Pripovijetka o bijegu čovjeka bez prošlosti i budućnosti s kulisom raskošne južne Dalmacije
mržnje i sukoba između naroda koji žive na ovim prostorima. Inicijatori tog skandaloznog pisma, u kojem se čak i poznatog apatrida i humanista Danila Kiša proziva za namjerno izazivanje mržnje među narodima, od crnogorske su vlade zatražili da više ne dodjeljuje nagradu koja nosi Njegoševo ime. Inicijativa je s nerazumijevanjem i puno ljutnje dočekana i u bošnjačkim krugovima, vlasti je uopće nisu ni uzele u ozbiljno razmatranje, ali je svakako bacila nepotrebnu ljagu na Njegoševo i Kiševo djelo te polarizirala ionako polarizirana društva na burnom jugoistoku Europe.
Zaoštreno do maksimuma
A što se tiče promjene imena važnim kulturnim nagradama, treba spomenuti i primjer iz Hrvatske gdje je početkom devedesetih prošlog stoljeća zatraženo da se ukine dodjela nagrade Goranov vijenac za životni pjesnički opus ili da se ta nagrada preimenuje. Argument po kojem ime Ivana Gorana Kovačića nije prikladno za najvišu hrvatsku pjesničku nagradu nađen je u Goranovoj ratnoj pjesmi “Mrzimo vas!” čiji je i sami početak više nego zoran “Mrzimo vas, hulje, mrzimo, krvnici, vi, pljačkaške rulje! U majčinoj klici, kunu vašu djecu utrobe svih žena, ispod doma našeg, bombom porušena”. Ni nastavak pjesme nije ništa blaži, dapače. Retorika je zaoštrena do maksimuma i više je nego ilustrativan primjer poezije koja ima konkretne političke, a ako hoćete i ideološke, revolucionarne ciljeve i ne bira sredstva (ni riječi) kako bi te ciljeve ostvarila. Nerazumijevanje literature i literarnih sloboda te prozivanje pisaca zbog navodne nacionalne ili rasne diskriminacije uzelo je maha i u suvremenoj Hrvatskoj. Tako je popularni pisac i germanist Kristian Novak ne tako davno dobio čak i kaznenu prijavu zbog intrigantnog i nagrađivanog romana “Ciganin, ali najljepši”, no prijava je nakon provedenog postupka odbačena. Poznato je i s koliko je negodovanja lokalnih dubrovačkih političara dočekana dubrovačka premijera predstave “Elementarne čestice” francuskog nestašnog pisca Houellebecqa koji se voli poigravati tabuima pa je premijeru i sve izvedbe morala čuvati policija u uniformi zbog navodne opasnosti od islamskog terorizma, a Dubrovačko-neretvanska županija smanjila je i financiranje Dubrovačkih ljetnih igara. Predstava je igrana bez incidenata, iako je morala biti premještena s plaže u Kuparima u tvrdu utrobu Lovrijenca, ali je igrala samo jednu sezonu, a u Hrvatskoj se nije našlo novca za njezina gostovanja izvan hrvatskih granica iako je interes za nju bio iznimno velik u susjednim zemljama i među festivalima srodnim dubrovačkom.
Bacite ih van!
Vodeće suvremene hrvatske pisce sustavno se godinama naziva promicateljima pedofilije i drugih seksualnih opačina te se traži izbacivanje njihovih djela iz lektire, i to kako iz kanonskog lektirnog dijela koji je iz godine u godinu sve tanji, pa i iz onog liberalnijeg dijela lektire koji ovisi o nastavniku. Cenzorske škare koriste i za već afirmirane zapadnjačke strane pisce koji su u lektiri mogli biti čak i u ono puritansko komunističko vrijeme, ali ne mogu biti danas kada je demokratska Hrvatska članica Europske unije!? Očito se temeljito mijenja percepcija dopuštenog i nedopuštenog, granice ljudskih, a onda i seksualnih sloboda vraćaju se na neke stare pozicije, tabu-tema ima sve više unatoč svim mogućim promjenama u komunikacijski snažnim i sveobuhvatnim društvenim mrežama koje danas bez ikakvih oteškoća ulaze u ljudsku intimu. I dok se na javnoj razini inzistira na nekakvom neokonzervativizmu, ona intimna razina više ne postoji jer su je temeljito razorili prokazivački sustavi tvitanja, Facebooka, Instagrama... Pomoću tih poluga, danas se nekažnjeno i nekontrolirano širi mržnja više i agresivnije nego ikada prije u povijesti čovječanstva. A literatura je tu samo dodatni začin, sol za neposoljenu juhu ili papar koji će
•
zasuziti oko. “Mrzimo vas, hulje, mrzimo, krvnici, vi, pljačkaške rulje! U majčinoj klici, kunu vašu djecu utrobe svih žena, ispod doma našeg, bombom porušena”, napisao je Ivan Goran Kovačić u ratnoj poeziji
Mađarski pisac i svjetski poznati scenarist László Krasznahorkai trenutačno je jedan od vodećih svjetskih intelektualaca. Stoga je velika čast kada neki izdavač ima priliku objaviti svjetsku premijeru neke njegove knjige. A baš to dogodilo se s opsežnijom pripovijetkom iliti omanjim romanom “Uvijek za Homerom” koji su na hrvatskom jeziku objavili zagrebački Kulturtreger i Multimedijalni institut u prijevodu s mađarskog jezika koji potpisuje Viktorija Šantić. Riječ je o na neki način multimedijalnom izdanju (nastalom pod uredničkom paskom Miljenke Buljević i Petra Milata) koje obuhvaća i domišljene i krajnje artističke crteže njemačkog slikara Maxa Neumanna, a uz tu knjigu bit će povezana i glazba Elija Keszlera na bubnjevima koju će biti moguće slušati čim autor dovrši produkciju albuma. Krasznahorkaijeva priča itekako se tiče Hrvatske i hrvatske obale Jadrana i plod je njegova boravka na hrvatskoj obali tijekom 2016. godine kada je posjetio Dubrovnik i neke južnodalmatinske otoke. Najviše ga se dojmio Mljet, doista čaroban i manje napučen otok koji se poput lijene zmije razvukao po Jadranskom moru i na kojem postoji tzv. Odisejeva špilja u koju se može doći morem s južne strane otoka ili pak pješačeći po strmini od Babina Polja, sela koje se može podičiti i Kneževom palačom. Krasznahorkai je ovog ljeta kao gost Festivala europske kratke priče u Zagrebu ekskluzivno predstavio tu knjigu koja se tek treba naći pred čitateljima engleskog i mađarskog govornog područja. A o čemu piše mađarski pisac, dobitnik međunarodnog Bookera i temeljiti kandidat za književnu Nobelovu nagradu u priči koju je podijelio na dva dijela, prvi koji je nazvao “Malo sreće i ništa više” i drugi koji je dobio naziv “Odisejeva špilja”. O bijegu čovjeka koji nema budućnost, a ni prošlost (a zašto li onda bježi?) te se tako našao u vlastitoj sadašnjosti koja mu je tijesna i krajnje neudobna. Na tragu su mu ubojice, kako sam autor veli u prvoj “Uvijek za Homerom”, rečenici svoje proze koja imponira dugim rečenicama, raskošnim riječnim slapovima, logičnim zamkama i upravo biblijskom atmosferom. A tko su i što žele ti ubojice, naša ljudska lovina uopće ne zna niti može pretpostaviti. Jedino što pouzdano zna je to da će lov na njega trajati dugo i da se neće mjeriti u danima ni tjednima, nego u mjesecima, pa čak i godinama i desetljećima. Naravno, bjegunca možemo shvatiti kao metaforu suvremenog turista koji u tuđim zemljama i krajevima neuspješno bježi od svakodnevnih problema i otužne svakodnevice, ali i kao čovjeka koji simbolizira sve one koji u ovim trenucima pokušavaju pronaći bolje mjesto za svoj život sa ili bez intelektualnih pretenzija. Knjiga može imati, a i svakako ima i autobiografski karakter u kojem Krasznahorkai piše i o sebi i vlastitim dilemama i iskušenjima, ali i o potrazi za antičkim idealima koje možda pronalazi u starom dobrom Homeru i njegovim krhkim pojavnostima na istočnoj obali Jadranskog mora koja je globalno gledano još uvijek poprilična nepoznanica i svojevrsna egzotika. U pripovijetki “Uvijek za Homerom” mađarski je pisac ostavio dosta rečenica koje se tiču hrvatskih toponima, a progovorio je ponešto i o današnjoj Hrvatskoj i o karakteru hrvatske turističke gostoljubivosti (ili negostoljubivosti). Naravno, sve je to učinjeno maksimalno diskretno i otmjeno, u rukavicama, ali s puno duha i elegancije. Na neki sebi svojstven način, u ovoj pripovijetki koja ima odlike romana Krasznahorkai odgovara na pitanja koja je efektno postavio sam sebi, on je ujedno i model i kipar koji ga modelira, sam je sebi postao literarna tema s pokrićem te će iz toga štiva njegovi biografi moći crpiti materijale za neka buduća istraživanja. Stoga “Uvijek za Homerom” nije samo skup manje ili više povezanih i ulančanih eseja i proznih minijatura, nego i precizni mehanizam koji nam otkriva kako funkcionira složeni Krasznahorkaijev intelektualni, ali i ljudski ustroj uronjen u veličanstvene i neuhvatljive tajne južne Dalmacije
• i njezina raskošnog otočja.