Moulin Rouge
130 GO DINA NAJPOZNATIJI NOĆNI KLUB, HRAM KANKANA, BIO JE POD STALNOM PASKOM DUŠOBRIŽNIKA, ALI SU SVI ŽELJELI OKUSITI NJEGOVU ZABAVU
Baz Luhrmann snimio je prije 18 godina sjajan romantični mjuzikl u kojem se mladi engleski pjesnik Christian zaljubi u smrtno bolesnu kabaretsku zvijezdu, glumicu i kurtizanu Sabine. Kabaret se, dakako, zove Moulin Rouge a iz Luhrmannova filma proizašao je i odličan soundtrack u koji spadaju tadašnji veliki hit “Moulin Rouge” s Pink, Christinom Aguilerom, Myom i Lil’ Kim, pa onda i “Nature Boy” Davida Bowieja. Kasnije će australski filmaš snimiti još nekoliko sjajnih filmova, jedan koji također spada u razuzdanije razdoblje povijesti, “Velikog Gatsbyja”, No bilo je to zadnji put da smo na velikim ekranima gledali nešto vezano za najslavniji kabaret na svijetu, koji ove godine slavi 130 godina postojanja. Suosnivači su originalnog Moulin Rougea bili Charles Zidler i Joseph Oller, koji su bili vlasnici i pariške Olympije, prve tamošnje koncertne dvorane. Među mnogobrojnim nastupima u Olympiji pronašli smo i onaj naše pokojne pjevačke legende Olivera Dragojevića.
Joseph Oller odnosno Josep Oiler bio je zapravo Katalonac koji je u Parizu živio većinu života. Bio je strastveni ljubitelj klađenja te je osmislio novi sustav klađenja na konje koji je ostao do danas, pari mutuel, koji se u nekim zemljama naziva i tote, u kojem igrači zapravo sami određuju tečaj jer se sav uplaćeni novac na neku utrku prikuplja na jedno mjesto, umanjuje za porez i trošak kladioničara, a onda se dobitnicima iznos raspodjeljuje jednakopravno. No, Oller je uspio biti i zatvoren na 15 dana zbog ilegalnog klađenja. Novcem od klađenja počeo se baviti biznisom te je vodio nekoliko poznatih lokala u Parizu, poput La Bombonniere, Nouveau Cirque, Fantaisies Oller, Théâtre des Nouveautés, Montagnes Russes. S Moulin Rougeom želio je stvoriti najveći i najljepši kabaret, hram zabave posvećen ženama, plesu i kankanu. Bio je spreman riskirati sve za Moulin Rouge. Kažu kako je magija stvorena već prve večeri, 6. listopada 1889., iako lokal nije do kraja bio dovršen. I nije od tada prestala. Vjerojatno to ne bi mogao da mu nije pomogao Charles Zidler koji je bio pravi impresario Moulin Rougea. Ollerov prijatelj bio je umjetnicama i umjetnicima kao brat, ali i netko tko je vodio svakodnevno poslovanje najpoznatijeg kabareta, ponekad i čvrstom rukom koja bi se odjednom pojavila iza uglavnom benevolentne pojave. No, imao je problema s temperamentom. Kako je ta čvrsta ruka sve češće izlazila na svjetlo kabareta, time je više razbijala atmosferu nužnu za pravilno funkcioniranje Moulin Rougea i njegov jedini smisao, zabavu. Tako je nakon tri godine Zidler morao otići, službeno zbog problema sa zdravljem, a zapravo zbog sve češćih sukoba među osobljem zbog nezgodna direktorova temperamenta. Međutim, Zidler do
ista i umire zbog bolesti 1912. godine a njegov vjerni prijatelj Oller prvi je put tada proglasio neradni dan Moulin Rougea kako bi Zidlera kabaretske plesačice mogle otpratiti do posljednjeg počivališta. Deset godina kasnije, ovaj svijet napustit će i Josep Oller a na njegov će grob možda naići neki od tri i pol milijuna posjetitelja koji godišnje obiđu najveće pariško groblje Père Lachaise. U međuvremenu, prvotna zgrada, izgorjela je 1915. godine. Nakon toga kabaret nije radio šest godina. Bilo je to mjesto s ogromnim plesnim podijem, okruženim zrcalima, ložama koje su bile zadnji krik ekstravagancije, s maksimalnim luksuzom, ali gdje se iz večeri u večer okupljala čudna mješavina bogatuna, običnog puka i lakih žena, a sve je to bio jedan veliki euforični tulum. Bio je to hram pjesme i plesa, mjesto do tada neviđeno. Požar nije zaustavio Ollerovu ideju, koja se pokazala sjajnom.
Dinamični ples
A pridonio joj je, dakako, kankan, dinamičan i žustar ples koji je u kabaretima popularan i danas. Kankan, koji je postao simbolom Moulin Rougea, nastao je od kvadrilje, skupnog plesa za četiri para, što nije sasvim sigurno, kao što nije pouzdano ni kako je nastala kvadrilja. Pretpostavlja se da je začetnik te plesne razuzdanosti popularni zabavljač iz 1820-ih Charles Mazurier znan upravo zbog svojih plesnih akrobacija koje su se našle i u kvadrilji i kankanu. Bio je taj ples za ono vrijeme poprilično skandalozan zbog silnog skakutanja koje je kod plesačica otkrivalo i više nego što je ondašnje društvo moglo podnijeti. I to s namjerom. Pa su ga pokušali i zabranjivati, a oni koji su ga plesali čak su i uhićivani. Posebna je zanimljivost da su ponajviše na javnim mjestima kankan plesali – muškarci. No, povijesni zapisi govore kako su prve plesačice kankana doista bile dame noći, ali s vremenom, upravo u doba nastajanja Moulin Rougea, već se moglo pristojno živjeti od prihoda ostvarenih plesanjem kankana. Imao je divlji ples i svoje zvijezde poput La Goulue ili Jane Avril a mogli ste ih vidjeti upravo u Moulin Rougeu te u još nekoliko lokala za odabrane. Za što su bile iznimno dobro plaćene. Louise Weber odnosno La Goulue bila je doista velika zvijezda najpoznatijeg kabareta na svijetu. Za ulazak u hram zabave smješten na Pigalleu nedaleko od Montmartrea tražila se karta više kada bi nastupala La Goulue koja je bila poznata i po tome da je u mladosti trgnula koju iz gazdine zalihe alkohola, i to dok bi plesala. Podosta o njoj govori i nadimak Kraljica Montmartre. Zvijezdu je od nje stvorio trgovac vinom Jacques Renaudin koji je također bio zaljubljenik u ples, poglavito kankan, pa je tako s velikim zadovoljstvom iskoristio mogućnost da pleše od početka rada znanog kabareta. Nastupao je s Louise pod umjetničkim imenom Valentin le Désossé. Međutim, puno slobodnija La Goulue postala je ubrzo najveća zvijezda i sinonim kankana. Obožavao ju je i veliki pariški slikar Henri de Toulouse-Lautrec koji ju je i učinio besmrtnom svojim slikama koje je napravio u Moulin Rougeu. Imala je La Goulue i ljubavnicu, drugu plesačicu La Môme Fromage, a plesanjem se i prilično obogatila. Kako i ne bi kada je i sam Edward VII., princ od Walesa, u privatnom posjetu Parizu rezervirao stol kako bi je gledao. A ona kada ga je ugledala, uzviknula je s pozornice: “Hej, Wales, plaćaš šampanjac!” A onda je napravila ključnu pogrešku – napustila je Moulin Rouge. Iako je pokrenula vlastitu putujuću predstavu, nitko nije bio zainteresiran gledati je izvan pariškog kabareta. La Goulue se propila i pala u depresiju trošeći ubrzano svoje bogatstvo te se 1928. vratila na Montmartre preživaljvajući prodajući kikiriki i cigarete na uglu nedaleko od Moulin Rougea. Rijetki bi je prepoznali onako podbuhlu i zadebljalu, bila je tek sjenu nekada velike zvijezde Montmartrea. Još je jednu zvijezdu kankana i Moulin Rougea besmrtnom učinio veliki slikar Henri de Toulouse-Lautrec. Jane Avril dobila je ime La Mélinite, po eksplozivu. Jer, tako je plesala, dinamično, s puno naglih pokreta, gotovo vratolomija. Jeanne Louise Beaudon imala je puno ljubavnika pa joj je tako jedan engleski predložio da joj umjetničko ime bude Jane Avril. Kao djevojka pobjegla je od majke alkoholičarke, preživljavala radeći što je stigla, zaljubljivala se nasmrt razmišljajući i o samoubojstvu, od kojega je odgovaraju pariške prostitutke. Već je bila poznata plesačica kada je počela u Moulin Rougeu a odande dospjela je i u Jardin de Paris, jedno od naprominentnijih mjesta na Champs-Élysées. No, trebala je otići La Goulue da bi Jane Avril postala najvećom zvijezdom. I pružila je sasvim suprotno iskustvo od svoje prethodnice koju je publika lako prihvatila. Uspjela je od sebe stvoriti umjetnicu nastupajući i u predstavama poput Ibsenova Peera Gynta. Udala se za slikara Mauricea Biaisa, no nakon njegove smrti od bolesti pluća ubrzo bankrotira tijekom Velike depresije i umire u siromaštvu.
Praštanje Edith Piaf
Upravo je Jane Avril ovjekovječena na velikom platnu kao simbol Moulin Rougea. U originalnom filmu iz 1952. godine utjelovila ju je Zsa-Zsa Gabor a u drugom iz 2001. Nicole Kidman iako je pritom dopušteno i malo slobode u oblikovanju njezina filmskog lika. Dvije su to priče iz Moulin Rougea koje objašnjavaju zašto je to mjesto veće od života, jednako i samom Parizu, te zašto i danas postoji. Bio je Moulin Rouge i mjesto na kojem se praštalo. Jednoj od velikih međunarodnih zvijezda Edith Piaf oproštene su godine za okupacije Pariza u Drugom svjetskom ratu kada je znala pjevati za njemačke vojnike, koji su metropolu svijeta pretvorili praktično u kupleraj provodeći ideju svoje komande – svatko jednom u Parizu. Oprošteno je velikoj pjevačici te je netom nakon oslobođenja Pariza 1944. zapjevala na pozornici Moulin Rougea zajedno s dolazećom pjevačkom zvijezdom Yvesom Montandom. Mjesto koje je još većim učinio Henri de Toulouse-Lautrec postalo je neraskidivo od života velikog slikara te su o tome napisane i knjige, primjerice, Moulin Rouge te Toulouse-Lautrec: The Moulin Rouge And The City Of Light. Gdje je umjetnik takvoga kova uopće i mogao pronaći muzu ako ne u najpoznatijem noćnom • klubu svijeta Moulin Rougeu!