Klokanski sud u glavnoj ulozi
Trebalo bi poraditi na promjeni našeg potrošačkog društva, smanjiti reklame za mobitele, cenzurirati društvene mreže, preispitati rodne i spolne uloge, ograničiti seksualnu slobodu, raskrinkati trule moralne temelje i lijeve i desne politike – a tko će to sve, lakše je okupiti gomilu na trgu i ulici, malo vikati i prijetiti, pa otići doma i nikom ništa. Za to vrijeme ljudi koji se smatraju obrazovanima, pa čak i moralno nadmoćnima, patološki uživaju u čitanju crne kronike i nemilice koriste jade tamo opisane kako bi promovirali sebe
Slučaj u kojem su kod Zadra mladići osumnjičeni za silovanje svoje maloljetne sumještanke, pa potom pušteni da se brane sa slobode, izazvao je histeriju javnosti. To se može razumjeti jer malo je odvratnijih zločina od silovanja. Njegovo kažnjavanje propisano je u Vinodolskom zakoniku još 1288., prvom pisanom zakonu na hrvatskom, a kazna je bila enormna globa – čija je svrha bila da stradaloj djevojci osigura miraz kako bi se mogla udati. Silovanje se u Bibliji spominje od Knjige Postanka, i to i žena i muškaraca; bilo je učestala praksa prilikom barbarskih pohoda što su srušili Rim, pa je i sveti Augustin pisao o masovnim silovanjima, tješeći posramljene stradalnike da je grijeh na počinitelju, a ne na žrtvi; silovanja prate sve ratove, pa i naš zadnji; silovanja i razne vrste spolnog napastovanja svakodnevica su i našeg društva. Silovatelju je namjera poniziti žrtvu i steći nad njom moć; žrtva pak osjeća gađenje i odvratnost, a kako za zločin obično nema svjedoka, osuđena je na uvredljive istražene razgovore, koji prečesto završe odbacivanjem optužnica. Nepodnošljiva lakoća oslobađanja silovatelja proširena je po cijelom svijetu, a kod nas se nadovezuje na nepodnošljivu lakoću oslobađanja svih optuženika. Zbilja je depresivno gledati kako pomorski ubojica šeće ulicom i sjedi po restoranima, korumpiranog političara kojemu se otkazuje ročište zbog bolesti da bismo ga dan poslije vidjeli na nogometnom stadiju kako bodri reprezentaciju, utajivača poreza kako se javlja iz Međugorja i od tamo vodi poslove.
Crna kronika već je neko vrijeme glavni, a često i jedni sadržaj medija. Nekad su u Hrvatskoj postojale politika i kultura, društvene promjene i industrija, institucije i perspektiva, a sada je sve to nestalo. Budući da su se više strukture društva ispraznile, na njihovo su se mjesto izlile najniže sfere, sa svojim trivijalnostima, glupošću i kriminalom. Na televiziji gledamo beznačajnike u reality showovima, gatare i bioenergetičare, a na portalima nogometaše i glupače sa silikonima i filerima. U zemlji u kojoj se više ništa ne događa, mediji jedva dočekaju neki zločin da ga razvale po naslovnicama i onda razvlače danima. Komentaisto tori – koji nemaju što komentirati jer se ništa ne događa – koriste zločin kako bi demonstrirali svoju pravednost. Ružno je to reći, ali jedva su dočekali “gang rape” u Zadru.
Glumica i blogerica zahtijeva suspenziju suca i organizira prosvjed protiv pravosudnog sustava; jedan kolumnist, inače specijaliziran za širenje ljubavi i pozitivnih vibracija, osumnjičenike naziva “beštijama”, a traži da se osudi ne samo njih, nego i njihove roditelje, pa još suca ako je preblag, a i svakog tko na internetu relativizira “gnjusan i neljudski čin”; društvenim mrežama šire se imena i fotografije osumnjičenih mladića kao poziv na linč; kao šećer na kraju stiže lažna vijest iz Rusije, s Putinovom mrkom slikom, u kojoj se tvrdi da tamo silovana žena ima pravo ubiti silovatelja. Na nepodnošljivu lakoću oslobađanja nadovezala se druga tako nepodnošljiva lakoća osuđivanja. Engleski jezik ima simpatičan naziv za tu zlokobnu pojavu – “kangaroo court”, to jest klokanski sud – kad se god okupe ljudi spontano i nekoga osude mimo zakona i procedure. Za klokanski sud imamo i mi svoje ime, a to je “narodni sud”. Narodne sudove imali su nacisti, pa su pred njima osudili sve osumnjičene za neuspjeli atentat na Hitlera 1944; kambodžanski diktator Pol Pot i njegov brat Ieng San osuđeni su 1979. na procesu kojem je prethodilo pisanje presude; rumunjski šef Partije Nicolae Ceausescu osuđen je pred narodnim sudom 1989. i strijeljan sa suprugom Elenom pred kamerama. Revolucija se ne može voditi u rukavicama, rekao bi Lenjin, koji također nije volio nenarodne sudove: “Buržoaski sud tvrdi da održava red, ali on je slijepi instrument u bezobzirnom potlačivanju eksploatiranih, sredstvo za čuvanje interesa bogataša”. U ovom zadarskom slučaju internetski komentatori silovanje pripisuju “naslijeđu HDZ-a” te smatraju da je izazvano “postavljanjem Gospinih kipova u škole”. Zbog toga je sasvim legitimno prijetiti sucu, “narodnom neprijatelju”, iako je zbog toga nastala zbrka u sudu pa su otkazana razna suđenja, što znači da će pravde biti još manje i da će stići još kasnije. “Čim gore, tim bolje”, rekao bi Lenjin. Masovni mediji proizvode masovnu histeriju, tako da mrzitelji silovatelja upriličuju vlastite masovne “narodne sudove”, javna okupljanja na trgovima i ulicama. No zločin silovanja nastaje u mraku zločinačke duše, i u duši žrtve ostaje, i nikakve mase ne mogu spriječiti prvoga u nakani, niti drugome pomoći u patnji. Uostalom, i ovaj recentni zločin u Zadru otkrio se nakon povjerljivog razgovora djevojke i psihologinje, daleko od interneta i blogera za tipkovnicama, daleko od bijesa gomile koja bi, da zna adresu silovatelja, spalila njihove kuće i pobila im roditelje. “Ne morate se držati zakona kao pijan plota”, rekao je Tito, a tu bi rečenicu bodro pozdravili na Divljem Zapadu, dok sapunom mažu konopac o koji će objesiti netom uhvaćenog konjokradicu. Kada je piromanka ljetos spalila zaleđe Šibenika, mediji su javljali o “srcedrapateljnim prizorima” požarišta i stalno donosili “nove detalje”, potičući mržnju javnosti. A da ju je netko ubio? Kada je mladi piroman ubijen u zatvoru, histerija se okrenula protiv suca koji je “osudio na smrt” dječaka “zbog nekoliko borova”, iako je taj po buri zapalio više požara u naseljima, blizu kuća i električnih stupova; vatru su gasile 4 vatrogasne postrojbe s 20 vozila i još kanader. A da je netko izgorio? Kaleigh Hendershot, Amerikanka koja na YouTube kanalu “This Croatian Life” govori o svom životu ovdje, objavila je da je sita Lijepe Naše i da se vraća u SAD, a jedan je od razloga to što “ljudi konstantno izražavaju mišljenje o stvarima koje ih se ne bi trebale ticati”.
To što naše potrošačko društvo prenosi spolnu želju na predmete koje se može po volji kupiti i uništiti, i što zbog toga i muškarci gledaju na žene kao objekte, ne bi imalo veze sa sve većim brojem spolnih napastovanja? A sveprisutnost pornografije, gdje se i najnastraniji seks dobije klikom na miša, ne bi deformirala svijest mladih ljudi? A sputanost seksualnosti u mračnoj provinciji ne bi imala veze sa silovanjima, kao što nema ni s navijačkim nasiljem? A kako bi klinci slikali žrtvu da nemaju skupe mobitele? I zašto nitko ne spominje da je zadarsko silovanje grupno – da ga motivira homoerotsko dijeljenje ženskog tijela – i da govori o strahu od žena?
Ali onda bi se trebalo poraditi na promjeni našeg potrošačkog društva, smanjiti reklame za mobitele, cenzurirati društvene mreže, preispitati rodne i spolne uloge, ograničiti seksualnu slobodu, raskrinkati trule moralne temelje i lijeve i desne politike – a tko će to sve, lakše je okupiti gomilu na trgu i ulici, malo vikati i prijetiti, pa otići doma i nikom ništa. Za to vrijeme ljudi koji se smatraju obrazovanima, pa čak i moralno nadmoćnima, patološki uživaju u čitanju crne kronike i nemilice koriste jade tamo opisane kako bi
• promovirali sebe.