Dobro je rekao Ante Gotovina, i to valja stalno ponavljati, da u fokusu treba biti gospodarstvo
Hrvatski branitelji su se valjda u ratu borili i za demokraciju. Ili subnorovska, socijalistička vremena još nisu prošla, 30 godina nakon pada Berlinskog zida?
U nekoliko rečenica sažeo je sve ono što se zapravo doima kao normalan, razuman stav, razumno promišljanje, koje bi trebalo biti svakodnevno, ali kod nas, na žalost, nije, pa je tim više važno da netko poput Ante Gotovine u javnost izgovara poruke koje baš često ne čujemo s političke i uopće društvene govornice
Mnogi su od njega očekivali da će, nakon sjajne vojne karijere, zablistati u političkom životu Hrvatske. Mnogi su ga već vidjeli kao predsjednika, premijera, priželjkivali to, a onda su se razočarali. I čak mu zamjerili, iako mu baš nitko nema što zamjeriti. On je puno puta već rekao da nikad nije bio političar, niti želi biti, jer je bio vojnik, i samo vojnik, i za vojsku je dao sve, pa tako i za Hrvatsku vojsku, i za obranu Hrvatske, kad je najviše trebalo.
I ne samo za Hrvatsku u ratu, nego i u miru, jer su ga godinama ganjali kao bijesnog psa, da bi na kraju sa sebe sprao sve optužbe, a drugima su se nekima smrknula lica kad je konačno izašao na slobodu.
Da, to je umirovljeni general Ante Gotovina koji nije u politici, niti treba biti, ali svaka njegova poruka pomno se čeka, traži, iščitava, analizira. Ne govori često, ne govori puno, ali kad kaže, kaže puno više i pametnije od većine naših političkih i društvenih glavonja. Dovoljno je samo prisjetiti se one snimke, kad očitava tešku bukvicu zapovjednicima za vrijeme oslobodilačke operacije “Oluje”. Ali isto tako bila je njegova znakovita poruka kad su njega i generala Mladena Markača tisuće suboraca i građana 16. studenoga 2012. godine dočekale na zagrebačkom Trgu bana Jelačića nakon povratka ih Haaga, i kad je nedvosmisleno poručio:
“Dobra večer, dragi prijatelji. Sretni smo da smo s vama svi zajedno, ovo je naša zajednička pobjeda. Ovo je točka na i, rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti svi zajedno.” Tako je Ante Gotovina jasno odrezao i u subotu, na proslavi 28. godišnjica obrane Zadra u Domovinskom ratu. Kaže on: “Dobro je imati emocije, ali moramo biti razumni, imati emocionalnu inteligenciju i biti socijalno osjetljivi. O tome trebamo misliti svaki dan... Trebamo graditi društvo koje prihvaća onog drugog... Trebamo brinuti o našem gospodarstvu jer samo bogata zemlja može biti socijalno pravedna u stvarnosti. Tome trebamo težiti”.
Treba li išta više od toga? U nekoliko rečenica sažeo je sve ono što se zapravo doima kao normalan, razuman stav, razumno promišljanje, koje bi trebalo biti svakodnevno, ali kod nas, na žalost, nije, pa je tim više važno da netko poput Ante Gotovine u javnost izgovara poruke koje baš često ne čujemo s političke i uopće društvene govornice.
Jer bi Gotovina, nakon svega što je prošao u ratu i nakon rata, mogao biti mrzovoljan, osvetnički tip, koji bi sijao mržnju i daljnje podjele, koji bi skupljao jeftine političke bodove, koji bi gledao u prošlost, a ne u budućnost, koji bi jahao na državnoj sisi, a ne bi se okrenuo poduzetništvu, gospodarstvu, ulaganjima, radu... Ante Gotovina je sve suprotno ovome.No nekima to nije dobro, dovoljno, pa u stilu klasičnih Hrvata traže dlaku u jajetu i domeću kako je njemu lako kad država potiče njegovu proizvodnju tune. Pri tome nikome ne padne na pamet da Gotovina i ekipa rade, da ne rade uzalud, da ne rade s gubitkom, da se ne krpaju i spašavaju na račun poreznih obveznika, kao naša brodogradilišta, ili Croatia Airlines, primjerice. Štoviše, tko normalan može zamjeriti Gotovini da se posvetio biznisu, da ga država pomaže, i da tako zapošljava ljude, stvara nove vrijednosti? Umjesto toga, bilo bi jako dobro i poželjno kad bi mnogi drugi zasukali rukave i primili se posla kao Ante Gotovina, a ne da jadikuju svaki dan, da žive na državnoj sisi, da su ljubomorni na one koji rade i zarade, i još im podmeću balvane.
Dobro je rekao Ante Gotovina, i to valja stalno ponavljati, da nam svima u fokusu treba biti gospodarstvo. Jer će samo razvoj gospodarstva biti i početak rješavanja naših problema, od demografije do visine plaće. Ali je isto tako dobro rekao da su emocije važne, ali da nas ne smiju voditi u odlukama, u pristupu drugima, različitima, pa tako i kad je o ratu riječ. Lako se može zaključiti da je on tu mislio i na manjine, i sigurno je pod dojmom posljednjih tenzija u trokutu između vlasti, Milorada Pupovca i HVIDRA-e. Jedno je sigurno, previše je mržnje okupiralo javni prostor, previše isključivosti, a premalo razgovora, dijaloga. Plus, i Pupovac i svatko drugi, s bilo koje strane, u Hrvatskoj ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, i to je ustavna kategorija. Kao što i HVIDRA može izreći svoje stavove, ali ne može ucjenjivati vlast i bilo koga svojim zahtjevima tko će biti na vlasti, a tko neće, tko može biti u Saboru, a tko ne, i tko što može reći, pa koliko god mu se to ne sviđa. Hrvatski branitelji su se valjda u ratu borili i za demokraciju. Ili subnorovska, socijalistička vremena još nisu prošla, 30 godina
• nakon pada Berlinskog zida?