Hoćemo li pritvor koristiti i za klince kad to traži “božica pravde” Jelena Veljača?

Papa Franjo je prije pet godina za preventivni zatvor rekao da je to suvremeni oblik nedopuštene prikrivene kazne koja se krije iza patine zakonitosti

Možda se sucu Markoviću osumnjičenici nisu uklapali u, očito još popularnu, Lombrosovu antropološku teoriju iz 19. stoljeća, pa je u njima vidio samo tinejdžere, a ne bandu okorjelih silovatelja. Što ne znači da su možda neki od njih ili svi, manje ili više, gadno zgriješili. Ali, istražni zatvor ne služi kažnjavanju

Nakon što je “božica pravde” Jelena Veljača rekla “izvan svake pameti je da se oni brane sa slobode”, a “enfant terrible” Ivan Pernar u Hrvatskom saboru ponovio je svoju cirkusku monodramu “U Hrvatskoj nema pravne države i pravde”, petorica tinejdžera ipak su strpani u istražni zatvor. Sada kad su zadovoljeni osvetnički apetiti nevladinih udruga i dijela javnosti možemo u miru analizirati odluku koju je donio javno osramoćeni sudac Ivan Marković. Drevna latinska izreka kaže “neka bude pravde, makar propao svijet”. Ali, nikad nećemo doznati bi li tročlano vijeće Županijskog suda u Zadru donijelo istu odluku i da se nije digla hajka protiv suca. Ima li taj sudac kćer, sestru...? “Ovo je dno dna! Rado bih sucu priuštila grupno silovanje”, “degutantno”, “Kolaps pravde: Županijski sud u Zadru je rijetko mračno mjesto”, silovanu djevojčicu sada siluje pravosuđe..., dio je iz kanonade teških riječi po sucu, sudu i pravosuđu. Sva sreća da ga šiti Ustav, inače bi kao u drevna vremena, iako je sudionik Domovinskog rata, bio izložen ostracizmu, protjeran iz grada Zadra, možda i Hrvatske. U takvoj atmosferi, uoči prosvjeda, potvrditi njegovu odluku bio bi teži oblik mazohizma. Premda, sudac mora i na to biti spreman, štiteći Ustav, zakone i druge propise. Doduše, možda je sudac pogriješio, pod dojmom onoga što je, za razliku od sviju nas pa i tročlanog sudskog vijeća, vidio u osumnjičenicima koji su dovedeni samo pred njega. Možda mu se nisu uklapali u, očito još popularnu, antropološku teoriju kaznenog prava koju je u 19. stoljeću utemeljio Cesare Lombroso pa je u njima vidio samo tinejdžere koje se uz adekvatan kaznenopravni tretman još može pravilno usmjeriti, a ne bandu okorjelih silovatelja. Što ne znači da su možda neki od njih ili svi, manje ili više, gadno zgriješili. Ali, istražni zatvor ne služi kažnjavanju već zaštiti interesa istrage, i to kao krajnja mjera, samo ako se isto ne može postići nekom blažom.

Ako stvarno mislimo kako istražni zatvor treba uvijek odrediti osumnjičeniku koji je sumještanin malodobne žrtve, onda taj stav treba ozakoniti, samo što bi Sarnavku i Veljaču trebalo pitati, bi li bilo potrebno uvesti i kriterij broja stanovnika iznad kojeg se obligatorni zatvor ne bi primjenjivao. Istražni zatvor se može izreći kad postoji opasnost da bi osumnjičenici mogli ponoviti kazneno djelo. Ali, te opasnosti više nema od trenutka kad je djevojčica spoznala kako joj je jedini izlaz da nekome od odraslih ispriča svoju traumu. Tada je ucjena izgubila smisao. Iako je bila materijalno neovisna i sa statusom zvijezde, Salmi Hayek trebalo je 14 godina da skupi hrabrosti reći kako je i ona bila žrtva moćnog hollywoodskog producenta Harveya Weinsteina.

Djecu treba poticati da svoju muku izbace iz sebe. Što god da se događalo, djevojčica je žrtva, i

Sarnavki se treba dati za pravo da bi rodbinu osumnjičenika trebalo i kazneno progoniti kad nevažno je s kakvim argumentima javno komentiraju postupke malodobnice.

Nisu uzalud djeca do 18 godina i kao žrtve i kao počinitelji zaštićeni tajnošću postupka. Možda je sudac Marković bio i pod utjecajem okolnosti slučaja koje javnosti nisu poznate, što uzgred mnoge ne sprečava da sude kao nekoć na Divljem Zapadu. Ali kako je riječ ipak o još nezreloj mladeži, izloženoj negativnim internetskim utjecajima i seksualiziranim obrascima ponašanja, možda je sudac ocijenio kako je sve dok se ne utvrde sve okolnosti za svakoga pojedinačno, prerano ih “kažnjavati” zatvorom prije suđenja. Njegov je “grijeh” što je smatrao kako je dovoljno obvezati ih da se ne približavaju i ne komuniciraju sa žrtvom, jer će tada završiti u zatvoru. Zar je to razlog za takvo iskaljivanje bijesa, sramoćenje suca i pravosuđa!? I ministar pravosuđa izložio se uvredama štiteći dostojanstvo sudbene vlasti premda je mogao populistički reagirati podilazeći volji “pobunjenika”.

Kuda to vodi ako si Veljača, koliko god pametna bila, sa svim svojim temeljnim pravnim neznanjima do te mjere da ne zna ni čemu služi istražni zatvor, niti da sudac ne može i ne smije odgovarati za mišljenje izraženo pri donošenju odluke, drsko se upušta u polemiku sa sucem Vrhovnog suda Marinom Mrčelom, koji joj ničim nije dao povoda već je samo pozvao na civiliziranost kritika rada sudaca i da se prestane s hajkom prema sudu u Zadru, radi istrage, žrtve i presumpcije nevinosti. Bez obzira na sve pozitivno što čini za žrtve nasilja, i Veljačina reakcija samo je pokazatelj niske razine građanske kulture. Nije ovaj slučaj otkrio nepovjerenje u pravnu državu. Ono je naslijeđeno još iz bivše države. Ali, učinjeni su pomaci i pravosuđu se čini ogromna šteta ponavljanjem floskula unatoč i nizu pozitivnih trendova. A politički establišment bi trebalo zabrinjavati to što su neznalice i populisti danas u stanju iskonstruirati nepovjerenje u pravnu državu i osjećaj nesigurnosti. I suci imaju pravo na pogreške, zato i postoji žalba. Unatoč i ekscesima, u koje ne spada odluka suca Markovića, sudstvo je bolje od mnogih segmenata društva. Papa Franjo je prije pet godina za preventivni zatvor rekao da je to suvremeni oblik nedopuštene prikrivene kazne koja se krije iza patine zakonitosti. “Zatvorenici bez kazne i kažnjenici bez presude. To nisu bajke. Vi to dobro znate”, rekao je članovima Međunarodne udruge za kazneno pravo.

Odbor za pravne poslove i ljudska prava Parlamentarne skupštine Vijeća Europe podnio je 2015. izvješće o “zlouporabama pritvora” te su članice pozvane usvojiti mjere s ciljem smanjenja primjene pritvora i sprečavanja zlouporabe. Mi smo izabrali Veljačin

• pristup.