Penjači na stijene
IZA HRVOJA GRANCARIĆA I ŠIME JUKIĆA GODINE SU ISKUSTVA I NEBROJENI USPONI
– Na žalost, u Zadru nikako da se prepozna sportsko penjanje kao jednako vrijedan sport, nas doživljavaju kao nešto adrenalinsko, nešto što se događa samo u prirodi, ali je penjanje evoluiralo. Riječ je o olimpijskom sportu, natjecanja su u kontroliranim uvjetima.
Penjanje je, naime, u svijetu prepoznato kao način bavljenja sportom za sve generacije, cijelo tijelo je u pokretu, jednako je zanimljivo i na umjetnoj i vanjskoj, prirodnoj stijeni i usto je mentalna igra.
– Penjač mora otključati smjer, dešifrirati ga, znati koja vrsta pokreta je potrebna da svlada dio stijene. Potrebna je koordinacija, neki fizički slabiji penjači imaju imaginaciju, penjačku tehniku da uz malo snage svladaju zahtjevan smjer, znaju pozicionirati tijelo i efikasnije se kreću“, pojašnjava Grancarić.
No, kad je u pitanju penjanje uz stijene, mnogi imaju asocijaciju na ekstremnog Alexa Honnolda koji se, bez sigurnosne opreme, sam uspeo na El Capitan, 900 metara visoku stijenu u nacionalnom parku Yosemite u SAD-u.
Htjeli smo provjeriti i pitati kako to izgleda u hrvatskim prilikama.
Posebna mikroklima na slapu
Hrvoje Grancarić i Šime Jukić (39), član penjačke sekcije Planinarskog društva Paklenica i član HGSS-a Zadar koji se bavi sportskim penjanjem, izašli su nam ususret u NP Paklenica. Svoje vještine demonstrirali su u Paklenici i ispričali svoju priču.
Za Šimu Jukića sve je počelo u vrijeme studija u Zagrebu kada je redovito u slobodno vrijeme planinario.
– Nakon toga, volio sam uvijek malo ekstremnije stvari, počeo sam ići mimo planinarskih staza i tražiti uzvisine koje bih svladavao uz korištenje opreme, a onda je uslijedilo penjanje. Neki kolege bavili su se time, uvukli su me u to prije 14 godina. Počelo je vrlo loše, nije mi išlo, mislio sam nakon prvog smjera koji sam ispenjao u Paklenici da će priča time završiti – priča Jukić. Međutim, iz znatiželje pokušao je opet pa je nakon toga uslijedilo puno intenzivnije bavljenje penjanjem, nekoliko puta tjedno išao je na Paklenicu s prijateljem.
– Kasnije sam sve to nadograđivao, prijatelji su se prestali penjati, a ja sam nastavio, tražio sam penjačke partnere – priča Jukić, koji uz penjanje redovito trči i vozi bicikl.
– Penjanje uz stijene je individualno i to nema veze s natjecanjem, velike su varija
Na ekspediciji u Kini trebali smo se penjati na vrh na koji se dotad nije penjalo, ali su Kinezi uspon zabranili pa smo se penjali uza zaleđene slapove
cije u vanjskim uvjetima.
Kad je vani, u prirodi, kad se penje po stijenama Paklenice, na primjer uz Anića kuk, onda to traje četiri-pet sati, a kad je u dvorani onda sat i pol. Dosad je različitim stilovima penjanja ispenjao 24 smjera na Anića kuku, a neke od smjerova više od pet puta. U sportskom penjanju došao je do ocjene 8a.
Grancarić se, pak, sportskim penjanjem bavi osam godina, s time da je zadnjih pet godina intenzivirao treninge i znatno napredovao.
– Netko me u jednom trenutku odveo na penjanje i tada se dogodila filmska ljubav na prvi pogled, imao sam osjećaj slobode, ljepote svladavanja prepreka, koliko god to zvučalo patetično i kao klišej. Dva dana nakon toga otišao sam i kupio si opremu. Moja tadašnja djevojka, sadašnja žena, i ja tjedno smo odlazili tri puta na Paklenicu. Popeo sam se i smjerom težine 7C – priča Hrvoje Grancarić.
No, njegov kolega Šime Jukić u Europi penjao se svuda po Alpama – od Dolomita, lanca Monte Rosse, preko Mont Blanca do vrhova na granici Italije i Švicarske. Sudjelovao je i u tri penjačke ekspedicije izvan Europe: na jednoj u Kini i dvije u SAD-u.
– Na ekspediciji u Kini trebali smo se penjati na vrh na koji se nije penjalo, ali su Kinezi iz nekog razloga zabranili uspon pa smo se penjali uza zaleđene slapove. Dolina kineskog nacionalnog parka u Sečuanu, prema Tibetu, klimatski je pogodna i zbog posebne mikroklime slapovi se ondje zaleđuju. Popeli smo se na jedan slap koji ima ocjenu težine 4+, a ocjene idu do 7. Taj je slap bio visok više od 400 metara. Fizički je penjanje bilo jako zahtjevno, slap ima zamrznute kaskade. Morali smo se brzo kretati jer metalni klinovi preuzimaju toplinu insolacije i tako mogu oslabiti...
Rasporediti snagu poput maratonca
Ipak, za utjehu, uz slapove su se popeli i na vrh Daguniangshan visine 5000 metara.
– Taj vrh udaljen je od baze. U jednom danu smo se penjali od točke s 3000 metara nadmorske visine. Zajedno s povratkom, prošli smo 4000 metara visinske razlike u jednom danu. Krenuli smo rano ujutro i vratili se kasno navečer. Kad smo se vratili, bili smo kao pregaženi. Za oporavak su mi bila potrebna tri dana, odmarao sam se, jeo i pio, konzumirao magnezij i ostale preparate za oporavak.
No, najzanimljivije je Jukićevo iskustvo u SAD-u gdje je bio 2015. i 2018., a posebno iskustvo penjanja na El Capitan u Nacionalnom parku Yosemite u Kaliforniji koji slovi kao penjačka meka. U Yosemiteu je niz granitnih stijena od kojih je jedna monolitna, visine 900 metara, El Capitan. Usporedbe radi, Anića kuk visok je 350 metara. Prva trećina El Capitana blago je položena, druga trećina je vertikala, a treća je prevjes.
– Na El Capitanu sam se penjao u dva smjera, jedan ide do prve trećine stijene, a drugi je u krajnjem desnom dijelu i ima 500 metara. Ja i partner u penjanju, supenjač, popeli smo se do 500 metara visine i tu smo odustali zbog nekih naših logističkih razloga – priča Jukić koji se zajedno sa supenjačem penjao i po drugim američkim zahtjevnim stijenama.
A na pothvat Alexa Honnolda gleda ovako:
– On zaista pomiče granice zamislivog u penjanju. Vjerujem da ne gleda na to kao na nešto gdje je velika šansa za pad jer se tako sigurno ne bi popeo, ali je činjenica da jako puno stvari može poći po zlu. Cijeli život podredio je tome. Svi oni koji su se popeli na El Capitan, osim Alexa Honnolda, koristili su opremu. On je jedini nije koristio kad se uspinjao – priča Jukić, koji ima najgora penjačka iskustva iz Alpa.
– Ujutro, kada krenete, Alpe izgledaju savršeno. Onda u podnevnim satima odjednom ni iz čega nagomilaju se oblaci i budu jako izraženi. Pri spuštanju s jednog od vrhova u lancu Monte Rose, našli smo se u zatvorenom grmljavinskom oblaku i pojma nismo imali gdje će udariti. Ja sam se u tom trenutku našao na skijama, koje su dobrim dijelom izrađene od metala, i imao sam puno metalne opreme. U Alpama je česti uzrok smrti udar groma. Ti vrhovi ponekad imaju sajle koje pomažu pri usponu. U takvim situacijama ne možete ništa kontrolirati, ne možete se skloniti, ne možeš se sakriti. Ako vam je suđeno, suđeno je. Vrlo je neugodno – ispričao je Jukić.
No, što je to što čovjeka tjera da se penje po opasnim stijenama?
– Nemam pojma, ali u svakom slučaju uživam u adrenalinu, da ne uživam ne bih se bavio time nego planinarenjem, ono bi mi bilo dovoljno. Ali, uvijek tražim nešto više. Želim sebe testirati, znati koji mi je krajnji domet, ali to mi nije glavni cilj, lijep mi je osjećaj biti na rubu, koketirati sa strahom – pojašnjava Šime Jukić koji je kao član HGSS-a Zadar puno toga prošao i vidio, ali ne misli stati.
– Supruga zna da se ne mogu prestati baviti tim sportom i maksimalno tolerira moja izbivanja, to je jednostavno strast koja traje cijeli život. Novca imam dovoljno, mi penjači smo inače skromni, ne trebaju nam ni BMW, ni Audi, ni skupe večere, nama daj da se penjemo i odlično nam je”.
No, što je to što stvara sigurnost pri penjanju i zašto se penjači na stijenama čine tako smirenima i spretnima?
– Sigurnost čini, žargonski rečeno, upenjanost. Uz to, naravno, ide certificirana oprema i poznavanje zakonitosti planine ili stijene. Penjač mora imati kontinuitet penjanja, što podrazumijeva penjanje najmanje tri puta tjedno. Noge moraju dobro raditi, trebaju biti fluidne, da idu točno tamo kamo trebaju ići, da penjač nema problema s nalaženjem uporišta, s pozicioniranjem tijela, a to se dobiva kontinuiranim penjanjem. Sve se to može izgubiti već za dva tjedna ako se ne vježba – pojašnjava Jukić koji, kako kaže, kad se penje, ne misli ni o čemu drugom.
– Uvijek razmišljam o sljedećem potezu. Ako je teško, gledam okolo i slažem si u glavi kamo ide desna noga, kamo lijeva, sve mora biti isplanirano, inače se možete naći u situaciji da možete pasti ili sjesti u pojas u sportskom smjeru a da se ne uspnete – priča Šime. No, ide li on pri penjanju do krajnjih granica?
– Teško je reći, nađete se na velikoj stijeni i morate se popeti, izaći iz nje. Ne možete tada reći da ste se umorili i da nemate više snage – morate izaći.
Prema mišljenju Hrvoja Grancarića, u penjanju se uvijek ide do fizičkih granica.
– To su kontrolirani uvjeti, svaki put dajete sve od sebe. Na prirodnoj stijeni, a pogotovo na umjetnoj, to je sasvim normalno i očekivano. No, treba znati primijeniti svoju snagu, morate znati kao maratonac rasporediti snagu, prebroditi barijere, krize i kontrolirati strah od pada.