Bio je intelektualni gigant i zaštitnik hrvatskog jezika

je može li neka tehnologija biti emancipatorna više nego sistem koji je proizvodi: i iza novih tehnologija stoji ideološki sklop koji nije bezazlen.

Kako si se nakon godina pauze ponovno odlučio pisati poeziju i je li i naslov “Simptomi” također znakovit?

Zanimljiva mi je dvoznačnost pojma simptoma. Simptom je nešto što stoji umjesto nečeg, upućuje na nešto drugo. Može se odnositi na unutarnja stanja, ali i na ona društvena, a mislim da je nemogućnost da se to dvoje razdvoji vrlo bitna za ovu knjigu. Godinama sam pisao poeziju, za vrijeme studija objavio sam dvije knjige, a potom sam se zasitio. Vraćamo se ponovno na moju karijeru “mladoga pisca”. U nekom trenutku sam se počeo preozbiljno shvaćati, zato što sam premlad s prevelikim ambicijama prihvatio ulogu mladog pisca, a to se na osobito destruktivan način manifestiralo u poeziji. Sada je prošlo dovoljno vremena da se zaželim pisanja poezije, a na taj povratak svakako je utjecalo i čitanje brojnih suvremenih pjesnikinja i pjesnika iz Hrvatske i tzv. regije. Vjerujem da intenzivno čitanje poezije potiče i na njezino pisanje: neke odjeke i osjećaje koje poezija u tebi izazove jednostavno ne možeš artikulirati drukčije, nego kroz poeziju.

U “Simptomima” koristiš i nazovimo to nekonvencionalan, razgovorni jezik i anglizme.

Nastojao sam zahvatiti u taj jezik i jezične mehanizme koje danas reproduciramo i progovoriti idiomom koji nas sve melje. To ne govorim s purističke točke gledišta, nego sa sviješću da jedna ideologija konzumerizma kolonizira naše nesvjesno, naše snove. Treba biti otvoren – jezik je živa materija, podložna stalnim promjenama – no valja imati na umu da riječi nisu nevine, one dolaze s određenom ideološkom prtljagom. Često uhvatim i sebe da neki osobni ili intimni odnos pokušavam opisati jezikom korporacije, poslovanja, marketinga. S druge strane, ne mislim da se možemo povući u oazu nekakvog čistijeg i uzvišenijeg jezika. U poeziji neki mogu ići tim putem, ali ja nisam taj tip: prije ću pustiti da sve to prođe kroz mene, prokulja kao kroz kakvu kanalizacijsku cijev, a onda možda iz toga i nastane nešto drukčije. U subotu 10. kolovoza u Beču je u osamdeset i devetoj godini života umro jedan od najvećih hrvatskih jezikoslovaca, akademik Radoslav Katičić. Bio je jedan od najznačajnijih hrvatskih znanstvenika s velikim ugledom u svijetu. Uostalom, nije bez razloga bio professor emeritus bečkog Sveučilišta, na kojem je bio redovni profesor slavenske filologije i to više od dvadeset godina.

Znanstvenik širokih interesa

Osim redovnog članstva u HAZU, Katičić je bio redovni član Austrijske akademije znanosti kao i Europske akademije znanosti. dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine te Norveške i Kosovske akademije znanosti. Bio je i predsjednik Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika od 2005. pa do njegovog raspuštanja 2012. godine. Akademik Katičić rođen je u Zagrebu 3. srpnja 1930. godine. U rodnom gradu diplomirao je na Filozofskom fakultetu, gdje je i doktorirao, te počeo raditi prvo kao asistent na Katedri za poredbenu indoeuropsku gramatiku, a onda kao pročelnik novoosnovanog Odsjeka za opću lingvistiku i orijentalne studije. Imao je široke interese, bavio se sintaksom i poviješću hrvatskog jezika, ali i slavenskom mitologijom. Napisao je petnaestak knjiga i više stotina rasprava i članaka. Među najvažnijim djelima izdvajaju se “Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije”, “Jezikoslovni ogledi”, “Stara indijska književnost” “Prilog općoj teoriji poredbenog jezikoslovlja”... Dobitnik je i niza najviših i znanstvenih i državnih nagrada i odlikovanja u Hrvatskoj i u inozemstvu, a Matica hrvatska objavila mu je niz značajnih knjiga o slavenskim i hrvatskim mitovima. Akademik Katičić bio je intelektualni gigant koji je obilježio i drugu polovicu 20. stoljeća, ali je jednakim žarom i marljivošću nastavio raditi i u 21. stoljeću. U proljeće 2017. godine profesor Katičić odazvao se pozivu Večernjeg lista te se prisjetio svojeg doprinosa u pripremi Deklaracije o položaju hrvatskoga jezika. “Kad se javila prva inicijativa za Deklaraciju, bio sam u predsjedništvu Matice hrvatske i vrlo brzo sam čuo o tome. Kolege partijci tu su vodili glavnu riječ. Partijci su govorili, a mi nepartijci šutjeli, kao i inače. Tekst je trebalo sročiti. Ja sam u tome sudjelovao. Čak je tekst Deklaracije, kako je poslije objavljen, pisan mojom rukom. Ali moram naglasiti da ni u kojem smislu nisam autor Deklaracije.

AUTOR PETNAESTAK KNJIGA I VIŠE STOTINA ČLANAKA TE DOBITNIK NIZA NAGRADA I ODLIKOVANJA

To su bili drugi revni partijci i neki odabrani nepartijci, a ja sam samo pisao. Kada je Deklaracija objavljena u Telegramu, postala je povijesna činjenica. Kada smo išli u Centralni komitet na pranje glave, primio nas je Miko Tripalo. To je bilo veliko olakšanje jer nas je mogao primiti i Vladimir Bakarić, a tada bi atmosfera na sastanku bila značajno drugačija. Mene je zapalo da Tripalu objasnim naš stav i ja sam to učinio...”, napisao je prije dvije godine Katičić za Večernji list.

Uživao je međunarodni ugled

Dugi niz desetljeća akademik Katičić bio je jedan od znanstveno najutemeljenijih boraca za neovisnost, ali i međunarodno priznanje hrvatskog jezika. Zahvaljujući visokom međunarodnom ugledu, hrvatski jezik u akademiku Katičiću imao je možda i najvažnijeg i najupućenijeg zaštitnika i u međunarodnim i u domaćim jezikoslovnim krugovima. I zbog toga je njegov fizički odlazak velik i nenadoknadiv gubitak.