Ivan Babić: Schwarzwald nije za mene, ali bilo mi je to odlično životno iskustvo
Mladi Đakovčanin sa zagrebačkom adresom Ivan Babić nakon samo 11 mjeseci vratio se iz Njemačke
U TAKO KRATKOM VREMENU NIJE UŠTEDIO PREVIŠE, ALI IPAK DOVOLJNO DA PREUZME KAFIĆ U ZAGREBU...
Mladi Đakovčanin Ivan Babić, koji već dulje od desetljeća živi u Zagrebu, bio je lani među tisućama Hrvata koji su za boljim životom otišli u Njemačku. Međutim, ove je godine među stotinama onih koji su se vratili, ali uz puno manju pozornost javnosti, u tišini.
– Vratio sam se prije nego što sam mislio, ali i ne znam nikoga tko je otišao s mišlju da se ne vrati. Ljudi planiraju ostati nekoliko godina, možda i pet, nakon čega se može računati na njemačku mirovinu, zaraditi nešto novca, kupiti auto, zatvoriti kredit ili riješiti neke druge financijske probleme i nastaviti normalan život – počinje svoju priču Ivan, koji je lani u lipnju radno mjesto u zagrebačkom fast foodu zamijenio hotelskom kuhinjom u šumovitom i turistički razvikanom Schwarzwaldu.
Hotel u stečaju, ali plaća stiže
Odluku da si pruži bolju priliku od skupog podstanarstva u Zagrebu s plaćom od 5000 kuna nije donio naprečac. Dobar prijatelj, iskusni konobar, već je dulje radio u tom njemačkom hotelu i neko ga je vrijeme nagovarao da dođe. Nije zvučalo loše, uz manju nadoknadu u hotelu se i spava i jede, vlasnik je iz Alžira, među desetak zaposlenih polovica je iz Hrvatske, a plaća će biti otprilike dvostruko veća nego u Hrvatskoj. Tridesetjednogodišnji Ivan posla se nikad nije bojao, radi od osamnaeste, a danas kaže da mu se Njemačka činila i kao izazov.
– Ne žalim što sam pokušao. Svašta sam vidio i naučio. Radio sam u kuhinji, trebao sam biti pomoćni kuhar, ali vrlo brzo počeo sam samostalno kuhati. Radio sam u prijepodnevnoj ili poslijepodnevnoj smjeni, dva dana u tjednu bio sam slobodan, a nakon šest mjeseci imao sam pravo i na godišnji odmor. Moglo se uštedjeti i ne mogu se požaliti na radne uvjete. Čak i kad su počeli problemi u hotelu, koji je na kraju otišao u stečaj, mi radnici to nismo osjetili. Plaća je nastavila redovito stizati, a hotel normalno raditi – priča Ivan.
– Ali, bili smo usred šume, tri kilometra od prvog manjeg naselja, i osjećao sam se nekako odsječen od svega, a budući da sam se družio s našim ljudima, nisam napredovao ni u njemačkom. Da sam u tih 11 mjeseci naučio njemački, možda se još ne bih vratio. Vjerojatno bih potražio stan, bolji posao... Za razliku od Hrvatske, ondje ima više mogućnosti. Tko želi zaraditi, može raditi i nekoliko poslova. Recimo, za 20 sati rada tjedno u Mc’Donaldsu dobije se 450 eura. Uz osnovnu plaću, to je lijep prihod, ali takvo što je meni, daleko od svega i bez automobila, bilo neizvedivo – kaže Ivan, kojem se nakon nekog vremena u Njemačkoj pridružila i sestra.
Ona je ostala, a on je, iako pečalba nije dugo trajala, na putu da ostvari svoj san. U Njemačku je otišao s ambicijom da zaradi i ovdje pokrene neki posao. Da je ušteđevina veća, sve bi bilo ležernije, ali i ovako je uspio. Susjedi iz okolnih zgrada nedaleko od zagrebačkog Autobusnog kolodvora, u Ulici grada Vukovara, već dva tjedna piju kavu u novom kvartovskom kafiću “Volar”. Njegov vlasnik, kao i dok je bio zaposlenik u fast foodu, i dalje se vozi tramvajem.
– Da, zadovoljan sam javnim prijevozom – kaže smiješeći se Ivan. – Ovdje je i prije bio kafić. Nisam puno investirao, malo sam ga osvježio, a i posao se uhodava pa zasad još živim od ušteđevine. Ali, nisam pohlepan, imam strpljenja i vjerujem da će biti bolje – optimističan je Ivan, koji ne smatra da je sramota otići u inozemstvo radi boljeg života, a još manje je sramota vratiti se.
Kod nas se živi opuštenije
– Ma kakva sramota, odlaze mnogi, raznih profila, liječnici, inženjeri, učitelji... Europa je otvorena i zašto se čovjek ne bi okušao u stranom svijetu. Ne treba se bojati niti robovati tome što će netko reći. Istina, mojima nije bilo drago kad sam odlazio, Schwarzwald je više od tisuću kilometara od Zagreba i bili su sretni kad sam rekao da se vraćam. Mučila me i nostalgija. Drukčije se ondje živi. Nijemci su ljubazni i kulturni, ali puno više od nas usredotočeni na posao i da zarade pa se manje i druže. Ovdje se ipak živi opuštenije, a i drukčiji je osjećaj kad ste u svojoj zemlji – kaže Ivan koji uz kafić ima i neke druge poslovne planove.
I sve to nakon samo jedanaest mjeseci u Njemačkoj. K tome, i bez stresa. Ne bude li išlo kako je zacrtao, opušteno će Ivan, blizu je Austrija...