Bojana Radović
Autor zbirke pjesama “Voli nju divlju” (Znanje, urednica Bojana Franić, prepjev Maja Klarić) još je jedan od literarnih fenomena rođenih na društvenim mrežama. No, svijet ne zna tko je on. Krije identitet i kaže: stihovi su dovoljni. I doista jesu. Iz njegovih pjesama neupitno je da je riječ o muškarcu, vjerojatno mlađem, o čemu govore stihovi, a ne činjenica da je prve čitatelje pronašao u virtualnom svijetu. Potpisuje se kao Atticus, a oni koji su ga otkrili i koji ga prate na Instagramu uglavnom su čitalačka publika mlađe dobi. To nas zapravo uvodi u sasvim novo poimanje književnosti našeg vremena: oni koji su u (ne tako davnoj) lektiri iz dna duše prezirali svaku zbirku pjesama, sada su najveći “potrošači” nove poezije. Generacije koje su odrasle na SMS-ovima očito više svoje ubrzano vrijeme ne žele trošiti na duge forme i poezija im je postala bliža (i draža) od proze. Ovaj autor taj apsurd vremena koristi do krajnjih granica, pa nije ni čudo da slovi za pjesnika čiji su stihovi “najbolji za tetovaže”. Baš kao i njegova planetarno prihvaćena i slavljena kolegica Rupi Kaur, ovaj pjesnik zapravo u naše glave stavlja slike: privlačne, svima jasne, obojene sjetom, erotikom, potragom za onim posebnim trenucima u životu. On je odličan promatrač svijeta, onaj koji viđeno zna upisati doslovno u nekoliko stihova. Ponekad je kraći i od haikua, ali nikada nije banalan i bez nekog dubljeg značenja čije odjeke osjećamo i u našim životima. Vjerojatno to i jest tajna svakog velikog pjesnika: on podsjeća svakog uživljenog čitatelja da ljubav ponekad znači i odlazak, da se može i voljeti i odustati... Kada je osmislio svog junaka Gabriela Allona, američki pisac Daniel Silva bio je očito u punom zamahu. Odlično je iskoristio povijesne činjenice i dodao im sastojak koji nitko ne očekuje u napetim špijunskim trilerima. Njegov je junak, naime, živio sasvim običnim životom, bio je slikar i nadasve uspješan restaurator djela starih majstora, sve do trenutka kada ga Mossad angažira kao dio osvetničke akcije nakon atentata na izraelske sportaše na Olimpijskim igrama u Münchenu. Nakon toga počinje njegov paralelni život u kojem Silva isprepleće mirnije epizode koje ga odvode u restauratorski atelijer s onim mnogo češćim koje ga bacaju po svijetu u napetim akcijama borbe protiv svega što prijeti Izraelu, ali i zapadnim demokracijama. Silva je Allonov život napučio nevjerojatnim uzbuđenjima, tragedijama, ali i uspjesima, prijateljima, ženom koja stradava i onom koja ga vraća u život. U romanu koji je nedavno objavilo Znanje “Kuća špijuna” (urednica Nataša Pejić, prijevod Drago Štajduhar, 119 kuna) počinje nova faza Allonova života, ona u kojoj je on šef Mossada. I upravo tu počinju ključni problemi tog romana. Do sada je Silva pronalazio finu ravnotežu između špijunaže i golog uzbuđenja, ali ovdje je – kao da je pokušavao nadmašiti samoga sebe – otišao u priču koja je jednostavno neuvjerljiva. Od samih početaka Silvini su romani spoj trilera i špijunskih avantura, zapravo priče u kojima su njegovi junaci (ne toliko tjelesno koliko misaono) moćniji i od samoga Jamesa Bonda te podjednako uspješni kao najslavniji nositelj “dozvole za ubojstvo”. Štoviše, akcije Silvinih špijuna današnjim su čitateljima mnogo uvjerljivije od Bondovih, zato što su smještene u svijet kakav danas poznajemo, onaj u kojem živimo, svijet koji je stvoren nakon 11. rujna, u kojem su samoubojice opasani prslucima s eksplozivom ili u jurećim kamionima ranjavaju europske gradove. Silvini su romani tako miljama daleko od onoga što je, primjerice, pisao John le Carré, to nisu “mozgalice”, već akcija u punom značenju te riječi. U njima se puca, dižu neprijatelji u zrak, iskorištavaju nevini, ima mučenja, izdaje, prisluškivanja, ukratko akcija u kojima cijeli svijet visi na rubu ponora, a između apokalipse i spasa stoji samo Silvin junak i nekoliko njegovih suradnika. No, u ovom najnovijem romanu Allon kao šef Mossada ne samo da sudjeluje u akciji na terenu nego i Londonom lovi terorista koji na sebi nosi “prljavu” (čitaj radioaktivnu) bombu. Čitatelji koji vole Silvu, njegove romane i glavnog junaka možda bi mu i oprostili takvo jamesbondovsko pretjerivanje, ali ne i jedan vrlo osoban propust. Naime, u Londonu se u trenutku potencijalne eksplozije nalazi i voljena Allonova supruga, a upravo to špijun kojeg ovaj autor uporno gradi iz romana u roman – baš nikada ne bi dopustio.