Zašto je Prljavo kazalište bolje od Thomspona i zašto smo ispali konji
NAŠ GLAZBENI KRITIČAR PIŠE O TRENDOVIMA NA HRVATSKOJ ESTRADNOJ SCENI
Izgleda da živimo u neznanju i prividu; u cijeloj ovoj gunguli vezanoj za skorašnje predsjedničke izbore, kampanje, Škoru, Thompsona, razmetanje hrvatstvom, branjenjem “pravih” vrijednosti i naguravanje za poziciju vjerodostojnog tribuna državotvorne priče od stoljeća sedmog, jedna priča stara 30 godina sve će ove današnje aktere, da ne kažemo glumce, ostaviti debelo u pozadini. Prije 30 godina jedan rock-bend, Prljavo kazalište, odsvirao je veliki koncert na zagrebačkom Trgu Republike. I pred nekoliko stotina tisuća ljudi, bez ikakve izravne političke poruke, “na mala vrata” postao soundtrack skorašnjih događaja, raspada Jugoslavije i osamostaljenja Hrvatske. Daleko od toga da je Prljavo kazalište tada imalo ikakve političke namjere ili premise, jednostavno rečeno, oni su samo dobro odradili svoj posao, koji i inače dobro rade. I imali su “Ružu hrvatsku”, zapravo pjesmu “Mojoj majci” koju je Jasenko Houra napisao preminuloj majci.
Jesmo li maštali o ovome
No ta osobna pjesma imala je više značenja nego tone isforsiranih domoljubnih napjeva kojima su nas zasipali prije 25 i više godina. Trideset godina poslije, mnogi se pitaju je li ovo danas ta Hrvatska o kojoj su te 1989. maštali. U kojoj mnogi nemaju posao, a oni koji ga imaju, rade ga loše. Sindrom vječne potrebe za pronalaženjem neprijatelja – bio to Pupovac, Soros, EU, Srbi kao takvi, komunisti kojih nigdje nema ili ćirilica – gotovo 30 godina nakon proglašenja samostalne Hrvatske još uvijek nas drži taocima (po)ratnog stanja u kojem je civilno, suvremeno društvo negdje na periferiji, a priče o ZDS-u, ustašama i partizanima još su glavna i mnogima draga “junk” hrana.
Vratimo se na Prljavo kazalište koje će u Areni Zagreb 18. i 19. listopada održati koncerte na 30. godišnjicu “Trga”, otprilike kao kad su U2 prije dvije godine svirali turneju u povodu 30 godina albuma “Joshua Tree”. I jedno i drugo prije svega je dobra prilika za zaradu, ali U2 – s kojima je Kazalište i 1989. imalo veze i “furalo” se na njih u aranžmanu pjesme “Mojoj majci” koji citira “With or Without You” – ipak su imali bolju situaciju.
The Edge je, naime, prije dvije godine rekao da je situacija u svijetu prilično slična onoj iz 1987., tj. loša, stoga i te stare pjesme U2 danas opet imaju smisla. Kod nas danas ništa nije slično kao 1989., čak ni ono što je bilo loše, poput sirotinjski osvijetljena Trga Republike. Sam Zagreb najbolji je primjer; grad svijetli kao “pesja jajca” jer plaćamo najveće prireze i poreze, ali problemi se kriju ispod svake rupe na mostu, stare fasade, iza svakog snijega ili kiše, obraćanja gradonačelnika novinarima, o golemom bacanju novca na bedastoće da i ne govorimo. Bio sam tamo pokraj pozornice pa znam. U tom općem sivilu Jasenko Houra rekao je: “Nemojte mi srušiti Trg jer tu dolazi konj”, misleći na kip bana Jelačića. Što je iste noći u kombiju izbrisano sa snimke na putu do Televizije Zagreb. I bez toga idući su dan proveli na obavijesnim razgovorima u Đorđićevoj ulici kod milicije, ali da je Jajo Houra tada racionalno znao da ćemo 30 godina kasnije svi skupa ispasti veći konji od tog konja-spomenika, ne bi vjerojatno ni svirao taj koncert.
Mjerenje hrvatstva
No ljudi su bili “nabrijani”, bila je posebna atmosfera, osjećalo se nešto u zraku pa ni sivilo nije moglo pomutiti zanos koji danas ne postoji ni na papiru, a ni u unaprijed napisanim govorima za predsjedničke kampanje. A onda je došao Thompson i prepuštene su mu brige o opjevavanju hrvatstva na drukčiji način od Prljavog kazališta. Stoga su oni ostali rock-bend koji je pjevao o socijalnim nepravdama, vilama na Tuškancu, utakmicama bez nekih nedjeljom, propitkivali kakav je to dom Hrvatska i blago kritizirao domaću situaciju. Mnogi koji su devedesetih kritizirali Prljavo kazalište tvrdeći da se previše “fura” na hrvatstvo danas bi vjerojatno iz prve i dobrovoljno potpisali da se vrati takva opcija “baršunaste revolucije”. Jer, Thomspon je svoju publiku, a i sve nas kao taoce, vratio unazad, negdje do 1945., gdje i danas neki žive, što je priličan paradoks u suvremenom svijetu. Današnje “mjerenje” hrvatstva prilično je rigidno, ograničeno i toliko ukalupljeno u sterotipe da mu se više ne vesele ni Hrvati na vjeronauku. Osim onih koji takvo domoljublje obilato naplaćuju, recimo, optuženi predsjednici vlada, ministri, gradonačelnik pa naniže, dok pravosuđe koje ne funkcionira ne moramo ni spominjati. Trideset godina nakon koncerta Prljavog kazališta na Trgu, Hrvatska je daleko od toga što su neki tada pretpostavljali da će biti. Metaforički rečeno, gotovo da smo se pretvorili u Jakuševec, otpad starih i zahrđalih ideja. Trebao bi nam “požar” kao prije 30 godina na Trgu, samo, kakvi žuti prsluci, kod nas se ljudi nisu u stanju okupiti ni kad poskupljuje benzin, a kamoli zbog nečeg važnijeg. Čini se da većina misli da se ništa ne može promijeniti. No činjenica da Prljavo kazalište svira ne jedan, nego dva koncerta u Areni Zagreb 18. i 19. listopada pokazuje barem nešto; da civilna, uljuđena opcija možda ipak nije propala i da je masovnoj publici možda dosta nategnutog domoljubnog gnjavljenja i histerije. Barem ovima koji su među 30-ak tisuća
•
onih koji će doći u Arenu.
Trideset godina nakon Prljavog kazališta na Trgu, Hrvatska je daleko od onoga što su neki tada priželjkivali da će biti. Metaforički rečeno, gotovo da smo se pretvorili u Jakuševac, otpad starih i zahrđalih ideja