Ženama treba jako bogat CV da bi došle na istu poziciju kao muškarci
Vaša mi je predsjednica ispričala da njezin otac, kad se rodila, tri dana nije htio ići u bolnicu vidjeti svoje dijete jer je jako, jako želio da mu se rodi dječak
Kad kod kuće u Americi kažem da pišem o hrvatskoj predsjednici, onda mi kažu: Ah, sjećam je se s nogometne utakmice kad je stajala na kiši s golemim ponosom
Ugledna američka profesorica komunikacijskih vještina i politička analitičarka dr. sc. Nichola Gutgold proteklih je dana posjetila Zagreb gdje je gostovala kao predavačica na visokom učilištu Edward Bernays, a govorila je i na promociji knjige Michelle Obame u organizaciji Planetopije. Autorica je cijelog niza knjiga koje se bave uspješnim ženama, a za potrebe svojih radova intervjuirala je neke od najmoćnijih žena svijeta, među njima i Kolindu Grabar-Kitarović.
Zašto ste svoj istraživački interes, uključujući i brojne znanstvene radove, usmjerili na rodne uloge u politici?
Strast prema rodu u istraživanju komunikacije i politike započela je prije otprilike 25 godina nakon spoznaje da, usprkos činjenici da u SAD-u imamo puno različitih sloboda, postoji jedno područje za koje mislim da je još uvijek vrlo ograničeno, a to je svijet ženske politike. Premda odnedavno na izborima u SAD-u imamo više žena izabranih u Kongres nego ikad, još uvijek su žene zastupljene u omjeru jedna od četiri. Dakle, moramo još puno raditi na postizanju pariteta. Tijekom svojih istraživanja primijetila sam da velik dio izazova s kojima se žene suočavaju u politici ima veze s komunikacijom i imidžem pa sam toj temi posvetila cijelu istraživačku agendu jer je smatram zanimljivom i jer bih voljela pomoći ženama da bolje razumiju prepreke s kojima se susreću pri ulasku u političku arenu. Dakako, i u nadi da će moj rad pomoći u stvaranju veće jednakosti u politici.
Imali ste priliku upoznati i pisati o ženama sucima Vrhovnog suda, ženama šefovima država, uglednim ženama iz medija kao i ženama koje su se kandidirale na visoke političke, čak i predsjedničke funkcije. Osim uspjeha, što je svim tim ženama zajedničko?
Mislim da je vrlo važno napomenuti da žene nisu monolitne te da ne postoji jedan način na koji sve žene komuniciraju. Mislim da jedna od “rodnih zamki” s kojima se žene suočavaju leži u stereotipima i našim očekivanjima. Rekla bih da žene s kojima sam razgovarala dijele neke zajedničke stvari koje zapravo nemaju veze s njihovim spolom, poput hrabrosti, kao i odluke da će činiti neke teške stvari i ustajati protiv ustaljenih normi. Primjerice, sutkinja Vrhovnog suda Ruth Bader Ginsburg, koja je sada zagazila u svoje osamdesete, tijekom školovanja na pravnom fakultetu bila je jedna od rijetkih žena i bila je vrlo loše tretirana kad se trebala zaposliti. Mislim da je potrebna određena vrsta upornosti da se i dalje suočavamo s tim preprekama, čak i nakon 50 godina. Kad pogledam u učionicu na faksu, vidim više žena nego muškaraca i mislim da je ženama danas mnogo bolje, ali ipak mislim da ženama retorički sudimo na staromodne načine. Želimo da ona bude i privlačna i inteligentna, suosjećajna i žilava, da bude cijeli spektar performansi, što istodobno ne tražimo od muških kandidata.
U Zagrebu ste sudjelovali i na promociji knjige Michelle Obama, jeste li imali priliku upoznati bivšu prvu damu?
Nisam, ali pažljivo sam pročitala njezinu knjigu i potom uredila zbirku eseja Michelle Obama. Ona je vrlo važna žena u američkoj politici jer predstavlja novo žensko doba kojemu smo svjedočili i u slučaju Elizabeth Dole i Hillary Clinton. Sve su to žene koje su s punim pravom kvalificirane da budu predsjednice, ako bi za sebe odabrale taj put. K tome, Michelle Obama zaista predstavlja na toliko mnogo načina američki san. U svojoj knjizi pisala je da dolazi iz krajnje skromnih okolnosti, da je sama, uz potporu roditelja, grabila naprijed u životu i stvorila si izvanredne mogućnosti i iskoristila ih na način na koji to ne rade svi. Gospođa Obama vrlo artikulirano i vrlo suosjećajno objašnjava čitatelju kako se ona poput mnogih žena u svojoj epohi – što je također i moja epoha jer smo iste dobi – morala stvarno boriti da se sama suoči s kućanskim obavezama dok se karijera njezina supruga odvijala brzinom i snagom meteora. A pritom je i sama željela biti ostvarena osoba. Pa ipak, kad je postala prva dama, rekla je da je ona “glavna mama” jer znala je da će to biti retorički mudriji put i da će to javnost bolje prihvatiti. Nerijetko javnost ne gleda s naklonošću kad prva dama preuzme previše službenih dužnosti.
Mislite li da bi bila bolja predsjednica nego njezin suprug?
Ne, ne mislim bolja, ali mislim da je za taj posao kvalificirana kao i on. U jednoj od studija bavila sam se s devet žena koje su prema svojim životopisima mogle postati, ali nisu postale predsjednice. To je još jedna rodna zamka za žene jer moraju imati mnogo složenije životopise da bi došle na istu poziciju kao i muškarci.
Deset godina unazad napisali ste knjigu “Umalo gospođa predsjednica: Zašto je Hillary Clinton ‘pobijedila’ 2008. godine”. Na koji način njezin poraz iščitavate kao njezinu pobjedu?
Pobijedila je jer usprkos činjenici da nije ušla u Ovalni ured to je bilo prvi put u povijesti SAD-a da se žena kandidirala za predsjednicu, a da pritom nije bila tek simbolička kandidatkinja. K tome, nitko nije sumnjao da bi ona mogla biti predsjednica što je golem skok za američku javnost i novinare jer, kao što znate, dobila je 18 milijuna glasova. Kao što jedan moj kolega reče: “Stakleni strop je napuknut, ali nije razbijen.”
Znamo kako kotiraju imigranti, ali kakav je položaj žena u Trumpovoj Americi?
Kao što rekoh, žene nisu monolitne, pa Trump bez sumnje ima na svojoj strani i žene koje ga podržavaju, ali dan nakon što je izabran za predsjednika dogodio se najveći marš za žene u povijesti Sjedinjenih Država, možda čak i cijeloga svijeta. Mislim da su mnoge američke žene tada smatrale da je pravi trenutak progovoriti o svojim pravima, o našim pravima. Također, pokret “MeToo” našao se u golemim poteškoćama nakon izbora Donalda Trumpa. No, na lokalnim izborima pojavilo se puno žena koje se prvi put kandidiraju na političku scenu i mislim da je to bio izravni odgovor na predsjedničku pobjedu Donalda Trumpa.
Može li budućnost u Bijelu kuću dovesti ženu?
Mislim da nije pitanje je li to moguće, nego kada je to moguće, definitivno. Osvrnemo li se u povijest, možemo se prisjetiti vremena kada je rečeno da nijedan katolik neće biti predsjednik, rečeno je i da je to nemoguća misija ljudima židovske vjere, a ipak smo imali Joea Liebermana kao kandidata za potpredsjednika.
Vjerujem da ćemo jednog dana u ured predsjednika izabrati Židova, Amerikanca azijatskog podrijetla, kao i ženu, ali ne zato što je žena.
Također motivirate mlade djevojke, kao što ste rekli, naše kćeri, da odrastu u predsjednicu?
Jedna od socioloških prepreka djevojčice dočeka već u školi. U Sjedinjenim Državama dječje učionice obložene su fotografijama predsjednika, a oni su muškarci. Mislim da je važno da osvijetlimo i pokušaje žena koje se natječu za predsjednika i to publiciramo. Stoga sam napisala knjigu za djecu, za djevojčice i dječake, kako bi bolje upoznali povijest u kojoj su postojale i žene kandidati. Knjiga ih uči da samo zato što nismo izabrali ženu, ne znači da je neće ni biti jer to bi čak mogla biti i djevojka koja čita tu knjigu.
Kao što znate, Hrvatska ima predsjednicu, Kolindu Grabar-Kitarović. Poznajete li njezin rad?
Imala sam čast razgovarati s njom prije dvije godine kad sam došla predavati u Hrvatsku kao gostujuća profesorica na Sveučilištu u Zagrebu. Tada sam joj mogla postaviti pitanja o njezinim političkim počecima, kako vidi sebe kao prvu ženu predsjednicu te s kakvim se rodnim preprekama suočavala.
Kakav je utisak hrvatska predsjednica ostavila na vas?
Ona je vrlo važna žena u povijesti jer je prva hrvatska predsjednica. Planiram, skupa s kolegicom profesoricom Dianom Carlin, objaviti knjigu o ženama vođama, u koju ćemo implementirati i poglavlje o njoj. Kad sam je intervjuirala, ispričala mi je fascinantnu priču o svom životu. Kad se rodila, njezin otac, koji je, kako je ispričala, bio tipičan hrvatski muškarac, nije bio sretan što se ona rodila kao djevojčica. Štoviše, nije htio ići ni u bolnicu vidjeti svoje dijete jer je jako, jako želio da mu se rodi dječak. Tek je nakon tri dana napokon otišao u bolnicu. Nekoliko mjeseci poslije bila je kod kuće samo s ocem. Ona je plakala i plakala. I konačno ju je podigao. Tad su se povezali. Kad je malo narasla, družila bi se s njim, a on ju je naučio kako pucati, loviti i ostale stvari koje dječaci rade. Naučila je lekciju da ne možeš uvjeriti ljude u nešto samo riječima, nego moraš riječi pretvoriti u djelo. Mislim da je to sjajna priča i sjajna lekcija za žene u politici. Da nije dovoljno samo reći da možeš, da je potrebno i pokazati da možeš.
Je li prepoznatljiva u američkoj javnosti?
Nisam uopće upoznata s političkim prilikama u Hrvatskoj. Pišem o Kolindi Grabar-Kitarović s retoričkog stajališta prema onome što vidim na međunarodnoj sceni, sa stajališta iz SAD-a, i mislim da je izazov biti prva žena predsjednica u svojoj zemlji, jer kad god ste prvi u bilo čemu, to se smatra novinom, pa se obično i novinari i javnost tako ponašaju prema vama. Ali kada kod kuće kažem da pišem o hrvatskoj predsjednici, onda mi kažu: ah, sjećam je se s nogometne utakmice kad je stajala na kiši, s golemim ponosom. Upravo sam čitala sve njezine govore i ono što sam zaključila, počevši od izbora 2015., jest da njezini govori obiluju domoljubljem. Mislim da je ona vrlo dobar ambasador vaše zemlje i, da odgovorim na vaše pitanje, vjerujem da je prepoznatljiva u američkoj javnosti. Svjetsko nogometno prvenstvo bilo je tek početak. Nedavno je bila u UN-u i SAD-u, no mislim da njezin najpoznatiji medijski trenutak na međunarodnoj sceni ipak leži u sportu.
U domaćoj javnosti zamjera joj se da je estradizirala funkciju predsjednika: ona pjeva, ljubi nogometaše, boksa... je li to pogrešno i mora li se lider ponašati poput, primjerice, Angele Merkel?
Ono što želim ženama u bilo kojoj situaciji jest da mogu biti upravo takve kakve jesu. Neću suditi vašoj predsjednici o tome što je ispravno ili što nije, ali rekla bih da smo prije tolerirali dosta sličnih nastupa, na primjer, kad je Bill Clinton svirao saksofon u televizijskom programu u udarnom televizijskom terminu, a sjetimo se da je i Barack Obama pjevao u mikrofon i da je publika pritom bila oduševljena. To je bio najbolji predsjednički trenutak za mnoge Amerikance, bio je čudesan. Jedan od izazova s kojim se žene lideri suočavaju jest da moraju biti istovremeno i snažne i ženstvene. To nije uvijek ženski stil. Nažalost, čini se da su one žene koje žele biti uspješne u predsjedničkim politikama sigurnije ako su “muževnije”. Da je tome tako, dokazuju i istraživačke studije.
Imate li kakav savjet za Kolindu Grabar-Kitarović?
Znam da je upravo objavila početak predizborne kampanje. Znam da je u Hrvatskoj puno mladih nezaposlenih ljudi koji odlaze i, da sam 20-godišnji glasač, željela bih čuti o ekonomiji i o svemu što će me natjerati da ostanem u ovoj prekrasnoj zemlji.
Kako vas se dojmila aktivistica za klimatske promjene, mlada Greta Thunberg?
Rekla bih da dobiva mnogo reakcija u medijima i mislim da je čudesno da imamo mladu osobu koja se glasno zalaže za borbu protiv klimatskih promjena. Jedini problem koji u vezi istupa mlade osobe imam jest taj da želim biti sigurna da progovaraju iz vlastite inicijative. Greta dobiva puno pozornosti. Nije li to ono što bi javni govornik trebao raditi kako bi privukao pažnju na neki problem? Greta govori i svijet je sluša.
Prepoznajete li u Greti “materijal za predsjednicu”?
Da. Kada se jedna crnkinja, Shirley Chisholm, 1972. nominirala za kandidatkinju demokrata, svi su je gledali kao da je poluluda, kako je sama izjavila. Ali bila je strastvena govornica koja je znala ljude “natjerati” da slušaju i to je osobina koju vidim i u Greti.
Jedan od izazova s kojim se žene lideri suočavaju jest da moraju biti istovremeno i snažne i ženstvene. Nažalost, čini se da su one žene koje žele biti uspješne u predsjedničkim politikama sigurnije ako su ‘muževnije’