Ime sam dobio po golmanu Dinama, a ja ispao hajdukovac
Ministar vanjskih i europskih poslova dr. Gordan Grlić Radman za boravka u rodnom kraju prisjetio se svog djetinjstva
Ministar vanjskih i europskih poslova u Vladi RH Gordan Grlić Radman nedavno je boravio u rodnom kraju – Prisoju, koje je svojedobno bilo i općina, a sada je dio Tomislavgrada smješten uz obode Buškog jezera. Za Večernji list otvorio je dušu te progovorio i o svojim obiteljskim korijenima, koji su i vezani za cetinski kraj.
Tata Ante ostao zbog bure
– Tata Ante je Bugojanac i bio je veterinar. Otišao je u Banju Luku gdje je završio Srednju veterinarsku školu te je upisao fakultet u Sarajevu. No, kada je završio srednju školu, vratio se u Bugojno i radio je kratko u Donjem Vakufu, Kupresu gdje su bila poljoprivredna dobra. No nije imao stalan radni odnos. Preko svojih poznanika doznao je da u Veterinarskoj stanici u Livnu ima jedno slobodno mjesto. Odlučio je 1956. otići u Livno autobusom. Bila je zima i nekako su jedva uspjeli proći od Kupresa. Cesta je bila zaleđena i vozač je naredio da svi izađu i da pješice odu do Karlova Hana. Svi koji su tu stali zbog zime ostali su izolirani čitava tri dana. Pojavio jedan gospodin s brčićima koji je upitao ima li tu jedan Ante veterinar. Otac se javio. A ovaj drugi mu je odgovorio da mora ostati. Igrom slučaja tako je moj otac ostao u Prisoju – priča ministar Grlić Radman.
Ondje je njegov otac Ante, veterinar, što se tada s obzirom na to da je bio u pitanju stočarski kraj, smatralo uz doktora i fratra najvažnijom osobom. Tamo je njegov otac upoznao majku Danicu Ivančić i njihov prvijenac postao je upravo Gordan:
– Mene su zapravo svi zvali Goran. Nitko me nije zvao Gordan. Otac mi je nadjenuo ime po Gordanu Juroviću, koji je bio vratar Dinama, jer te 1958., kada sam se rodio, Dinamo je osvojio prvenstvo one države, a otac je bio strastveni navijač Dinama. Čak sam imao problema i u dokumentima u školi. Svugdje je pisalo Goran, ali u Prisoju to i nije bio prevelik problem. Tek kasnije, kada smo preselili u Zagreb, tražili su rodni list i onda se to ispravilo. Mama me zapravo nikada nije zvala Gordan. Jedino kada sam je naljutio! I za suprugu sam Goran, kaže ministar koji je unatoč obiteljskoj ljubavi prema Dinamu – hajdukovac. – U vrijeme mog djetinjstva veterinarska stanica imala je vodu, sanitarni čvor, čak i kadu. Možete zamisliti u to vrijeme u jednome selu koje nije imalo struju kakvi su to uvjeti bili – dodaje. Drugim domom smatrao je kuću svoje bake i dida. Njegova baka Ana koju su svi zvali Kolka i did Stipan zvani Mamušić, kaže usadili su u njegov život najvažnije moralne osobine, ponajprije kršćansku skrušenost. Sjeća se kako ga je otac često vozio na motoru koji je bio pravo malo čudo u mjestu.
Ne vidim više svoje djetinjstvo
– Moj tata naslijedio je motor BMW. Možete misliti u to vrijeme imati takav motor. To je kao da gledate filmove s Garryjem Cooperom ili Clarkom Gableom. Sjećam ga se sa zaštitnom odjećom, naočalama. Ja sam bio prvijenac i često me vozio na njemu.
Priznaje kako mu je posebno težak bio odlazak iz Prisoja, a to se dogodilo 1967. kada je završio drugi razred osnovne škole. Cijela obitelj preselila se u zagrebačke Sesvete gdje mu je otac dobio posao na svinjogojskoj farmi Sljeme. On kaže kako je povremeno dolazio u duvanjski kraj, a posebno što primjećuje je činjenica kako je ovo područje napustilo jako puno ljudi, te da ih ima puno više vani nego što ih živi u Tomislavgradu. – Ljudi su napustili svoja ognjišta. Sela su prazna. Nema ljudi, nema naroda i to mi je teško gledati, a nekad je sve prštilo od mladosti, rada, gange. To su velike razlike. Ne vidim više djetinjstvo koje je bilo čarobno – kaže Grlić Radman.