Ima li sreće ako je kolektiv iznad pojedinca, a vjerovanje jače od sumnje?
okupiti treći pol europske politike, s Jarosławom Kaczyňskim, Sebastianom Kurzom i Matteom Salvinijem, ne da upravlja Europom, toliko nerealan ipak nije, ali da može sve više težiti u Bruxellesu, dok brani suverenitet država, nasuprot vlasti europske birokracije.
Neiskreni susjedi
Nema Orbána među disidentima, bio je premlad, i drukčije usmjeren, da bude u rangu Václava Havela ili Adama Michnika, nije bio politički proganjan, nije nikakav poseban slučaj, a od sebe je, ipak, stvorio jedinstveni politički model s kojim ni moćni mecena George Soros ne može izaći na kraj; morao je pokupiti stvari i napustiti Budimpeštu: otvoreni duh više ne stanuje ondje. Mađarska intelektualna elita uglavnom se bavila vlastitom prošlošću: nobelovac Imre Kertész, pisac veličanstvenih romana iz vlastitoga logorskoga iskustva, morao je potkraj života sigurnost tražiti u Berlinu, Péter Esterházy trošio se u istraživanju doušničke prošlosti vlastitoga oca, a Béla Halmos završio je u pesimističkoj kontemplaciji: „U povijesti se događa očigledna katastrofa: iščeznuli su kralj, svećenik, sudac, umjetnik, borac, a nije ostalo ništa drugo do ološ.“Pisci vjeruju da su savjest naroda; njima je zbog toga dopušteno da kažu koju (pre)više, da se razumije što hoće reći.
Ne bi se moglo reći da je Hrvatska zaražena orbanizmom, iako koncepcija kršćanske i nacionalne demokracije, a osobito Orbánove ideje konzervativne revolucije, imaju pristalica i u hrvatskoj politici i u nekim rubnim dijelovima društva. Dvije su zemlje, otklone li se svi mogući nesporazumi, upućene jedna na drugu; sa svim povijesnim teretom, interesnim sporovima i političkim razlikama koje ih i danas dijele, Mađarska i Hrvatska žive kao susjedi koji se podnose, a ne surađuju najbolje, ni najiskrenije. Kad je Hrvatskoj bilo najpotrebnije, Mađarska je pružala logističku pomoć kod dopremanja oružja; Mađarska je bila jedna od (naj)većih zagovornika Hrvatske u pregovorima oko priključenja Europskoj uniji. Ali, Mađarska je više ušla u Hrvatsku nego Hrvatska u Mađarsku: MOL je zavladao Inom, iako nije bio ni do koljena Ini u komunističko vrijeme; mađarska banka OTP ušla je, preko francuskoga Société Générale, u nekadašnju Splitsku banku; Mađarska je ušla i u hrvatski nogomet, s ambicijom da stvori budućega prvaka. Sve bi to bila tržišna igra kad ne bi bilo politike u pozadini koja onemogućuje da se razotkriju operacije preuzimanja hrvatske naftne kompanije. Ako je Mađari jednog lijepog dana preprodaju Hrvatskoj, bilo bi to, s obzirom na nove tržišne okolnosti, kao da se prevarenom mužu vraća žena koja je drugome rađala djecu.
Na karti i hrvatski krajevi
Mađarska je bolje kapitalizirala činjenicu da je, za razliku od Hrvatske, s komunizmom završila bez rata, da je ušla u EU prije Hrvatske i da je, očigledno, bolje koristila europski novac od Hrvatske. Zato je, po mnogim nepolitičkim pokazateljima, naš sjeverni susjed dobar korak ispred Hrvatske: Ina je primjer da se neke lekcije mogu učiti od Orbána. Sa svim demokratskim deficitima Mađarska ide na živce europskim liderima i ne može biti uzor Hrvatskoj, koliko god nesavršena bila hrvatska demokracija. Osim toga, Orbánova „iliberalna“ideologija pokrivena je kartom na koju su ucrtani i neki krajevi koji pripadaju Republici Hrvatskoj. Morali bi hrvatski domoljubi to bolje znati prije nego što se oduševljavaju orbanizmom.
Po mnogim nepolitičkim pokazateljima, hrvatski je sjeverni susjed dobar korak ispred Hrvatske: Ina je primjer da se neke lekcije mogu učiti od mađarskog premijera Viktora Orbána