drugim putem mogao doći na vlast. Konzervativni cilj počinje opravdavati različita sredstva u modernoj politici, u kojoj je najvažnije biti viđen: slika stvarno govori više od tisuću riječi. Nekad se bez diplome najprestižnije visoke državne škole (ENA) nije moglo dalje od dvorišta Elizejske palače; sad se tamo bez nje lakše ulazi, jer je ona simbol pripadnosti establišmentu, kao što se i s državom drukčije upravlja, više s pomoću tehnike nego ideologije. Političkim strankama više i ne treba ideologija, njima ne trebaju intelektualci, dovoljni su „stručnjaci za komunikacije“. Razvikane diplome postaju prepreka, a ne preporuka u političkoj karijeri. Politika se pretvorila u rutinu, čak i na prestižnim poslovima vođenja države. Tko više pita za ideje kad se s novcem može sve kupiti? U intelektualnom se loncu već dugo ništa ne kuha; oštriji kritičari su pasivnost mislećih ljudi (pre) strogo opisali kao „intelektualnu komu“. Je li stvarna ili inducirana, nije ni najvažnije za dijagnozu o novoj „izdaji klera“s kojom sve vlasti, osobito slabe, lakše broje svoje dane. Tehnološka revolucija unijela je veće promjene u politici nego sve političke revolucije koje su varale ljude da će im vratiti vlast; ogolila je političare koji, pozvani ili nepozvani, ulaze u domove kad oni hoće. Sami su svoji majstori. Nema obrane od takve invazije u kojoj, kako zapaža Peter Sloterdijk, ne sudjeluju najsposobniji nego najambiciozniji. Politika više ne utjelovljuje vrijednosti, postala je „prostor upravljačkih vještina“; u političkom polju ne vodi se borba za ideje nego se grade karijere; u državama se ne mijenja politika, mijenja se osoblje koje njome upravlja. Parlamentarizam je posvuda u krizi; dovoljno je vidjeti kako se britanski poslanici zapleću oko Brexita kao pile u kučinama, jer su ih Englezi doveli u histeričnoj situaciji da biraju između kuge i kolere. Ali, u domovini parlamentarizma nešto se pozitivno događa, barem za druge: britanski poslanici ne pri
staju na to, drami države usprkos, da im vlada kroji kapu po svojoj mjeri (još i pogrešnoj?), i da njihov slavni parlament bude samo „dom za registraciju zakona koje donose izvršne vlasti“. Spašena je barem forma o trodiobi vlasti, iako Ujedinjeno Kraljevstvo nije spašeno, nego daje sve više sliku složene države koja nema ni parlament, ni vladu, da presijeku gordijski čvor koji su sami zavezali. Što je možda najvažnije, nemaju ni vladara koji će uvjeriti svoje građanstvo da između Velike Britanije i Europe stoji La Manche, da bi se moglo stati na pola puta. Ali, u zemljama parlamentarizma, parlament je taj koji na kraju trijumfira u najvećim krizama. Ozbiljne demokracije drže do svoga parlamenta kao do svetinje; ondje je narod delegirao svoje predstavnike: kakvi su oni, takav je i narod. Sinčić, Pernar i Bunjac došli su također u Sabor voljom naroda; oni su slika barem onog dijela naroda koji ih pozitivno honorira. Hrvatskim se zastupnicima ne može dogoditi da se po danu nadmudruju, a navečer sjede za istim stolom, da nemaju isto političko mišljenje, ali dijele iste ukuse, da se razlikuju, ali se cijene. Vani su zastupnici također borbeni, dok brane svoje stavove, ali to čine s više uvažavanja međusobnih razlika; drže se sociološke teorije da kad se dva čovjeka u svemu slažu, jedan je suvišan. Tko bi u nas formirao idealan par od Sinčića i Jandrokovića, od Petrova i Plenkovića ili od Bernardića i Brkića? Kad bi takva kombinacija bila moguća, saborski stražari ne bi trebali strahovati da neće i njih netko morati iznositi iz sabornice. To više govori o političkoj kulturi i kulturi politike, nego o samoj tehnici vladanja. Filozof Marcel Gauchet piše kako se „demokracija sastoji u tome da se raspravlja s ljudima s kojima se radikalno razilazite, znajući da tako čuvate uvjete za miran suživot i kontradikcije čini produktivnima“. Hrvati su u novu državu donijeli totalitarno nasljeđe i tranzicijski prljavi veš da se ne mogu složiti ni oko čega, dok se političke partije svađaju o svemu. Hrvatska nije umakla takvoj crno-bijeloj sudbini, dijelom zato što nije imala elitu koja bi je izvela u obećanu zemlju, a dijelom zato što se iscrpljuje u takvom računanju kvadrature povijesnoga kruga da dva i dva ne budu četiri.
Izazivanje straha
Politika više ne utjelovljuje vrijednosti, postala je ‘prostor upravljačkih vještina’; u političkom polju ne vodi se borba za ideje, nego se grade karijere; u državama se ne mijenja politika, mijenja se osoblje koje njome upravlja
Kad nije vodila ratove, politika je posvuda bila otmjena disciplina koja je izazivala strahopoštovanje; danas izaziva više straha, jer drži još uvijek u rukama policiju i obavještajne službe, a manje poštovanja, jer se ne drži danih obećanja. Građani-birači ili se okreću novim strankama, koje će ih također prevariti, pruže li im za to priliku, ili bježe s birališta jer nikome više ne vjeruju. Živi zid je negdje između dviju krajnosti, s izgledima da i sam tamo završi. To nije ideološki profilirana stranka koja bi ugrožavala etablirane stranke, ako one ne ugrožavaju same sebe. Kako oni percipiraju njihove saborske igrokaze, koji su, ipak, malo drukčiji nego dok su svojim tijelima sprečavali deložacije i tako, zapravo, i formirali Živi zid, kao zaštitu pred kaznenim prostorom? S vremenom je ta antisistemska stranka potvrđivala svoj status anarhista u ponašanju, populista u metodi, antiglobalista u politici. Surfajući na tim pomodnim valovima, Živi zid dojedrio je do Sabora kao nova činjenica hrvatske politike. Ako se želi rehabilitirati Sabor, i politiku, koliko je ovisna o Saboru, mogao bi se za početak proglasiti šestomjesečni moratorij na javne prijenose; slike i ondje vrijede više od tisuću riječi. A onda vidjeti što još treba mijenjati da se Saboru vrati retorička kvaliteta, naspram ratničke gerile, da se podigne cijena stručnoj kompetentnosti i političkoj zrelosti zastupnika, naspram populističkoga ekshibicionizma. Sabor je najviši dom u državi, na svoj način, neka oproste uvaženi sabornici, javna kuća svih hrvatskih građana; nije dovoljno mijenjati plahte, da sve bude čisto trebat će mijenjati i nešto od osoblja i od inventara, a i pokrivače će trebati protresti. Pusti li se da stvari dalje idu kako su krenule, jednog bi dana mogli svi biti zatečeni kad stražari postanu zakonodavci u državi.