Koalicija stvorena iz interesa raspada se iz interesa
Madrid se služi istim terorom i politikom prema Kataloniji kao i diktator Franco
Subota 12. listopada Premijer Plenković svaku šansu promaši
Bio je davno u Dinamu jedan nogometaš koji je volio izvoditi slobodne udarce s 20, 25 ili 30 metra, suigrači su mu to dopuštali, ali nikad nije dao gol. Publiku je s vremenom ta neefikasnost počela zabavljati pa, kad bi za Dinamo bio dosuđen prekršaj na izglednoj udaljenosti, stala bi skandirati njegovo ime... Tako sebe i publiku nastoji zabavljati premijer Plenković kad prilike dosude za njega slobodan udarac pa hoće protivniku zabiti gol duhovitošću, ali uvijek promaši. Bilo je tako i na konferenciji za novinare na kojoj je bahato nastojao ismijati Miru Bulja (koji ga je prijavio zbog sukoba interesa) rekavši da će ga predložiti za veleposlanika u Velikoj Britaniji, što bi bio velik napredak za zemlju koja izlazi iz EU. Zatim je krajnje podrugljivo na pitanje o štrajku i plaćama učitelja i novinara odgovorio: “Predložit ćemo da svima plaća bude 100 posto veća.” Andrija Hebrang upravo je izjavio kako “državu vodi premijer koji je cijeli Domovinski rat proveo u inozemstvu”. Pa bi ratnik Bulj mogao “demantirati” Hebranga i reći da je Plenković 100 posto vremena Domovinskog rata bio u uniformi na bojištima. Te je savršena građa za povijest koju predaju učitelji i nastavnici.
Nedjelja 13. listopada Handke – genij u službi Miloševićeva zločina
Prije pedesetak godina Ivica Vidović oduševljavao je zagrebačku publiku u Teatru &TD u predstavi “Kaspar” austrijskog pisca Petera Handkea koji je proteklog tjedna dobio Nobelovu nagradu. Ta odluka izaziva i još će dugo izazivati prosvjede i svađe jer je Handke podupirao Slobodana Miloševića, a na kraju mu održao i nadgrobni govor. U “Kasparu” je glavni lik Handkeova inačica divljeg djeteta nađenog na ulicama Nürnberga koje je odbačeno živjelo u mračnoj sobici od dva-tri četvorna metra, uzimalo samo kruh i vodu, ni s kim nije komuniciralo i, kad je nađeno, znalo je reći samo nekoliko riječi te je izazvalo opću pozornost. Pisac koji je u drami blistavo prikazao ekstremno asocijalnu osobu i sam je ekstremnu asocijalnost pokazao potporom Miloševiću. No niti je ta potpora naudila njegovoj genijalnosti niti ju je ta genijalnost opravdala. Handkeov zemljak Stefan Zweig u eseju o Dostojevskom piše kako je veliki ruski pisac bio sklon zlu, ali će istaknuti – da nije bilo te sklonosti, ne bismo imali tako velika književna djela. Premda književnost ne može biti izlika za zlo, Handkeovo nastrano obožavanje zlikovca Miloševića vapi za zgražanjem i osudom, ali on je – velik pisac.
Ponedjeljak 14. listopada Kad nogometaši oponašaju političare...
Prije utakmice s Walesom izbornik Dalić i nogometaši obećavali su pobjedničku igru, bez kalkuliranja, no poslije utakmice Luka će Modrić reći da su igrali “neku alibi igru” te da da nisu “preuzeli dovoljno rizika” da se utakmica “riješi što prije”. I doista, Hrvati nisu igrali pobjednički, nepojmljivo puno vremena zadržavali su se na svom dijelu terena u beskrajnim dodavanjima, kao da od Velšana traže dopuštenje za napad. Pobjednička momčad juriša od početka do kraja, a Hrvatska ima tako dobre igrače da se takve igre, koliko god protivnik bio jak, ne treba bojati. Da bi bili savršeni, našim sjajnim nogometašima nedostaje taj juriš. Čim stanu kalkulirati, umrtve utakmicu i počnu sličiti na hrvatsku vlast koja u svekolikom svom mandatu ništa nije riskirala, nije napravila nio jedan prodor, juriš u zvjerinjaku država EU gdje se svak bori za svoj interes. A upravo su s vjerom da ni od koga nisu lošiji osvojili drugo mjesto na SP-u u Rusiji, a mogli su osvojiti i prvo. Izborniku Daliću i nogometašima netko bi trebao šapnuti da razgaljuju naciju među ostalim i zato što su suprotnost kilavoj, kukavičkoj i sluganskoj politici koja nas je srozala do posljednjih mjesta na ljestvicama EU. Zato – juriš!
Utorak 15. listopada Katalonija ima baš sva obilježja države
Predsjednica stranke Pametno Marijana Puljak je prije dvije godine, zbog šutnje hrvatske vlasti o brutalnom obračunu španjolske policije s biračima koji su došli glasati na referendumu o neovisnosti Katalonije, Andreju Plenkoviću poručila: “Gospodine Plenkoviću, ako vas je strah reći da je odnos Madrida prema Barceloni i Kataloniji i njezinim građanima sramotan i anticivilizacijski i nedemokratski, ujutro podnesite ostavku na mjesto premijera.” Naravno, poslušnik Bruxellesa iz Banskih dvora nije podnio ostavku niti je reagirao sada na presude katalonskim dužnosnicima zbog separatizma. Za njegove gazde u EU pa onda i za hrvatsku vlast referendum neovisnosti nije bio legalan te je to “unutarnja stvar Španjolske koja mora biti riješena u skladu s ustavnim poretkom”. No sva, baš sva bitna obilježja države ima Katalonija: srednjovjekovnu državnost, nikad ugaslu težnju za neovisnošću, svoju nacionalnu posebnost, povijest, jezik, književnost i kulturu. Madrid se služi istim terorom i politikom prema Kataloniji kao i diktator Franco i kao što se služio Hitler prema porobljenim zemljama ili Tito prema narodima nasilno ujedinjenim u Jugoslaviju. A danas ih kopiraju Merkel, Macron, Sánchez...
Srijeda 16. listopada Rastaju se kad najviše međusobno sliče
Koalicija se raspada, vrište mediji. Zar sada kada najviše sliče jedni drugima? Pokazali su da bi mogli u savez sa svakim, a kako se izbori približavaju i treba se svidjeti biračima, nastoji se istaknuti stranačka posebnost, pa ucjenjuju HDZ i opiru mu se te bi se koalicija nastala iz interesa mogla i rastepsti iz interesa. S kim to ne bi mogao HNS kad je ušao u koaliciju sa strankom koju je najviše napadao, optuživao je za agresiju na BiH, ocrnjivao Tuđmana i promicao stav o jednakim krivnjama za rat? Pa ako može surađivati s njom, ništa lakše nego s njom suradnju i razvrgnuti. S kim to ne bi mogao Milan Bandić čije se političko njihalo kretalo od “ustaša” do “četnika”, od Gotovine do Tita, od Bude Lončara koji je razoružavao Hrvatsku i Arkanova suradnika Palme do braniteljskih prosvjeda? Pa kad može sa svakim, sa svakim može i raskidati. I s kim to ne bi mogao HDZ kad se slizao s onima koji mogu sa svakim? Dakle, raspada se koalicija koja nema ni lika, ni obraza, ni identiteta, kojoj je ideologija računica, a računica razlog političkih saveza, kojoj narod služi za prijezir, a Hrvatska za naum da je osiromaše kako bi oni jače sjali, ili svak za sebe ili u savezu bandićizma i banditizma.
Četvrtak 17. listopada Kako nestaju plodovi zemlje, nestaju i ljudi
Business Insider izračunao je koliko će nas manje biti za trideset godina – na popisu 20 zemalja koje najbrže gube stanovništvo na sedmom smo mjestu, s 4,1 smanjit ćemo se na 3,4 milijuna. Ako nas to može utješiti, demografski slom prijeti cijeloj Europi i Japanu, a stanje je gore nego u nas u BiH, Srbiji, Ukrajini, Letoniji, Litvi i Bugarskoj. U mojem zavičaju, Imotskoj krajini, stanovništvo nestaje puno brže nego prosječno u Hrvatskoj, a prema pesimističnim procjenama sa 60.000 broj imotskog stanovništva pao je ispod 20.000. Razmišljajući o razlozima zbog kojih smo u Imotskom nestajali, zaključio sam – glavni krivac je novac. Prije sedamdeset godina novac tamo gotovo i nije postojao, osim za sol, petrolej i slično. Živjeli smo od plodova zemlje koji su bili presudni i za rađanje, za velik broj djece u obiteljima koju su također čekali plodovi zemlje – o tome hoće li ili neće biti novca nije se ni razmišljalo. Ako je u selima zemlja bila sveta, neovisno o novcu postojali su i u gradovima neki ideali – ljubav, odanost, obitelj. A u stvarnom i metaforičkom značenju i oni su plodovi zemlje. Kako ti plodovi i u selima i u gradovima nestaju kao smisao života i rađanja, nestaje i ljudi.
Petak 18. listopada U državi valja samo bezumlje hajke
Dok ovo pišem ne znam je li izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zadru na žalbu Državnog odvjetništva ukinulo odluku suca Ivana Markovića o puštanju na slobodu petorice mladića osumnjičenih za silovanje 16-godišnje maloljetnice. Ali, da se poigram riječima, ako to ne znam, znam da ništa ne znam. Sudac Vrhovnog suda Marin Mrčela protiv je ozračja stvorenog u medijima, napominje da postupci u kojima se radi o maloljetnicima nisu za javnost te da “ne znamo sve okolnosti djela” i da se o slučaju sudi “na temelju neprovjerenih informacija i na temelju slike koja nije cjelovita”. Mišljenja odvjetnika osumnjičenih i policije posve su suprotna, odvjetnici tvrde da ne postoje ni snimke, ni svjedoci, ni dokazi i da je sudac morao mladiće pustiti na slobodu, a policija tvrdi da postoji i jedno, i drugo, i treće i zgraža se nad sučevom odlukom. No kao i mnogo puta dosad ne zna se kako je u javnost došlo ono što nije smjelo doći. A u graju se uključuje “svak živ”, i pozvan i nepozvan, te ona poprima isključivo jedno obilježje – sve se zna i osumnjičeni se linčuju. Pred tim obilježjem sve se ruši, i pravosuđe, i institucije, i država u kojoj ništa ne valja. Valja samo
• bezumlje hajke.