Za Sandrin ovosezonski pad krive su preduge pripreme u SAD-u
Početak kraja Sandre Perković? Ne! Ovo će Sandru samo dignuti. Ima tek 29 godina, što je za diskašice malo, Zagrepčanka može opet dominirati kao od 2010. do 2018.
Sandra Perković osvojila je broncu u bacanju diska na svjetskom prvenstvu u Dohi i sada se javnost s pravom pita – je li to uspjeh? I odmah se postavlja dodatno pitanje, kamo je nestala Sandrina dominacija od 2010. do 2018., kamo su nestali ti metri jer je ovosezonski prosjek prilično manji u odnosu na lanjski. Primjerice, lani je baš u Dohi bacila disk 71,38 metara. Bilo je to 4. svibnja 2018. godine i to je bio posljednji put da je bacila disk preko 70 metara. Ove sezone najbolji joj je hitac bio 68,48 metara u Varaždinu.
Odgovor na prvo pitanje svakako je taj da je medalja uspjeh, pa makar ona bila i brončana. Medalja je medalja i svaka se broji. Da Sandra nije osvojila medalju, onda bi doista cijela sezona bila loša, cijela sezona otišla bi u vjetar. Kao da je nije ni bilo. Od 2010. do danas nikad se nije dogodilo da Sandra ne pobijedi ni na jednom mitingu Dijamante lige kao što je bio slučaj ove godine. E, sad, kamo su nestali svi ti silni metri? U redu, rezultat iz Varaždina je za svaki respekt. S tih 68,48 bila bi srebrna u Dohi. Ne govorimo sad o dužinama na svjetskom prvenstvu jer je Sandra u Dohi izgledala najbolje od svih nastupa ove sezone. Uhvatila je najbolju formu na kraju sezone, što je i bio cilj. No za nešto više trebala je biti sto posto zdrava. A u Dohi su je uhvatili bolovi u leđima, taman kada nije trebalo.
S Mercedesa na Fićeka
Opet, da budemo pošteni, teško da bi se i zdrava othrvala sjajnoj formi Kubanke Pérez koja je uzela zlato s hicem preko 69 metara.
– Odluka je pala. Sljedeće pripreme sigurno nećemo odraditi u Americi – rekla je Sandra dan nakon finala.
I u toj rečenici krije se puno odgovora. Nema veze što je nakon povratka iz Amerike Sandra govorila samo u superlativima o uvjetima koje je tamo imala, nema veze što je tamo na posljednjem treningu bacila preko 70 metara. Ima veze to što je iz odličnih uvjeta došla na realnost u Hrvatsku, a ta realnost je da su kod nas uvjeti znatno lošiji. Barem što se tiče bacanja. Niti imamo kvalitetno bacalište niti imamo dvoranu za bacanja. Sad zamislite da ste četiri mjeseca vozili Mercedes, a onda ste se prebacili u Fićeka. Odjednom kaos. ZLATA
Novi Sad, 2009. - zlato na juniorskom EP-u Barcelona, 2010. - zlato na EP-u Helsinki, 2012. - zlato na EP-u London, 2012. - zlato na Olimpijskim igrama Mersin, 2013. - zlato na MI
Moskva, 2013. - zlato na SP-u Zürich, 2014. - zlato na EP-u Amsterdam, 2016. - zlato na EP-u
Rio de Janeiro, 2016. - zlato na OI London, 2017. - zlato na SP-u Tarragona, 2018. - zlato na MI
Berlin, 2018. godina - zlato na EP-u
SANDRA JE ODLUČILA DA VIŠE NEĆE IĆI NA PRIPREME U SAD POSLJEDNJI PUT PREKO 70 M SANDRA JE BACALA 4. SVIBNJA 2018.
SREBRA
Hengelo, 2007. - srebro na juniorskom EP-u Ostrava, 2007. - srebro na SP-u do 17 godina Beograd, 2007. - olimpijski festival za mlade Split, 2010. - srebro na Kontinentalnom kupu Peking, 2015. - srebro na SP-u
BRONCE
Bydgoszcz, 2008. - bronca na juniorskom SP-u Marrakech, 2014. - bronca na Kontinentalnom kupu Doha, 2019. - bronca na SP-u Ne možete pokrenuti taj mali automobil, ne znate više voziti, ne znate mijenjati brzine, sve ide puno teže nego na Mercedesu. Da okrenete upravljač na Fićeku treba cijela vječnost... Upravo se tako Sandra osjećala kada je došla doma. Povrh svega, došla je i na promjenu temperature. Na Floridi je bilo lijepo sunčano, a u Hrvatskoj ju je dočekala kiša i hladnoća.
Da je u Americi ostala onako kako je početno bilo planirano, a to je bilo najviše mjesec dana, možda bi sve izgledalo puno bolje. Ovako, ostala je definitivno predugo i to se sve odrazilo i na rezultate, ali i na tehniku koja nije bila bajna na početku sezone. Svjesna je Sandra gdje se griješilo. Bit će još vremena za analize. No ima tu još nešto...
– Čudna sezona što se tiče trajanja. Tako nešto se prvi put dogodilo u povijesti atletike. Jer, sezona je počela natjecanjima u svibnju, a završila početkom listopada. Trebalo je dvaput dizati formu, a to nije nimalo lako – istaknuo je Edis Elkasević, njezin trener.
Zbog nešto lošije sezone ne treba sad ovu broncu gledati kao veliki neuspjeh. Štoviše, malo se koji atletičar može pohvaliti da je u nizu od 2010. do danas bio na postolju baš na svakom velikom natjecanju. U redu, nije zlato, pa što? Nije bilo zlato ni u Pekingu 2015. godine pa je Sandra nakon toga osvojila olimpijsko zlato. Nije nikakve medalje bilo ni 2011. godine jer je naša diskašica bila suspendirana šest mjeseci zbog dopinga. Pa što? Godinu iza osvojila je olimpijsko zlato u Londonu. Sljedeće su godine Olimpijske igre u Tokiju. Treće zlato zaredom na Igrama ima jako malo ne atletičara, već sportaša.
U Tokiju će napasti zlato
Ova sezona bila je dobra opomena i uvjeren sam da će Sandra u sljedećoj sve podrediti Tokiju i napadu na zlato. Više neće biti grešaka u koracima, a bilo ih je ove sezone. Zna jako dobro Sandra gdje je to pogrešno koračala. Ali bitno je da zbog tih pogrešnih koraka nije pala tako da se ne može dići. Naprotiv, uzdignute glave može se vratiti u Hrvatsku s još jednom medaljom oko vrata. Netko će možda reći da je i dob uzrok ovosezonskom padu. No to nije slučaj. Sandri je 29, a ta se dob u disku vodi kao juniorska. Sandra sada treba dobar odmor, treba očistiti glavu i odlučno krenuti u novu sezonu i vjerujem u nove pobjede. Amerika? Vratit će se tamo Sandra. Sigurno za dvije godine kada je Eugen domaćin svjetskog prvenstva. Ako su američke pripreme isključivi krivac za lošu sezonu, gdje će bolja prilika nego tamo, u toj Americi, vratiti
•
zlato...