Zašto nam je teško izaći iz stupice srednjeg dohotka

Hrvatska završava uspješnu turističku sezonu, svatko tko traži posao može ga i naći, na prekrasnim autocestama sve je više luksuznih automobila i svaki se novi stan proda prije dovršetka, pa ipak u narodu buja neko dubinsko nezadovoljstvo, nemir i strepnja oko ekonomske perspektive zemlje. Prosječni stanovnik teško će detektirati zašto se osjeća kao u nekoj stupici iz koje ne vidi izlaza, no upućenim ekonomistima sve je jasno: hrvatski relativno sporiji rast i razvoj karakterističan je za zemlju koja se nalazi u zamci srednjeg dohotka, potvrdili su to i rezultati u utorak objavljene studije Bečkog instituta za međunarodna ekonomska istraživanja (WIIW) pod naslovom “Funkcionalna specijalizacija u globalnim lancima dodane vrijednosti i zamka srednjeg dohotka”, koju potpisuje Roman Stöllinger. Ekonomski su analitičari odavna primijetili da u međunarodnoj disperziji poslova postoje dijelovi produkcijskih lanaca koji stvaraju veću, i oni koji stvaraju manju dodanu vrijednost. Ovi prvi nalaze se na početku (upravljanje, istraživanje i razvoj...) i na kraju proizvodnih lanaca (logistika, podrška i održavanje...), dok se u njihovoj sredini nalaze rutinska proizvodnja i pretežito fizički rad. Početke i krajeve lanaca bogate i razvijene zemlje zadržavaju kod sebe, a srednji dio naručuju (“outsourcaju”) ili pokreću (preko izravnih ulaganja) u zemljama s jeftinijom radnom snagom ili s nekom lokalnom komparativnom prednošću, primjerice, s prirodnim bogatstvom, izvorima energije ili morskom obalom. Pozicija u sredini globalnih lanaca stvaranja dodane vrijednosti može biti slijepa ulica ili “funkcionalna zamka srednjeg dohotka” za koju je, prema rezultatima u utorak objavljene empirijske studije Bečkog instituta, karakterističan BDP oko 14.800 dolara po stanovniku. A upravo toliko ima Hrvatska.

A zašto ekonomisti o funkcionalnoj specijalizaciji te izravnim inozemnim ulaganjima u proizvodnju govore kao o mišolovci koja zemljama, kad se u nju uhvate, usporava rast, razvoj i sustizanje razvijenijih i bogatijih? Očito zato što je iz te pozicije teško izaći. Odnosno, zemljama koje se nađu u stupici srednjeg dohotka jako je teško bogatima preotimati pred i postprodukcijske dijelove proizvodnog lanca koji stvaraju veću dodanu vrijednost. Ali, nije nemoguće. Mnoge su se zemlje od rutinskih jeftinih industrijskih proizvođača uspjele transformirati u zemlje u kojima su danas uprave, istraživačko-razvojni i logistički centri te funkcije održavanja i potpore međunarodnih proizvodnih lanaca. Primjeri koji se često ističu su Južna Koreja ili Malezija, no ne trebamo tražiti daleko: tako je i Austrija došla do BDP-a od 51.000 dolara per capita.

Problem je, međutim, što iz stupice srednjeg dohotka zemlje ne mogu izaći spontano, oslanjajući se samo na tržišne silnice. Za to su nužne snažne makroekonomske politike koje su u stručnoj literaturi jasno navedene: to su razvojno-istraživačka, industrijska i tečajna politika te kontrola tokova kapitala. Ništa od toga Hrvatska

• nema.