Kada država ljudima brani da ispadnu glupi, količina budalaština raste
Pogled kroz dvogled
Zadnje pravo koga bismo se kao društvo trebali odreći jest da svatko ima pravo ispasti budala. Društvo bez svojih budala u ozbiljnom je problemu da samo ispadne budalasto. S razlogom su stari kraljevi uvijek sa sobom vodili po jednu dvorsku budalu. Dok luda otvara usta, kralj može biti siguran u svoj zdrav razum. Budale na slobodi su uvijek bile mjera slobodoumnosti i zdravlja svake vlasti. Zabrane imaju tu nezgodnu osobinu da promoviraju upravo ono što žele zabraniti. O tome iz iskustva može posvjedočiti svaki roditelj kada, primjerice, djetetu želi zabraniti kolač. Umjesto da dijete zabranom odgovorite od jedenja slatkiša, ispada da time samo pojačavate njegovu želju za slatkišima. Jer, dok vi govorite “ne kolač”, ono “ne” se slabo čuje, a ostaje slika kolača. Slika je uvijek jača od riječi, pa tako ni zabrana neće djelovati, odnosno, imat će suprotan efekt. Stvar postaje još gora kada na odrasle pokušamo primijeniti ovu metodu zabrane. Tada kao da svi podjetinjimo. Tako smo nedavno imali primjer s pokušajem da se na Rujanfestu zabrane cajke. U medijima i na društvenim mrežama pokrenuta je široka kampanja protiv te vrste glazbe. Očekivano, to je samo donijelo dodatnu reklamu festivalu, pa su se organizatori mogli pohvaliti rekordnim posjetom ove godine, a glupost je eskalirala.
No, zabrane u punom sjaju pokazuju svoju budalastu prirodu tek kada ih se dohvati vlast. Ako samo pogledamo sve te propise, zabrane i regulacije onoga što se smije i što se ne smije reći, ispada kao da nam vlasti žele poručiti da nam oni trebaju propisivati pamet. A kada vlast propisuje pamet, onda i ne možemo očekivati ništa drugo nego da pametni ispadaju budale a budale promoviramo u pametne.
Tako smo imali poznat slučaj Valpovčanina koji je policajki otpjevao bećarac, zbog čega je dospio na sud i na kraju kažnjen. Svi znamo kako bećarac nije bećarac ako nema bar neku lascivnu poruku, ali je upravo zato jasno kako on lako postaje uvredljiv ako se njime obraćamo nepoznatoj osobi, tako da i o tome uvijek treba voditi računa. No, kažnjavati ljude zbog pjevanja nikako ne izgleda pametno, a nepristojnog bećara kazna je, možda i nezasluženo, promovirala u neku vrstu heroja. Poznat je i slučaj novinara koji je tražio oštru kaznu za našeg bećara. On je nedavno krenuo na put,
Društvo bez svojih budala u ozbiljnom je problemu da samo ispadne budalasto. S razlogom su stari kraljevi uvijek sa sobom vodili po jednu dvorsku budalu. Dok luda otvara usta, kralj može biti siguran u svoj zdrav razum. Budale na slobodi su uvijek bile mjera slobodoumnosti i zdravlja svake vlasti
ali su ga na granici zaustavili dečki u plavom. Prvo je mislio kako je to neki kostimirani party, ali se brzo ohladio kada je čuo zašto su ga zaustavili. Naime, rekli su mu kako nema legalno prijavljen boravak, ali umjesto da ga tretiraju kao ilegalnog imigranta, vlasti su ga optužile zato što je na Twitteru vrijeđao policiju i sklepao neukusne parodije na pjesmu “Vila Velebita”. Tako je dojučerašnji zagovaratelj “policije misli”, glupošću vlasti, odjednom je postao simbolom slobode govora. Vidimo da kada država ljudima brani da ispadnu glupi, količina budalaština u društvu progresivno raste. Slično je bilo i s osnivanjem Povjerenstva za suočavanje s prošlošću, kako bi se regulirala situacija oko pozdrava “Za dom spremni”. Odlučeno je da je taj pozdrav protuustavan, osim u točno definiranim prigodama. Netko će reći kako je taj izuzetak otvorio Pandorinu kutiju, pa je povratno derogirano samo opće pravilo. Ali, upravo je samo opće pravilo, tj. zabrana, ta koja je imala suprotan efekt. Zabranom je nešto što je bilo incident eskaliralo u simbol bunta protiv vlasti. Tako dolazimo do pitanja čemu uopće služe zabrane, osim što su očito kontraproduktivne i izgledno povećavaju količinu budalaština u društvu? Zar ne bi bilo bolje ukinuti zabrane kako bismo uopće imali uvid u to što tko misli? Kako uopće znati imamo li posla s nekom budalom, ako mu zabranimo da izražava svoje mišljenje? I čemu služe kazne zbog izražavanja mišljenja, ako znamo da ćemo njima samo eksces podići na razinu cijelog društva? Zar umjesto društvene promocije prava kazna za budale ne bi bila dozvoliti im da budu budale? Zamislite samo kada bi na travnjacima, umjesto zabrana bacanja otpada, pisalo: “Smeće ovdje smiju odlagati samo budale”? Nije li nezgodnije nositi etiketu i biti sprdnja u društvu, nego platiti kaznu i ići u zatvor? Zabrane, dakle, ne bi trebalo posve ukidati, već samo za budale. Trebalo bi donijeti zakon koji bi pametnima zabranjivao a budalama dozvoljavao da budu budale. Jer, nepravedno je jednako tretirati pametne i budale. Pametnima bi trebalo zabraniti da se ponašaju budalasto, a budalama dozvoliti da budu budale. Na taj bismo način imali slobodnije društvo, a istovremeno bismo smanjili količinu budalaština. Jer svako društvo, pa tako i naše, da bi bilo slobodno treba svoje budale.