Ne slavimo li iskreno, svejedno je kad je Dan državnosti

Ako premijer Plenković doista napravi tu najavljenu rošadu unatraške, to neće imati ama baš nikakvog pozitivnog učinka na moral prosječnog Hrvata, ne ako nacionalne praznike ne prestanemo doživljavati kao turobne komemoracije, odnosno ako ne pokušamo pono

Nakon 18 godina došao je i taj dan – da se konačno ispravi nasilje kojim je Račanova vlada ispremiješala nacionalne praznike te da se sve pokuša ispraviti i vratiti na staro. Jedini problem pri tome je da oni koji su izvršili to nasilje danas optužuju aktualnu vladu da radi to isto. Naravno, to je SDP-ovo drž’te lopova, no to ne znači da nisu barem dijelom u pravu te da nakon gotovo dva desetljeća nije itekako dvojbeno je li moguće kotač vremena zavrtjeti unatrag.

– Ako me pitate je li dan kad je HDZ osvojio vlast trebalo zamijeniti danom kad je Hrvatska postala samostalna, onda je odgovor – apsolutno DA, trebalo je! Tu rečenicu kao pionirsku zakletvu ispred sabornice nekoliko puta ponovio mi je Peđa Grbin, iako sam mu uzaludno objašnjavao da me uopće ne zanima koji je dan važniji. Njemu to vjerojatno zvuči kao dobra doskočica, ali to što on govori zapravo je ružno ismijavanje dana kad je Hrvatska dobila u svojoj povijesti prvi demokratski izabran saziv parlamenta. I uopće ne dvojim da se on ruga tom datumu samo zato što je na prvim demokratskim izborima, nakon gotovo pola stoljeća jednopartijske diktature SKH-SDP-a – pobijedio HDZ, a ne SDP. Samo zato što im je krivo što je SDP namjestio izborna pravila u nadi da će ona odigrati u njihovu korist te da će s relativnom većinom prigrabiti apsolutnu vlast, a na koncu se dogodilo suprotno – HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom s 42 posto glasova osvojio apsolutnu većinu i nakon toga držao kormilo države za cijelo desetljeće, u ključnom razdoblju stvaranja Hrvatske. U vrijeme kad je SDP bio zadnja rupa na svirali! I što god da se Tuđmanu može prigovoriti – a može mnogo toga – ne mogu mu se osporiti ključne zasluge za stvaranje neovisne hrvatske države. A to što je Tuđman na temelju toga dobio priliku definirati o nacionalne praznike nitko razuman ne bi mu smio zamjeriti. Niti mu je tko imao pravo to oduzeti. Da na taj dan pobjedu nije odnio Tuđman, pitanje je bi li i kad bi Sabor donio odluku o prekidanju svih veza sa SFRJ. Da je pobijedio Račan, njegovo odlučno možda odvelo bi nas nekim možda posve drugim putem. No, ovo nije rasprava o tome što bi bilo kad bi bilo, što je prije, kokoš ili jaje, niti koji je od ta dva datuma važniji. Posljednje ankete govore da 60 posto građana ne zna točno što smo to možda po zadnji put slavili, točnije obilježavali ovog 8. listopada, jednako kao što to ne znaju ni za ostale povijesne nacionalne praznike. Pogotovo im nije jasno prema kojim kriterijima se nešto naziva Danom državnosti, a nešto Danom neovisnosti.

Ali racionalni argumenti za i protiv tu su zapravo posve suvišni. Posve je jasno da Račanova vlada tu promjenu nije uvodila zato što neki datum možda bolje opravdava naziv nekog nacionalnog praznika, već prije svega zato što je htjela izbrisati svaki trag ostavštine Franje Tuđmana. Promjena datuma, koliko god se mahalo prividno racionalnim argumentima, nije bila nikakav racionalan potez, to je bio atavistički instinkt novog predvodnika čopora da zatre sjeme svojeg prethodnika i da povijest krene ispočetka, kao da poraza na prvim demokratskim izborima uopće nije bilo.

No, takva se promjena naravno nije mogla tek tako primiti i da je bila pobačaj od samog začetka. Jer, da bi narod takvu promjenu doista prihvatio, prvi preduvjet bi bio na te novoodabrane datume doista slaviti, a to znači da bi trebalo uložiti vlastitog truda kako bi pokazao da ti je do tih datuma doista stalo. A slučajnim šefovima “slučajne države” jednostavno nije bilo dovoljno stalo. Koliko god se tako činilo, to i nije baš tako lako glumiti. Da je Zoranu Milanoviću, kao što nas danas pokušava uvjeriti, to doista bio najvažniji od svih nacionalnih praznika, onda mu vjerojatno 8. listopada ne bi bilo teško ustati koji sat ranije no što obično ustaje kako bi sudjelovao u programu proslave. Tada ne bi dvije godine zaredom, prije no što su ga savjetnici podučili važnosti javnog izricanja domoljublja – slao svoje izaslanike. Naravno, sve to što kažem za Milanovića i njegovo društvo vrijedi i za Plenkovića i današnji HDZ. Ako doista naprave tu najavljenu rošadu unatraške, to neće imati ama baš nikakvog pozitivnog učinka na moral prosječnog Hrvatića, barem ne ako nacionalne praznike ne prestanemo doživljavati kao turobne komemoracije, odnosno ako ne pokušamo ponovno naučiti kako – slaviti. Neće biti lako vratiti izgubljenu nevinost u naciji razočaranih ljudi koji trbuhom za kruhom ponovno bježe iz svoje domovine, možda u punom smislu nećemo naučiti slaviti sve dok ne počnemo bolje živjeti, ali ako ništa drugo, trebali bi početi vježbati, jer svojoj djeci u najmanju ruku dužni

• smo to – iskreno pokušati.