JUHA SMRTI JOŠ JE UVIJEK PONOS GALSKE KUHINJE
Kad god nekoga u Les Eysienu Smrt odnese, pripremit će, u čast njenu i pokojnika, juhu od peradi, suhog mesa, malog žutog graha i šafrana
PPred skorašnji Dan mrtvih i Sve svete, možda bi se bilo dobro prisjetiti jedne legende koja još kruži po pokrajini Périgord na obalama rječice Vézère, u plodnoj dolini, u kojoj se smjestio drevni gradić Les Eysies. U njegovoj neposrednoj blizini, pod zemljom se kriju tragovi prastare naseobine, starije od četiri tisućljeća koji su srednjovjekovnim stanovnicima ove zemlje natopljene krvlju iscrpljujućih ratova između Engleskog i Francuskog kraljevstva, ulijevali grozu i strah. Jer po predaji, koja nije potonula u vremenu, iz zemlje su se tada davno mogli čuti jecaji umrlih praljudi i poginulih vitezova i vojnika istrunulih pod zemljom koja je uzdisala. Pa ipak sve bi ostalo samo na legendi, da jednog dana 1126., opat samostana u Les Eysiesu, nije prisegnuo da mu se, dok je tjerao crne svinje da se hrane žirom u obližnjoj hrastovoj šumi, i možda nanjuše koji glasoviti crni tartuf, tjerajući uz njih samostanske guske i patke, po čijem je mesu i jetri još i danas poznata pokrajina Périgord, dogodilo nešto jezovito. Jer kad je jedna od svinja zastala jer je nanjušila tartufe pod zemljom, začuo se jezovit glas koji je hukao iz podzemlja i koji je natjerao u bijeg i njega i njegovu perad. No, što je bilo još gore, kako je u torbi imao nekoliko tartufa koje su svinje već pronašle tog jutra, gljive su nastavile naricati ukletu zagonetku, sve dok ih nije teška srca odbacio i utekao praćen, roktanjem svinja i gakanjem pataka i gusaka. I evo što je po vlastitom svjedočanstvu čuo prestravljani opat: “Nemam ni usta, ni zubi, ni vilica / No jedem i gutam zlogaje slasne,/ Nemam svog grada ni sela, / Ni zemlje nemam, / Ni glave, ni ruku, ni nogu/ A ipak kod kuće posvuda sam. / Ako nemam zlata, ni vojske, / Stalno sam u pobjedničkom boju, / Ma gdje bila i gdje god išla, / Bez daha, a ipak živa. / Udahni me, ja sam Smrt !“
Dugo su redovnici vijećali, dugo su premišljali i prestrašeni stanovnici budući da se ubrzo pročulo o jezovitom glasu iz podzemlja, koji se javlja u blizini njihova gradića. I odlučili su.
Kad god nekoga u Les Eysienu smrt odnese, pripremit će, u čast njenu i u čast pokojnika, juhu od peradi, suhog mesa, malog žutog graha i šafrana koju su nazvali „Périgourdine le mourtairol“, „ Juha mrtvaca iz Périgorda“. I počeli su tako tu svoju juhu zastrašujućeg imena služiti poslije svakog sprovoda, uzgred časteći tog dana sve redovnike iz samostana, na njihovu veliku radost.
No ma koliko nastala kako bi se smirila smrt, i uspokojili duhovi mrtvaca iz prapovijesti i poginulih srednjovjekovnih vitezova iz tek minulih desetljeća, Eysienci su svoju juhu pripremali tako dobro, kao da je nisu izmislili prestravljeni praznovjerni provincijalci, nego iskuhao neki slavni kuhar. Pa je juha postupno zaslužila svoje zapaženo mjesto u francuskog kuhinji, kao i nekoliko périgorskih jela koje je prate, i danas čini presudni dio omiljenog jelovnika, koji se služi upravo za Dan mrtvih i Sve svete, na stolovima postavljenim u ime naše veze s dušama predaka, a ne onih ustrašenih redovnika i poginulim vitezovima, stradalima u strašnoj bitci, još uzdišući od posmrtna gurmanskog ushita, iz mračna podzemlja. I nikada više nitko nije čuo jezovite glasove a juha smrti je još uvijek ponos galske kuhinje, sve do našeg vremena, koje u utvare umrlih, duhove i magične moći sve manje vjeruje, ali i dalje na ove svete dana s njima održava prisnu vezu. •
Eysienci su svoju juhu pripremali tako dobro kao da je nisu izmislili praznovjerni provincijalci, nego neki slavni kuhar. Pa je juha postupno zaslužila svoje zapaženo mjesto u francuskog kuhinji