KADA JE BUNKER ČUO DA SE KNJIGA ZOVE HALO BING, OČI SU MU ZASJALE
Ja sam s Marsa. Dvije su se rode morale izmjenjivati da me donesu na Zemlju, već sam imao šest kilograma – ispalio je na pitanje o vlastitom podrijetlu Max Bunker, talijanska stripaška legenda, demonstrirajući tako da oštrica njegova najjačeg oružja, a to je riječ, nije otupjela ni u 80. godini života. U travnju prošle godine u Milanu intervjuirale su ga dvije hrvatske pridošlice: urednik, prevoditelj i pisac Ivan Sršen te talijanistica i prevoditeljica Antonija Radić, a višesatni, maratonski razgovor
pretočen je u književnu formu pod nazivom “Halo Bing: intervju s Maxom Bunkerom”. Uz intervju na 40-ak stranica, knjiga donosi i intimnu ispovijest nekolicine vjernih obožavatelja Bunkerova stripa različitih generacija, životnih putova i interesa, koji su se udružili sa željom da odaju počast velikom zabavljaču, ironičaru, piscu i strip-umjetniku Lucianu Secchiju, poznatijem pod imenom Max Bunker. Knjiga tako donosi i tekst Ivana Sršena o odrastanju s Bunkerovim stripovima, tekstove Marka Kovačića o značenju Brixyjeva prijevoda i je
zika za našu pop-kulturu i književnost, esej Teofila Pančića o odjecima alanfordomanije u novinskim krugovima uoči raspada Jugoslavije, ali i ekskluzivni poster s originalnim Magnusovim crtežom Grunfa kao poklon čitateljima. Knjiga “Halo Bing”, koju mora imati svaki fan kultnog stripa, u izdanju Sandorfa i Večernjeg lista izlazi na sve kioske Tiska i sve knjižare diljem Hrvatske za nekoliko dana, 25. travnja, nimalo slučajno baš na 50. rođendan kultnog stripa. Cijena? Prava sitnica!
Alan Ford utjecao je na brojne generacije stripovske publike na ovim prostorima, a za mnoge je taj karikaturalni crno-bijeli strip tamnih tonova predstavljao alternativno obrazovanje, formulu kako se nositi s nesmiljenim pritiskom života u velegradu, sebičnim i pohlepnim sugrađanima i političarima, luđacima i kriminalcima, kao i sa svakom drugom pošasti. Mnogima je i danas teško shvatljivo što se ovaj strip snažno urezao u kolektivnu kulturu ex-YU prostora, dok je ostatak svije
ta Alana Forda dočekao prilično hladno. Vjerojatno i u toj činjenici leži barem djelomičan razlog zašto se Max Bunker u poodmakloj dobi pristao susresti s autorima ove knjige uživo i otvoriti im svoju dušu i svoj zaigrani, ironični um, što u pravilu ne čini. Evo kako jedan od autora, Ivan Sršen, na stranicama knjige opisuju susret s legendarnim tekstopiscem Alana Forda. “Nakon što smo s Maxom Bunkerom dogovorili datum susreta, Antonija i ja krenuli smo tog travnja 2018. na put za Milano. Dugo smo dogovarali taj susret, s Bunkerom razmijenili puno e-mailova i pokušavali zamisliti kako će taj događaj izgledati.
S Brixyjem se dopisivao
Na pulskom sajmu knjiga zimus sam susreo nobelovca Wolea Soyinku čiji sam život uvijek smatrao primjerom borbe za slobodu, a u Zagrebu me jednom na ulici zaustavio John Malkovich i pitao da mu objasnim kako doći do Svačićeva trga, i jedino bih ta dva susreta mogao usporediti s razgovorom s Maxom Bunkerom na koji smo tog travanjskog dana krenuli. U anticipaciji našeg susreta Bunkerova beskompromisna satira razoružavala me pri svakom pokušaju da saberem misli i, što smo se više približavali Milanu talijanskom autostradom, bivao sam sve nervozniji. U grad smo stigli kasno navečer, prespavali u predgrađu i sljedeće se jutro zaputili na sastanak u Via Fatebenefratelli, sjedište Bunkerove redakcije i firme Max Bunker Press još od njezina osnutka. Vrata nam je otvorila Bunkerova dugogodišnja partnerica, koja mu je ujedno i jedina suradnica u skromnom uredu koji se sastoji od dvije prostorije, odnosno dva ureda — njezina i njegova, koje povezuje podugačak hodnik čiji su zidovi ispunjeni policama sa stripovima i knjigama te stripovskim i filmskim plakatima — za pogled mi je zapeo plakat za Tre Passi nel Delirio s Alainom Delonom i Brigitte Bardot.
Iz hodnika smo stupili u ugodan ured zagasitih tonova, ponovno ispunjen policama sa stripovima, uglavnom raznim izdanjima Alana Forda, s popratnim alanfordovskim memorabilijama, posebnim izdanjima, prigodnim strip-albumima i DVD-ima. Za radnim stolom je sjedio on, glavom i bradom Max Bunker, lagano zatamnjenih naočala, u smeđem, kariranom sakou, s penkalom u rukama. Prišli smo mu plaho, on se ustao, rukovao se s nama i ponudio nas pićem. U tom sam trenutku shvatio da je Bunker dobrodržeći stariji gospodin srednjeg rasta i dječačkog osmijeha. Očekivao sam, sasvim iskreno, nekog nalik Broju Jedan — bradatog starca sa znanjem ljudske povijesti u malom prstu, koji u svojoj crnoj knjižici zasigurno ima zabilježene i sve moje grijehe i samo je pitanje trenutka kad će me ucijeniti. Ali prvi je dojam razbio ta preduvjerenja i razgovor je krenuo sam od sebe. Max Bunker ne razmeće se riječima, a katkad je i enigmatičan. Rekao je da je oduvijek svaku epizodu Alana Forda pisao u jednu noć, u jednom dahu. Uskoro će izaći šestoti broj tog legendarnog stripa”, navodi Ivan Sršen.
Na 40-ak stranica intervjua Max Bunker povjerio im je brojne nepoznate autobiografske detalje, progovorio o odnosu s Magnusom, o svijetu 60-ih kada je ovaj strip nastajao, o današnjem stripu te o brojnim drugim temama, pa i o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji.
– Da barem imam knjižicu poput Broja Jedan, u kojoj su zapisani svačiji grijesi, posebno političara! Idealan politički skandal bio bi objaviti čitavu knjižicu u najtiražnijim novinama. No bi li to bilo moguće? Definitivno ne, ali onda bi barem trebalo tiskati letke s najvažnijim imenima i grijehe dotičnih te ih polijepiti po nekom gradu poput Milana. To bi trebalo učiniti kasno noću. Posljedica? Uhitili bi sve koji su ih lijepili, zatvorili ih u samice i bacili ključ – kazao je Bunker.
Je li se susreo s genijalnim prevoditeljem hrvatskog izdanja Alana Forda Nenadom Brixyjem, zanimalo je autore. – Nažalost, ne. Pisali smo jedan drugome. Poslao mi je vrlo simpatično pismo, još ga imam, pitao me jesam li zadovoljan njegovim radom: ja sam odgovorio da jesam jer je to istina. Bio je sjajan. Odlično je poznavao i talijanski i hrvatski, to je ključno za prenošenje humora. Ja sam osmislio brojne izraze koji ne postoje ni u talijanskim rječnicima, a on ih je izvrsno preveo – kazao je o Nenadu Brixyju tom prilikom Max Bunker pa potom otkrio da je svojedobno posjetio i Hrvatsku. – Da, došao sam grunfovskim avionom! U Zagrebu sam bio tri dana, na poziv tadašnjeg urednika. Prije toga bio sam jedino u Sloveniji na nogometnoj utakmici. Navijam za Inter – rekao je otkrivajući kako poznaje neke hrvatske igrače, primjerice Perišića, čiju je kvalitetu igre ocijenio
sjajnom, uz napomenu: “Pola vaše reprezentacije igra u Italiji.” Autorima knjige otkrio je i kako je nastao omiljeni lik Superhika.
– Budući da mi je uvijek bilo draže raditi noću, ujutro oko šest izašao bih po litru kave, a portir bi mi otvorio vrata. I u šest ujutro moj je portir već bio pijan. A ja bih mu rekao: “Pa vi ste uvijek ciuk!” (ciuk u talijanskom žargonu prevodimo kao hik, op.a.) A od zadaha mu se nisi mogao ni približiti. I tako je nastao Superhik – kazao je Max Bunker otkrivajući kako je dio o obrnutom Robinu Hoodu u Superhikov karakter ugradio naknadno.
Svoje remek-djelo stvarao je u neponovljivom duetu s danas, nažalost, pokojnim crtačem Magnusom. – Isprva Magnus i ja nismo znali kakve ćemo čitatelje privući. Mislili smo, pogrešno, da su vrlo mladi. Onda smo otkrili da su stariji od dvadeset. Prvi i posljednji put kad smo se nas dvojica posvađala bilo je u sedmom broju, koji se zvao Božićno drvce. Mislili smo da nas čitaju djeca, desetogodišnjaci. A ja sam napisao vrlo surovu priču: dječak ima oca alkoholičara koji mu ne kupi ništa za Božić, čak i drvce nacrta na zid.
Dječaka to, naravno, rastuži, a kad vidi da su bogata djeca dobila poklone, kaže kako je Djed Mraz klasno pristran! Magnus mi je rekao da ne mogu pisati takvo što, da je Božić svetinja, ali ja sam bio nepokolebljiv. Tad smo otkrili kakvu publiku privlačimo – kazao je tijekom intervjua.
Što je još rekao ovim hrvatskim stripomanijacima, čitatelji će ipak potražiti na stranicama knjige, no Ivan Sršen otkriva kako je intervju završio.
– Na ručku poslije intervjua, koji ću još dugo pamtiti, nazdravili smo tada nadolazećoj pedesetoj obljetnici izlaženja Alana Forda, koja se obilježava ove godine. Nakon višesatnog razgovora svi smo se napokon opustili i još smo samo trebali proći kroz popis prijedloga naslova knjige što smo ih Antonija i ja pripremili prije puta. Većina se Bunkeru nije svidjela, dok nismo došli do jednostavnog i svima razumljivog, “Halo Bing!”. Čim sam to izgovorio, njegove su oči zablistale i izraz mu je poprimio brojjedanovske konture. “To je to!”, rekao je i pitao po kojoj ćemo cijeni prodavati knjigu. Kad sam mu odgovorio što planiramo, namignuo je i dodao: “Prava sitnica!” – otkriva Ivan Sršen.
Ovaj 40-godišnjak u knjizi pomno otkriva genezu svoje “infekcije” ovim stripom.
– Bio sam zbunjeni dječarac koji je silno htio putovati svijetom, pisati romane, pripremiti se za neizvjesnu budućnost jer te 1987. početak novog milenija doimao se kao ultimativna znanstvena fantastika. Otprilike u to vrijeme pogledao sam Kubrickovu Odiseju u svemiru, prve epizode Letećeg cirkusa Montyja Pythona na Televiziji Sarajevo i pročitao prve epizode Alana Forda. Sveščići tog talijanskog stripa u Vjesnikovu izdanju nalazili su se posvuda u stanu: u dnevnom boravku, kupaonici, kuhinji, u smočnici i u zahodu. Alana Forda čitali su svi članovi obitelji, iako ga je službeno sakupljao stariji brat; kad sam željan znanja krenuo prebirati po njegovoj kolekciji, brižno i s arhivističkom strašću svakog alanfordovskog fana uputio me u “pravu” oznaku rednog broja pojedinih izdanja koja se uvijek nalazi u donjem uglu stranice stripa jer brojevi izdanja Vjesnikova Super stripa otisnuti na naslovnici nikad nisu tome odgovarali. Iako sam već bio pročitao nekoliko nasumičnih brojeva koji su mi prvi došli pod ruku, uputio me da utvrdim lektiru i pročitam prve brojeve po redu: Grupa TNT, Šuplji zub, Operacija Frankenstein itd. Nakon tih prvih nekoliko pročitanih brojeva Alana Forda počeo sam razmišljati o mjestu radnje stripa, New Yorku, i sumornoj slici toga grada, ali i svijeta općenito, slici koju su majstorski prikazali crtač Magnus (Alberto Raviola, 1939. – 1996.) i tekstopisac Max Bunker (Luciano Secchi, r. 1939). Imaginarij devetogodišnjaka otvoren je za svako redefiniranje svijeta, a još je više prijemčiv za svaki vanjski utjecaj – navodi Ivan Sršen.
– U formativnom i najosjetljivijem periodu života, u kojem se mijenjaš iz dana u dan, u kojem se svako novousvojeno znanje ugrađuje u tvoje spoznajne rukavce, upijao sam crni humor Alana Forda i izgrađivao vlastiti crno-bijeli svijet koji nije imao poantu, nego samo ironiju koja je otvarala ogromna prostranstva tumačenja.
Dekonstrukcija vrlina
Dekonstrukcija ljudskih vrlina u tom je stripu izvršena nemilosrdno i čak je i malom djetetu jasno koliko čovjek može nisko pasti i koliko pritom može djelovati samozadovoljno a ustvari povrijeđeno, ponosno a ustvari blesavo, gordo a ustvari komično. Magnus i Bunker su me kao najgori heretici subverzivno inicirali u carstvo izvrnutih vrijednosti, kojemu se ne možeš diviti, ni pod kojim okolnostima ga ne možeš prihvatiti i nikada ne želiš postati njegov dio, ali mu se, da ironija bude veća, veseliš i s radošću ga iščitavaš i prepričavaš – navodi Ivan Sršen, dodajući kako je “alanfordomanija potpuno obuzela njegovu generaciju i od nje nije bilo nikakvog kritičkog odmaka”.
Autorski dvojac u knjizi navodi kako je Max Bunker oduševljeno reagirao na podatak da je u Bjelovaru postojala trgovina mobilnih uređaja pod nazivom “Halo Bing”. I još puno toga. Za kraj, još Bunkerova riječ-dvije o rješenju za oslobođenje od svih užasa koji nas okružuju. – Ciljati na Mars. Oni rijetki koji tamo odu moći će biti novi Adam i Eva i tako će povijest civilizacije početi ispočetka – poručila je hrvatskim čitateljima legenda stripa.
S Bunkerom samo razgovarali o nazivu knjige. Kad smo rekli ”Halo Bing”, oči su mu zasjale