TELETINA S DALMATINČEVA ŠIBENSKOG FRIZA

Kada su konačno nakon stoljeća i pol skinute skele, odjednom su ti isti Šibenčani prepoznali sebe kako otpuhuju uzdahe zadovoljstva

Uzbirci projekata “Novi strojevi”, objavljenoj u Veneciji 1616., Faust Vrančić, taj znanstvenik burna života, jezikoslovac pjesničkih nagnuća i biograf svog velikog strica Antuna, donosi crtež šibenske katedrale sv. Mihovila, uz precizan prikaz detalja i slavnog friza. Međutim, Vrančić nije spomenuo graditelje, ali ni činjenicu da je stoljeće i pol prije objavljivanja “Machina” za voditelja gradnje katedrale postavljen 1441. Juraj Matejev Dalmatinac, koji je u pothvatu naslijedio Francesca di Giacoma. Taj veliki graditelj staložena života, za razliku od Vrančićeva, među građanima Šibenika ostao je zapamćen ponajviše po frizu od sedamdeset jedne ljudske glave, što ih je u prirodnoj veličini dojmljivo isklesao duž apside katedrale. Neki u tim portretima, oblikovanim u najboljoj maniri renesansnog humanizma, prepoznaju biblijske junake, neki vojskovođe i vladare, a neki i portrete Jurjevih suvremenika, uvaženih Šibenčana koje je imao prilike upoznati za više desetljeća koliko je bio voditelj gradnje. U ovoj priči najviše privlači devet glava budući da odišu punašnim zadovoljstvom i optimizmom ljudi koji su se tek digli s bogate trpeze. A ona je u tom velikom vremenu novih okusa i ukusa bila nezamisliva bez teletine. Omiljenog mesa jednog razgoropađenog doba, podjednako cijenjenog u Medicejskoj Firenzi, gurmanskom vojvodstvu Ferarre, na papinskom dvoru u Rimu, Veneciji, francuskom i španjolskom dvoru, u Habsburškom Carstvu, po cijeloj probuđenoj Europi. Kada su nakon stoljeća i pol pred zadivljenim Šibenčanima, za vrijeme Nikole Firentinca, posljednjega graditelja njihove stolnice, konačno skinute skele, na ovoj velikoj kamenoj torti, koja ponekad podsjeća i na pečena teleća leđa s nizom odrezaka, odjednom su ti isti Šibenčani prepoznali sebe kako otpuhuju uzdahe zadovoljstva, ali i opravdanje novčanih napora koje su uložili kako bi omogućili podizanje ovog čuda u Šibeniku, čuda u Dalmaciji, čuda renesanse. Te zadovoljne glave još i danas žare svojom vjerom i voljom za užitkom i životom. Nije stoga teško povući još jednu neumjesnu elipsu i procvat tog važnijeg žarišta renesanse u Hrvatskoj dovesti u vezu s bogatom trpezom, naravno onih najimućnijih slojeva i njihovom strasti za podatnim i mekim telećim mesom. Potvrdu nalazimo i u našeg Marina Držića koji je, nekoliko desetljeća mlađi od Jurja Dalmatinca, a nekoliko desetljeća stariji od Fausta Vrančića, uspio objediniti strogoću svog graditeljskog uzora i buntovni, raskalašeni duh budućeg šibenskog “letećeg čovjeka”. Držićev Pomet, nakon što je sa svojim Tudeškom već pojeo brdo pečene peradi, kao da je postavljen pred jednu od glava sa šibenske katedrale pa govori: “Pjat urešavahu sa strane peča vitelja mesa od mlijeka koja para da govoraše. Jeđ me, jeđ me…!” O teletini će pjevati i barok, a Voltaireovo i Casanovino prosvjetiteljstvo otvorit će vrata gastronomskih festivala XIX. stoljeća u kojem će teletina, tako nazočna i u djelima naših primadona, od Kumičićke, Zlatarićke do Dike, ispuniti svoje najdojmljivije jelovnike. Za kraj, kao zalogaj, mali dio iz Artusijeva djela o kuhanju i umjetnosti uživanja u hrani u kojem je zbog teletine napisao gastronomsku odu običnoj peći za kruh i meso: “Kad bih znao tko je izumio pećnicu, podigao bih mu spomenik o svom trošku!” Možda upravo Faustu Vrančiću, samo da je bio dva-tri tisućljeća mlađi.

Artusije je u djelu o kuhanju i umjetnosti uživanja u hrani zbog teletine napisao odu običnoj peći za kruh i meso: “Kad bih znao tko je izumio pećnicu, podigao bih mu spomenik o svom trošku!”