Miroslav Škoro
Naša je država talac ‘kradljivaca vremena’. Dvadeset godina mog i vašeg života prošlo je a da se nije dogodio ni jedan ozbiljniji pomak. U zadnje tri godine napravili smo jedino reformu državnih blagdana. To je zato što Hrvatskom vladaju trgovačke koalici
Ne uspijem li potaknuti referendum, podnijet ću ostavku. A onda idem na parlamentarne izbore
Miroslav Škoro od same objave predsjedničkog programa trpi kritike da je populist koji predsjedniku Republike želi dati faraonske ovlasti. U intervjuu za Obzor ovaj predsjednički kandidat uzvraća kako je ustavne ovlasti predsjednika nužno mijenjati zbog potrebe dodatnog korektiva u zemlji u kojoj, kaže, glavnu riječ vode centri moći ustoličeni političkom trgovinom.
Premijer je ipak najavio povećanje plaće svim službama i izgleda da paralelnih parlamentarnih i predsjedničkih izbora ipak neće biti. Je li vam laknulo?
Nije mi laknulo niti mi je mogućnost da se raspišu prijevremeni izbori činila ikakav problem. Odlučio sam se na ovu utakmicu, istaknuo sam kandidaturu za predsjednika i na to sam koncentriran. Igrokazi vladajuće većine obične su dnevnopolitičke manipulacije, na razini onoga što oni rade, ne jedan dan, nego godinama. Ni kod prosvjetnih radnika ni kod drugih službi rast plaća ne ide onako kako bi trebalo ići niti je vođen ekonomskom logikom. Mi generalno imamo probleme kad je u pitanju gospodarenje, i to zato što nemamo razvojnu politiku koja bi omogućila bilo kakve reforme. Vlada je možda formalno-pravno stabilna, ali ne odražava volju birača. Ona je rezultat loših kompromisa i sve se svodi na projektnu suradnju. Nikome od njih nije cilj napraviti ozbiljnu reformu i mislim da je svima jasno da je riječ o običnoj pijaci.
U vašem izbornom programu ključna je riječ narod. Jeste li vi populist?
Meni je ključna riječ narod zato što je to osnova demokracije. Svakom normalnom tko se bavi politikom trebao bi to biti narod, u prvom članku Ustava stoji da vlast pripada narodu i da proizlazi iz tog naroda. Silno me zabavlja to što dio ljudi sada to pokušava promatrati kroz te populističke paradigme. Ja doista ne znam kako organizirati bilo kakvu demokratsku vlast bez naroda. Ne bih se složio s tim da se ja “furam” na narod s velikim ‘N’ i da sam populist. Samo sam normalni pripadnik naroda koji godinama gleda ovu lošu predstavu.
Suprotstavljate narod “pokvarenim političkim elitama”, no njih je narod birao. Otkud vam tolika vjera u narod?
Trebamo biti svjesni toga da su se u Hrvatskoj od osamostaljenja iza velikih riječi znale skrivati još veće prijevare. Narod je često birao jedno, a dobio drugo. Imamo vlast kakvu imamo zato što je zakonodavni okvir takav kakav je, zato što se iz izbora u izbore događa prijevara. Nemamo mogućnost birati najbolje među nama ili one za koje mislimo da bi nas najbolje predstavljali, nego glasamo za stranačke liste. Silno smo se borili za pravo preferencijalnog glasovanja i naposljetku dobili mogućnost zaokruživanja jednog imena na listi. Ali temeljni problem ostaje – još uvijek šef stranke sa svojim trgovačkim aparatom iza zatvorenih vrata formira listu. Za nešto drugo ne možemo glasovati jer nam se ne nudi. Također, Ustavni je sud prije devet godina donio odluku da su izborne jedinice neustavne. Svaki glas ne vrijedi jednako, a zbog unutarnjih i vanjskih migracija u posljednjem desetljeću stanje je još gore. I to neki smatraju vrhuncem demokracije u 21. stoljeću. Mislim da je to jedna od najvećih prijevara, jer nema kontrolnih mehanizama i ne funkcionira trodioba vlasti. Mi nemamo ni imperativni saborski mandat, nemamo mogućnost opoziva zastupnika kad, na primjer, netko odluči iz totalno lijeve opcije prijeći u desnu. “Žetončići” su sigurni dok ih trebaju oni koji su ih kupili. Narod se tu ništa ne pita.
Kako biste riješili taj problem?
Treba nam promjena izbornog zakona. Postoje samo državljani Republike Hrvatske i pritom ne smije biti ni privilegiranih ni diskriminiranih. Trenutačno nam se događa da pojedinci s mizernim brojem glasova imaju puno veći politički utjecaj od ljudi koje podržava ozbiljan broj birača. Ljudi koji su birani na privilegirani način ne participiraju samo u onome zbog čega su birani i zbog čega uživaju privilegiju, nego u svemu. To je isto svojevrsna zloupotreba povjerenja koje im je hrvatsko društvo dalo.
Govorite o prekomjernom utjecaju manjinskih zastupnika. Imali smo referendumsku inicijativu “Narod odlučuje”, koja je htjela ograničiti njihov mandat, ali je, nakon brojanja potpisa, završila neslavno.
Vidjeli smo tko je brojio potpise, a vidjeli smo i kako je završio taj koji ih je brojio. Kredibilitet je Vlade na jednoj vrlo visokoj razini. Tehnologija nam pruža mogućnost elektroničkog glasovanja, postoji i elektronički potpis. Svi mi imamo i internetsko bankarstvo. Ja danas putem interneta mogu baratati milijunima, ali ne mogu nekog zaokružiti ili iskazati političku volju. U 21. stoljeću potpise može brojiti procesor, a kod nas broji Pero kojemu moramo vjerovati. Nakon toga uhvatimo Peru s prstima u pekmezu. Pero dokazano laže i nikome ništa.
Ako postanete predsjednik, hoćete li ponovno inicirati referendum na istu temu?
Kad promijenimo Ustav i predsjedniku damo ovlasti raspisivanja referenduma, apsolutno sam spreman raspisati taj referendum. Ne zato što ja tako želim, nego zato što je narod želio o tome odlučivati na referendumu, a Vlada ga je u tome onemogućila na vrlo sumnjiv način. Ali prvo bih napravio ozbiljan i normalan Zakon o referendumu. Zbog straha da neće imati dovoljno glasova za ulazak u EU, vlast je smanjila sve moguće zdravorazumske kvote. Mi živimo u državi u kojoj se može raspisati referendum, iziđe troje ljudi, dvoje za, jedan protiv i, laku noć, prošlo! Naša je država talac “kradljivaca vremena”. Dvadeset godina mog i vašeg života prošlo je, a da se nije dogodio ni jedan ozbiljniji pomak. Pa zar je moguće da smo, nakon tako velikih htijenja, u zadnje tri godine napravili jedino reformu državnih blagdana? To je zato što Hrvatskom vladaju trgovačke koalicije. Zato smatram da je sasvim normalno da predsjednik, koji ima najveći mogući izborni kredibilitet, ima pravo raspisati referendum. Ali isto tako predlažem da, ako referendum koji je predsjednik raspisao temeljem osluškivanja bila naroda ne prođe, taj isti predsjednik odstupi. To je za mene normalno, to je elementarna pristojnost.
To biste unijeli u Ustav – odstupanje ako ne prođe referendum?
Moramo imati neko rješenje koje onemogućuje predsjednika države – danas mene, a sutra nekog drugoga – da se igra politike zloupotrebom izravne demokracije. U Hrvatskoj postoje vrhunski ustavnopravni stručnjaci i to je pitanje za njih. Ali zbog različitih interesa mnogi od tih stručnjaka ne govore ono što su pozvani reći. Ustav nije savršen i ja sam za to da sjednemo i o svemu razgovaramo, prije svega o sastavu Ustavnog suda. Nemojmo se lagati, sudac Ustavnog suda postaje se tako da sjednu ljudi iz parlamentarnih stranaka, pod krinkom demokracije, i trgovinom osiguraju dvotrećinsku većinu. U ovom trenutku, tko god je završio pravni fakultet, može biti kandidat za ustavnog suca. Tko danas može reći da je Ustavni sud takav da su u njemu najbolji stručnjaci? Mene zovu faraonom samo zato što tražim dodatni korektiv, da Sabor bira između najboljih ljudi, a ne rashodovanih političara i stranačkih igrača.
Predsjednik nema ovlast donijeti Zakon o referendumu. To može učiniti samo Sabor.
Trenutačno nema, ali ja bih želio da predsjednik ipak može pokrenuti procese. Kada se nužni procesi koje većina državljana Hrvatske traži ne provode, onda netko mora za to odgovarati. Mi živimo u zemlji u kojoj nitko ne odgovara ni za što. Nisam ja blesav, znam da inicijativu za promjenu Ustava treba uputiti parlamentu. Bio sam
Mi smo sekularna država. Koliko ja poznajem naše crkvene velikodostojnike, svatko od njih ima svoje mišljenje, ali znaju da Crkvi nije mjesto u politici niti je politici mjesto u crkvi
Kada sam ja uz negodovanje otišao iz MVP-a, je li netko branio Andreju Plenkoviću i Kolindi GrabarKitarović da tada učine isto?
vrlo otvoren u onome što želim. Budem li izabran za predsjednika, to znači da više od milijun Hrvata želi to isto i to se ne smije ignorirati. Napisat ću zahtjeve Saboru i Vladi, a ako zbog svojih interesa oni to ne žele, preostaje najobičniji građanski referendum. Ako me odbiju, stat ću na prvi ćošak bilo koje ulice u Hrvatskoj i početi prikupljati potpise kao građanin. I onda to opet damo na brojenje onom Peri, onda Pero to broji i opet kaže da ne može. A kad Pero kaže da ne može, istoga trena aktivirat ću kuvertu koju ću pripremiti istog dana kad budem izabran. U njoj će biti moja ostavka. U jedno možete biti sigurni, a to je da neću biti fikus i neću dozvoliti da mi zavežu ruke i zatoče me na Pantovčaku. Hvala lijepa, doviđenja, idemo to riješiti drugačije. Ako nećete normalnim putem, po zakonu kakav je sada, onda ćemo izići na parlamentarne izbore pa ćemo to promijeniti na parlamentarnim izborima. Nema trećeg načina.
Biste raspisali i referendum o Istanbulskoj konvenciji?
Apsolutno bih. To je jedino pravedno nakon malverzacije s potpisima. Pa neka narod odluči. Osobno sam protiv Istanbulske, ali svoje stajalište nikome ne namećem. Moj glas na referendumu vrijedi koliko i svakog drugog građanina. Pitanje nasilja nad bilo kime mora biti i jest uređeno nacionalnim zakonodavstvom, mi već imamo zakone koji sprečavaju ugnjetavanje pripadnika ranjivih skupina, samo ih se ne primjenjuje. Istanbulsku još nisu ratificirale sve zemlje, mi uvijek nekamo srljamo. Ja sam čovjek koji drži do svojih tradicijskih vrijednosti i volim da o njima raspravljamo u svojoj zemlji, ako neke stvari treba korigirati. Istanbulska propisuje ukidanje tradicije i običaja koji, prema odluci nekog “vrhunaravnog” tijela, promiču pogrešne obrasce ponašanja. Ne dam da drugi odlučuju o našoj tradiciji. Isto tako, nisam sretan s time da nam propisuju da određene obrasce ponašanja promoviramo kroz obrazovanje, kulturu, sport i medije. Ne treba nama preodgoj izvana, mi sve te rasprave važne za naše društvo trebamo voditi sami u svojoj kući.
Crkva je očito oprostila Plenkoviću ratifikaciju Istanbulske. Nekoliko biskupa ovaj je tjedan bilo kod njega i zaključeno je da on zemlju vodi u pravom smjeru. Ispada da crkveni oci ponovo staju uz HDZ.
Sve se može tumačiti na razne načine. Neki sam dan ručao s jednim gospodinom i drugi je dan na jednoj naslovnici osvanulo da me podržava ruski naftni lobi. Onda sam išao u nadbiskupski dvor na tribinu o 30-godišnjici pada Berlinskog zida, a naslovnice su govorile da sam bio na tajnom sastanku s kardinalom. Ni jedno ni drugo, naravno, nije točno. Nisam bio na sastanku Plenkovića s biskupima i ne znam što se tamo razgovaralo.
Piše u priopćenju.
Mi u Slavoniji imamo izreku: “Na plotu svašta piše.” Svašta sam pročitao o sebi i svojoj obitelji, i to iz istih izvora koji su napisali ovo priopćenje. Moja mala poruka čitateljima – nemojte vjerovati svemu tome. Mi smo sekularna država. Koliko ja poznajem naše crkvene velikodostojnike, naravno da svatko od njih ima svoje mišljenje, ali znaju oni jako dobro da Crkvi nije mjesto u politici niti je politici mjesto u crkvi. Birači neće nasjesti na priopćenja i igrokaze političkih elita. Sretna je okolnost da sad već postoji jasna linija između političkih
U Hrvatskoj su se iza velikih riječi znale skrivati još veće prijevare. Nemamo mogućnost opoziva zastupnika kad netko iz lijeve opcije prijeđe u desnu. ‘Žetončići’ su sigurni, narod se tu ništa ne pita Nemojmo se lagati, sudac Ustavnog suda postaje se tako da sjednu ljudi iz stranaka, pod krinkom demokracije, i trgovinom osiguraju dvotrećinsku većinu. Tko može reći da su u Ustavnom sudu danas najbolji stručnjaci?
elita i članstva njihovih stranaka. Nisu svi u Hrvatskoj politički artikulirani članstvom u strankama, ali oni koji to jesu, silno su nezadovoljni ljudima koji ih vode.
I vi ste bili član HDZ-a. Mnogi u vama vide njihova rezervnog kandidata.
Ne bi mene toliko napadali da sam ja bilo čiji rezervni igrač. I vaš bivši glavni urednik sad je glavni urednik Jutarnjeg lista. Svatko od nas, kad poželi artikulirati se na neki način, negdje počne. Nešto radi pa onda u nekom trenutku shvati da to valja pa nastavi u istom smjeru ili da ne valja pa ode u nekom drugom smjeru. To su pokušaji diskreditacije, nastojanja da se stavi znak jednakosti između mene i onih koji su nas kao narod unesrećili. Ako sam isti kao oni, zašto oni nisu sa mnom izašli iz Sabora 2008.? Kada sam ja uz negodovanje otišao iz MVP-a, je li netko branio Plenkoviću i Kolindi Grabar-Kitarović da učine isto? A opet sam 2000. bio uz tog Matu Granića kad se kandidirao za predsjednika. Što sam trebao, biti uz Stipu Mesića?
Mesiću ste, izgleda, jako simpatični, često vas hvali.
Jedna je stvar simpatičnost, a druga je stvar politička orijentacija. Nikad nisam glasovao za Stipu Mesića niti se s njegovom politikom slažem. Ne poznajemo se, sreo sam ga jednom ili dvaput kao čovjek koji se bavi glazbom.
Vratimo se ustavnim sucima. Tvrdite da nemate ambiciju presudno utjecati na njihov izbor?
Ustavni sud treba biti autoritet koji bdije nad našom demokracijom, čuva ustavne vrijednosti i štiti hrvatskog čovjeka od samovolje političara. Predsjednik države, naravno, ne treba imenovati ustavne suce, može ih samo predlagati. Izbor ne smije biti rezultat stranačke trgovine, nego ozbiljne rasprave u kojoj ćemo naći najbolje ljude koje ćemo ponuditi Saboru pa neka oni odaberu. No, da bi se to dogodilo, nužno je da Sabor odražava volju naroda. Nama treba ozbiljna reforma u svemu, za početak izbornog zakona. Nemam ambiciju razvijati predsjednički niti se vraćati na polupredsjednički sustav. Samo inzistiram na što je moguće kvalitetnijoj kontroli svih demokratskih procesa u RH. Sada imamo situaciju u kojoj je naš parlamentarni sustav mutirao u kvazikancelarsko-faraonsko-HDZ-ovsko-SDP-ovski. Imamo jednu kandidatkinju, aktualnu predsjednicu, koja kaže da je sve dobro, ona se ne buni niti se može buniti jer ovisi o HDZ-ovoj infrastrukturi i novcu. Druga je opcija gospodin koji je bio premijer. Uz dužno poštovanje, svi znamo njegove rezultate, a pokazatelji jasno kažu da smo imali najdužu recesiju u Europi. On kaže da treba ukinuti funkciju predsjednika, odnosno onom “faraončiću”, uz to što bira ustavne suce, saborske zastupnike, glavnog državnog odvjetnika i druge, na popis onih koje bira dodati i predsjednika države. I imate treći put, ja bih ipak drugačije.
Predviđate i ovlast da predsjednik suspendira zakon koji donese parlament dok o njemu ne odluči Ustavni sud. Ispada da bi o vašem suspenzivnom vetu odlučivali ljudi u čijem ste izboru sami sudjelovali.
Moramo naći minimum konsenzusa kako bi se stvorila procedura s najmanjim mogućim brojem grešaka. Uvijek postoje anomalije, ali anomalije i izuzeci se kažnjavaju ili se iz njih nešto uči. Kod nas je anomalija praksa, to da se troje ljudi dogovori tko će biti ustavni sudac je anomalija. Sada, kada zakon izglasa Sabor, on dolazi na potpis predsjedniku države. Pa što, zaboga, predsjednik države ima s tim zakonom? Niti je sudjelovao u iniciranju zakona, niti u njegovoj pripremi ni izradi, nema pravo na amandmane, niti je sudjelovao u izglasavanju, ali on će to svejedno potpisati.
Da sada postoji takva mogućnost veta, na što biste ga “lupili”?
Bilo je dosta situacija...
Kako bi izgledale sjednice Vlade koje bi sazvao i vodio predsjednik? Biste li tamo došli s pripremljenim zakonskim prijedlozima?
Tih inicijativa bilo je i dosad, predsjednici su u zadnjih 20-ak godina to pokušavali. Onaj tko ima milijun glasova uistinu bi trebao moći artikulirati volju tog naroda i, kada se steknu uvjeti, sazvati Vladu. Najgora stvar u svakom poslu je kad ljudi povjeruju u to da su bezgrešni i da trebaju tek za četiri godine nekom odgovarati. Mislim da ih predsjednik može sazvati na teme na koje sami ne bi sazvali sjednicu jer imaju svoju političku trgovinu i interese.
Na koju temu biste danas sazvali sjednicu Vlade?
Medicinske sestre i tehničari prosvjeduju, prosvjetari štrajkaju, zemlja smo na migrantskoj ruti, o čemu uglavnom šutimo, zemlja u kojoj je moguće napraviti protuzakonite radnje i nakon toga se dislocirati u neku susjednu zemlju ili u kojoj sudac dobije zaštitu, a žrtva nasilja ne. Dakle, mi smo zemlja koja je bremenita temama. Predsjednik ne bi trebao sazivati Vladu svako malo ili kako mu se hoće, međutim kada postoji nešto što je od državnog i nacionalnog interesa, a Vlada izbjegava temu jer joj to ne odgovara, zašto onda predsjednik ne bi mogao to napraviti? Naravno, sve mora biti argumentirano.
Govorilo se da namjeravate odjednom prikupljati potpise za kandidaturu i za nove ustavne ovlasti predsjednika. Je li to točno?
Razmišljam o raznim opcijama, ali u situaciji u kojoj živimo, da bi se dogodile neke stvari u političkom smislu, morate imati infrastrukturu. Strah me je samo da ta dobra ideja i priča koju imamo i s kojom idemo po pobjedu ne propadne zbog, što bi narod rekao, “puno htio, puno započeo”. Kad bismo infrastrukturno mogli odraditi obje stvari, rado bismo to učinili. Silno bih to volio, vjerujem da bi bilo vjerodostojno i pružilo bi ljudima dodatnu garanciju.
Ako propadne, uvijek imate mogućnost parlamentarnih izbora.
Vjerujem u pobjedu na predsjedničkim izborima. Ako dobijem veliku podršku, ali nedovoljnu, nipošto neću iznevjeriti ljude koji su me podržali.
Spominjali ste i jačanje vojske. Kako i zašto?
Prvi je razlog formalno-pravni. Na to nas obvezuju odluke NATO-a iz 2014., po kojima svaka članica za obranu morati izdvajati dva posto BDP-a, s tim da je struktura potrošnje 50 posto za plaće, 30 posto za održavanje, a 20 posto za nabavu nove opreme. To su obveze od kojih ne treba bježati. S druge strane, naše geopolitičko okruženje je takvo kakvo je, moramo biti svjesni da živimo u turbulentnom vremenu, da smo se našli na migrantskoj trasi. Ovo su procesi u kojima moramo biti u stanju zaštititi interes ne samo Hrvatske nego i EU, a da bismo to bili u stanju, moramo biti tehnički opremljeni.
Biste li u ovom trenutku izveli vojsku u pomoć policiji na granici?
Mislim da tehnička ekipiranost i broj ljudi koje imamo u policiji nije dovoljna za zaštitu granice. S druge strane, imamo vojnog potencijala, ljude koje plaćamo i koji su obučeni. Zašto ne bi bilo moguće u sinergiji između MUP-a i MORH-a doći do najboljeg rješenja za zaštitu granice koja je definitivno ugrožena? Možemo zatvarati oči, ali u Bihaću je gotovo opsadno stanje, gradonačelnik Bihaća šalje apel za pomoć Sarajevu, međunarodnoj zajednici, kaže da tamo dolazi 150 ljudi dnevno. Prema tome, ne vidim razloga zašto se ne bi moglo u sinergiji svih sektora, pa i sektora obrane, tražiti najbolje rješenje za kontrolu situacije.