Znao je kako se braniti, pa je morao znati i kako treba čuvati sudački ugled
Ivan Turudić može se u prekršajnom postupku braniti kao bilo tko drugi, ali kao sudac mora voditi računa o ugledu profesije te o tome da ESLJP korištenje automobila tretira kao korištenje puškom koje može uzrokovati “ozbiljnu povredu”
Dva prekršajna slučaja protiv Ivana Turudića, predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, otvorila su pitanje razgraničenja stegovne i prekršajne (kaznene) odgovornosti sudaca. Doduše, politički znalci koji misle da o tome sve znaju već su zaključili kako slučaj Turudić pokazuje da je hrvatsko pravosuđe na “dnu dna”. Premda slučaj Turudić prije svega treba prvo pomno istražiti, a tek onda donositi zaključke, bez uopćavanja i svođenja cijelog pravosuđa na etički dvojben slučaj jednog suca. S druge strane, budući da je Turudić u jednom slučaju oslobođen, a u drugome prekršajno kažnjen, stvara se dojam da onda, ako se ništa ne može prigovoriti u odnosu na prekršajne postupke, nema mjesta za stegovna pitanja.
Ukor sucu i prije osude
U zakonima o policiji i državnim službenicima izričito piše: “Kaznena odnosno prekršajna odgovornost ne isključuje odgovornost za povredu službene dužnosti ako djelo koje je predmet kaznenog ili prekršajnog postupka ujedno predstavlja i povredu službene dužnosti”. Također, izričito se navodi i da oslobađajuća presuda “ne pretpostavlja oslobađanje od odgovornosti i za povredu službene dužnosti”. Nedavno je i ministar obrane Damir Krstičević zbog nasilništva vojnika nad maloljetnikom rekao da će stegovno odgovarati, uz komentar kako takvima nije mjesto u Hrvatskoj vojsci. Prije nego što je i pokrenut kazneni postupak. Praksa stegovnih postupaka koji su se u Državnom sudbenom vijeću vodili protiv sudaca pokazuje da slična pravila vrijede i za suce. Suci su stegovno odgovarali za svoje ponašanje izvan posla i kad prekršajno nisu odgovarali, recimo za vrijeđanje stranaka u obrazloženjima presuda ili za nasrtaj na zapisničarku. Prije 10 godina DSV je ukorom kaznio osječkog suca zbog prodaje kuće po deset puta nižoj cijeni u ovrsi, a u korist kolege suca. Iako su suci oslobođeni u kaznenom postupku. I sudac je Općinskog suda u Otočcu prije 13 godina razriješen dužnosti zbog narušavanja ugleda suda i sudačke dužnosti iako u kaznenom postupku još nije bio ni nepravomoćno osuđen. Tada je i predsjednik Prekršajnog suda u Pitomači, zbog toga što je s 1,4 promila alkohola u krvi izazvao sudar u kojem je traktorist lakše ozlijeđen, od DSV-a kažnjen šestomjesečnom uskratom dijela plaće. Općinskog suca u Krapini DSV je 2012. razriješio dužnosti nakon što su ga policajci koji su se vozili iza njega zaustavili jer je krivudao cestom pa se ispostavilo da ima 2,18 promila alkohola u krvi, opirao se policiji pa su ga uz primjenu sile morali privesti. DSV kojem je tada na čelu bio sudac Ivan Turudić zaključio je kako je njegovo ponašanje bilo suprotno temeljnim načelima Kodeksa sudačke etike, čime je počinio stegovno djelo “nanošenja štete ugledu suda i sudačke dužnosti”. Predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa nije našao da postoji ni osnovana sumnja da je Turudić naštetio ugledu suda i sudačke dužnosti pa kao jedan od tri predlagatelja, uz sudačko vijeće i ministra pravosuđa, nije pokrenuo stegovni postupak. Sessa je zaključio da je Turudić počinio prekršaj 20. siječnja jer je na cesti gdje je dopuštena brzina 80 km/sat vozio 39 km/sat brže, ali je za to osuđen, nije prijavljen za nepoštivanje policijske naredbe o zaustavljanju, niti se iz snimke vidi da je bježao. Nije ometao sud, gdje njegova nazočnost nije bila potrebna, a sudski pozivi nisu mu uručeni na propisani način. U drugom slučaju iz listopada 2018. njegovo je vozilo snimljeno kako vozi iznad ograničenja, na policijsku kaznu uložio je prigovor i potom ga je sudac Petar Bajan u Općinskom sudu u Virovitici oslobodio. Jer, Turudić je dostavio podatke da su uz njega taj dan njegov auto mogla voziti još dva člana obitelji. Time je, po mišljenju suca, ispunio dužnost dostave vjerodostojnih podataka, ali budući da se ne može utvrditi tko je vozio, sudac ga je oslobodio. Turudić nije izuzetak. Tko god je znao za tu “rupu u zakonu”, na isti se način branio od policijskih snimki, pa je i Visoki prekršajni sud to potvrđivao. Premda je Ustavni sud u dva slučaja u ožujku ove godine (U-III-4590/2018 i U-III-4228/2018) odbio ustavne tužbe dvojice vlasnika vozila koji su u prekršajnom postupku u Novom Zagrebu i u Karlovcu osuđeni na plaćanje kazne jer su, kao i Turudić, dali podatke o još dva moguća vozača svoga vozila. U slučaju iz Karlovca, vlasnik vozila žalio se i da ga se pozivom na dostavu podataka zapravo prisiljava da sebe i svoje dvije kćeri izlaže progonu. Međutim, Ustavni sud pozvao se i na praksu Europskog suda za ljudska prava da se ne radi o tomu, već o posebnoj dužnosti vlasnika vozila. ESLJP je pri tome istaknuo kako poseban pravni režim nije ustanovljen zato što su “vlasništvo i vožnja automobila privilegij ili širokogrudnost koje je odobrila država, nego zato što posjedovanje i korištenje automobila (kao i npr. puške) može uzrokovati ozbiljnu povredu”. Dakle, prekršajni suci imaju različitu praksu, a Turudić je imao sreću što je naišao na suca koji očito u takvim slučajevima oslobađa vlasnike vozila.
Pa ipak i na tom slučaju u kojem je primijenjeno pravilo “in dubio pro reo”, odnosno “u slučaju dvojbe (sudi se) u korist okrivljenika”, a još više u onom u kojem je osuđen, ima mjesta za pitanja stegovne odgovornosti. Ono što je dopustivo u prekršajnom postupku može se s gledišta etike sudačke dužnosti preispitati u stegovnom postupku. Što se tiče Turudićeva prekršajnog tretmana, nakon analize slučaja i neformalnih očitovanja sudionika uistinu se može zaključiti da više ništa bitno nije ostalo sporno. Ni policija ne tvrdi da je bježao, već samo da se nije zaustavio na prvi njihov signal, nego na drugi, kad je, po vlastitom svjedočenju, shvatio da je riječ o policiji. Za prekršajni postupak je, prema Sessinu obrazloženju, bitno da poštar po pravilima zakonom predviđene procedure, a ne po uobičajenim pravilima, dostavlja sudske pozive, ali je li to trebalo “puknuti” baš na Turudiću. U svakom slučaju, etički se može postaviti pitanje je li dopustivo da sudac svali krivnju na poštara onako kako je to učinio Turudić, a i bez obzira na pravila dostave u prekršajnom postupku, ostali smo bez odgovora na pitanje tko govori istinu; Turudić, koji kaže da poštari imaju običaj obavijest baciti bilo kamo samo ne u poštanski pretinac, ili Hrvatska pošta, koja tvrdi da su to svaki put učinili. Što bi onda značilo ili da Turudić ne govori istinu ili da mu netko otima obavijesti iz pretinca. Iako bi kriteriji stegovne odgovornosti suca trebali biti dojmljiviji, policajac bi stegovno odgovarao zbog brze vožnje. Predsjednik Sessa pitanje Turudićeve stegovne odgovornosti zbog brze vožnje nije postavio. Iako je prema uređaju koji mjeri brzinu vozio 52 km/sat brže, samo što je to za potrebe prekršajnog postupka zbog moguće pogreške uređaja svedeno na prekoračenje od najmanje 39 km/sat. K tome, i u drugom postupku, u kojem je oslobođen, također se radilo o prekoračenju brzine, a i sam Turudić ostavlja mogućnost da je on i tada vozio, samo što to ne može sa sigurnošću reći jer su taj dan ili uvijek kad su u Virovitici još dva člana obitelji mogla voziti automobil. Zar Turudića kao suca nije trebalo pitati ono što je bilo nevažno za prekršajni postupak u kojem vrijede druga pravila – kako kao sudac ne vodi računa kada i kome daje vozilo. Ponavljamo, to je legitimna obrana u prekršajnom postupku, ali od suca se ipak očekuje da vodeći računa o svojoj časnoj iznadprosječnosti te dostojanstvu svoje profesije izbjegava situacije u kojima ispada da se izvlači od odgovornosti zbog toga što ne zna kad je i kome dao vozilo na upravljanje. Ako je za potrebe obrane u prekršajnom postupku sudac Turudić znao sve “pravne suptilnosti”, onda je i za potrebe zaštite ugleda sudačke dužnosti trebao znati da ESLJP korištenje automobila tretira kao korištenje puške koja može uzrokovati “ozbiljnu povredu”. Ako prekršajni sudovi od odgovorne osobe u svakoj tvrtki očekuju da to znaju, pa za njih nije vrijedilo pravilo da je dostava podataka o više vozača “vjerodostojan podatak”, onda to osobito treba očekivati od sudaca. Dobro je primijetio ministar prometa Oleg Butković: “Kada izlazim iz Vlade, odmah se vežem, bojim se da me ne snimite. Bio bi to veliki medijski pritisak, oporba bi skočila, sumnjam da bih ‘preživio’ te je dodao kako bi kao ministar prometa za prekršaj u prometu “vjerojatno morao doma”. Suci su svuda u svijetu pod strogim režimom, ali su s toga s druge strane opravdano “zaštićeni kao medvjedi”.
I to što se mediji i nakon priopćenja predsjednika Đure Sesse bave snimkom brze vožnje Ivana Turudića govori kako je ostalo bez odgovora i pitanje je li sudac legitimnu obranu u prekršajnom postupku, jer se okrivljenik može braniti kako hoće pa i neistinama, imao kao pokriće za optužbe na račun policijskog presretača. Jer, nakon što je pravomoćno osuđen za prebrzu vožnju, kad više ne može ništa promijeniti, i prije nego je protiv njega uopće pokrenut stegovni postupak, sudac Turudić policiju je optužio da ga je zapravo prisilila na brzu vožnju, ali je on, eto, galantno pristao platiti kaznu.
Narušavanje povjerenja
U sličnoj se nevolji nedavno zatekao i novinar Gordan Duhaček koji je prekršajnog suca optužio da mu je prijetio zatvorom ako sve ne prizna. Ali, predsjednica Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu nakon očitovanja suca Krešimira Ožanića tražila je i dobila očitovanje policajca koji je čuo njihov razgovor te je i on demantirao novinara, pa predsjednici suda nakon toga nije preostalo ništa drugo nego da, zbog dva glasa protiv jednog, ne pokrene stegovni postupak protiv suca. U slučaju Turudić ne znamo kakav bi bio rezultat. S time da i za novinare i za suce, poučne su riječi američkog profesora Anthonyja D’Amata s Northwestern University Pritzker School of Law, poznatog po tome da je prvi Amerikanac koji je uspio sa svojim zahtjevom na Europskom sudu za ljudska prava. U jednom svom stručnom radu u kojem se bavio odgovornošću sudaca za nedolično ponašanje, uvodno je napisao kako se svaka profesija povlači u svoj cehovski mentalitet te čim se pojavi optužba da je kolega profesionalac kriv za nesavjestan rad, to se prima facie negira da se dogodilo. “Poticaj za zataškavanje nije prvenstveno posljedica prijateljstva s optuženim, već općenite percepcije da bi objelodanjivanje dovelo do javnog nepoštivanja profesije u cjelini”. Tu se ne radi o tome koji suci imaju integritet, “nego o tome da sama pravosudna kultura očito ima malo prostora za suzbijanje nedoličnog ponašanja koje bi moglo narušiti povjerenje javnosti u pravosuđe”.
Što se tiče Turudićeva prekršajnog tretmana, više ništa bitno nije sporno, ali i u slučaju u kojem je oslobođen može stegovno odgovarati
Svaka se profesija povlači u svoj cehovski mentalitet čim se pojavi optužba protiv kolege pa se to prima facie negira, primijetio je prof. Anthony D’Amato