Revizionistički ispit savjesti: jesmo li zaista odrasli i živjeli u zločinačkom režimu i državi?
Sve nenarodne režime iz hrvatske prošlosti koji su ubijali ljude i razarali hrvatsko jedinstvo tretirala sam jednako negativno, znajući da im nema mjesta u modernoj i demokratskoj Hrvatskoj – izjavila je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović u prigodi službene najave svoje kandidature za drugi mandat. Također je obećala da će tako činiti i ubuduće, koliko god zbog toga bila napadana. Prilično je jasno koji su to svi nenarodni režimi na koje misli predsjednica. Ona dva oko kojih se i danas verbalno koljemo. Doduše, u jednom intervjuu gospođa Grabar-Kitarović svojedobno se očešala i o Austro-Ugarsku, okrivivši je da nam je ostavila u nasljeđe nepotizam i korupciju, ali mimo toga nije se bavila režimima starijima od 1941.
Kad govori napamet i spontano, hrvatska predsjednica izvaljuje svašta i nije joj nikakav problem skočiti samoj sebi u usta. Kad čita napisano, pred domaćom javnošću ona pažljivo važe riječi pazeći na ravnotežu izjednačavanja posljednja dva režima i dvije države koje su prethodile današnjoj. Tako je u poslanici cijeloj Hrvatskoj 9. svibnja 2016. izrekla da je “ustaški režim svojom politikom vezivanja uz fašizam i nacizam, osakaćivanjem dijelova hrvatskog teritorija i zločinačkim postupcima masovnih progona i ubojstava na najgori način zloupotrijebio i teško okaljao tadašnju legitimnu želju hrvatskog naroda za svojom državom”. Pa nastavila: “Isto tako moramo strogo odvojiti antifašizam, kao vrednotu moderne Europe i moderne Hrvatske, zapisanu i u našem Ustavu, od zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima pod kojim su deseci tisuća raznih nacionalnosti i ideja brutalno likvidirani kao neprijatelji naroda...” Urednik notorno filoustaškog Hrvatskog tjednika, koji joj je usput dijelio lekcije o lažima koje se pakiraju Paveliću, prema čijoj je ljudskoj “nesavršenosti” i ona sama pokazala prilično veliko razumijevanje, predsjednici je postavio eksplicitno pitanje: “Jesu li Jugoslavija i komunizam bili zločin nad Hrvatskom i hrvatskim narodom?”
Ona je odgovorila: “Kad se sve zbroji i oduzme, jesu.” Naposljetku, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, predsjednica je 23. kolovoza ove godine rekla: “Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu”. Uglavnom: Hrvatska je od 1941. do 1990. trpjela dva jednako zločinačka i nenarodna režima.
Kad bi to bilo baš tako kako tvrdi hrvatska predsjednica zajedno s gotovo cjelokupnom hrvatskom desnicom, onda bismo svi mi rođeni šezdeset i neke ili malo ranije ili kasnije, trebali temeljito ispitati vlastitu savjest i zapitati se: kakvi smo mi to bili ljudi? Kako je moguće da smo bili tako slijepi? Zašto smo bili tolike kukavice? Zašto nismo otišli u šumu i, poput časnih partizanskih predaka, podigli ustanak protiv stranih okupatora i domaćih izdajnika? Zašto nismo izlazili masovno na ulice kad je režim doista hapsio, osuđivao i premlaćivao one koji su se usudili dići glas? Zašto smo bili, najblaže rečeno, kolaboracionisti? Zašto su naši roditelji dopuštali da nas se indoktrinira i da nam se već kao djeci na glavu stavlja pionirska petokraka i oko vrata veže komunistički crvena marama? Zašto smo i desetljećima nakon masovnih staljinističkih likvidacija ostali tako zastrašeni nečim što se nije smjelo ni spomenuti? Na koncu, ako je jedan od glavnih ciljeva države i režima koji je toliko dugo trajao bilo zatiranje cijelog hrvatskog naroda, njegove kulture, vjere i sveukupnog identiteta, kako smo, dođavola, tako kukavni i kukavički uopće opstali i preživjeli?
Ako vam se ova pitanja čine idiotski pojednostavljenima i krajnje apsurdnima, u pravu ste, zato što takva pitanja proizlaze iz jednako idiotski pojednostavljenog i krajnje apsurdnog pogleda na prošlost kakvu nam nudi gospođa predsjednica i desnica pomahnitala od antikomunizma probuđenog čitava dva i pol desetljeća od njegova kraja. Apsurdno je i to što se od nas koji nikad nismo bili komunisti, koji nismo ni na koji način profitirali ulizujući se vladajućoj partiji i ideologiji, koji smo dobro znali da je ono u čemu živimo sve samo ne demokracija i istinska sloboda, a koji smo ipak i tada znali tko smo i što smo živeći u državi, dijelu jugoslavenske federacije čije hrvatsko ime nikada nije dovedeno u pitanje, sada označeni kao apologeti te i takve zločinačke i nenarodne države. I to samo zato što nam je jasno koliko je apsurdno, licemjerno, pokvareno i lažno kad nam upravo oni kojima ni u toj državi nije nedostajalo ama baš ništa, osim pokoje vrste jogurta, sada svima nama izmišljaju neku mnogo lošiju prošlost od one u kojoj smo živjeli. Od američke profesorice Gutgold kojoj je naša predsjednica otvorila dušu saznajemo da je mala Kolinda sa svojim ocem išla u lov i učila pucati iz puške. Kako je to bilo moguće? Zar je Hrvat uopće smio imati pušku a da nije, kao milicajac ili vojnik, bio sluga tog zločinačkog režima? Predsjednica i svi ostali njoj slični činili bi pravu i pravednu stvar kad bi govorili o stvarnim žrtvama, kad bi svoju i našu savjest uznemiravali imenima onih koji su još i kasnih 1980-ih bili suđeni, zatvarani i mučeni samo zbog svojih misli i riječi koje je ta država doživljavala kao zločin i uvredu na račun svojih svetinja. Na taj način bi i strogo opominjali ovu današnju državu i branitelje njezinih svetinja da se ne ponašaju kao taj bivši zločinački režim pozivajući na kazneni progon kritike i “vrijeđanja” države mišlju i riječju. Umjesto toga, upravo bivši komunisti nepromijenjenog jednoumnog mentalnog sklopa i upravo oni kojima nije nedostajalo ništa proglašavaju sebe žrtvama i njihova je savjest uvijek čista i mirna, nikad dirnuta bilo kakvim samoispitivanjem.
Baš oni kojima je bilo najbolje izmišljaju neku lošiju prošlost