Društva su prepuna pravila i zabrana. U potrazi za slobodom treba se zagledati duboko u sebe
‘Čistač’ je povratak Marine Abramović u rodni Beograd u kojem umjetnica nije izlagala 44 godine, a izložba kojom ona ‘čisti’ prošlost, svijest i umjetnost povod je i ekskluzivnom razgovoru
Kada me ljudi pitaju odakle sam, nikada im ne odgovorim ‘iz Srbije’. Kažem im da potječem iz zemlje koja više ne postoji”, čest je odgovor Marine Abramović kada je u pitanju njezino porijeklo. Nama, koji potječemo iz te iste bivše “Nigdjezemske”, nema se što objašnjavati. Shvaćamo njezinu prošlost i poznajemo njezin put i razloge zbog kojih je 70-ih napustila rodni Beograd. Bilo je to vrijeme kada se performans nije smatrao čak ni pravom umjetnošću, no vojnom disciplinom i čeličnom vjerom u to što radi, gotovo pola stoljeća i fizički i psihički ispitivala je svoje granice u nakani da transformira svoju osobnost i uspjela. S više od 850.000 posjetitelja na svojoj izložbi “Umjetnik je prisutan”, 2010. godine, potukla je sve dotadašnje rekorde newyorške MoMA-e, tada gotovo tri mjeseca nepomično sjedeći na stolcu, i na tom je polju umjetnosti postala apsolutni svjetski broj jedan. Dovoljno je kazati da su ljudi pred muzejom spavali u redu ne bi li uhvatili priliku da sjednu nasuprot njoj, a među njima bilo je i ozbiljnih igrača poput Patti Smith ili Björk. Spomenuti rad i brojni drugi, kronološki prezentirani kako bi obuhvatili sve faze njezine 50-godišnje karijere, dio su retrospektive “Čistač” otvorene u beogradskom Muzeju savremene umetnosti. Od ranih slika i konceptualnih radova, preko solo performansa i rada s Ulayem. Oživljen je, primjerice, njihov performans 1977. izveden u Galleria Comunale d’Arte Moderna u Bologni kada je publika u galeriju ulazila kroz uski prolaz s čijih su strana okrenuti jedno prema drugome potpuno goli stajali Marina i Ulay, o čija se tijela svaki posjetitelj galerije morao okrznuti. U Beogradu su, naravno, goli glumci. Izloženo je više od 120 radova objekata, fotografija, audio i videomaterijala, scenografije i arhivske građe njezinih antologijskih serija “Ritam”, “Lips of Thomas”, “Prelazak preko noćnog mora” ili recentnog opusa poput “Balkanskog baroka” nagrađenog Zlatnim lavom na Venecijanskom bijenalu 1997. u kojem je, čisteći krv s kravljih kostiju, dala svoj umjetnički odgovor na užase rata na Balkanu. “Čistač” je i povratak Marine Abramović u rodni Beograd u kojem nije izlagala 44 godine, a izložba kojom ona “čisti” svoju prošlost, svijest i umjetnost povod je i ovom ekskluzivnom razgovoru sa 72-godišnjom umjetnicom koja, kaže, nikada neće stati. Planira umrijeti radeći.
Nakon 44 godine evo vas u Beogradu. Zašto je trebalo tako dugo, kako se osjećate?
Gotovo pola stoljeća ne živim u ovom gradu i puno toga se promijenilo. Promijenili su se ljudi, promijenila se povijest i povratak s ovako velikom izložbom proživljavam vrlo emocionalno.
I sami kažete kako je prošlo gotovo pola stoljeća... smatrate li Beograd i Srbiju i dalje svojom domovinom ili vam je domovina negdje drugdje, u New Yorku, u Americi?
Ljudska bića mogu napustiti mjesto svojeg rođenja i putovati svijetom, ali ne mogu izmijeniti svoje podrijetlo. Nedavno sam obavila DNA testiranje kojim mi je utvrđeno da posjedujem 75 posto balkanskog genoma, 24 posto istočnoeuropskog i 1 posto talijanskog. To sve objašnjava. Ja sam Balkanka i Balkan je u meni.
Vaši roditelji zauzimali su važna mjesta u Titovu komunističkom režimu. Bili su istaknuti partizani i borili se u ratu te kasnije bili proglašeni nacionalnim herojima. Kako se te okolnosti, specifične za područje bivše Jugoslavije, očituju u vama i u vašoj umjetnosti?
Moji roditelji igraju važne uloge u mojim radovima. Nakon očeve smrti posvetila sam mu rad koji sam nazvala “Heroj”. U njemu sjedim na bijelom konju i u rukama držim bijelu zastavu koja simbolizira predaju. Nameće se pitanje zašto heroj nosi zastavu
Ja sam netko tko voli vjerovati u sve. U čuda. U nematerijalnost duše, u prenošenje energije, u uzrok i posljedicu i u dobrotu u svemu. Istočno vjerovanje po meni ima više smisla