“Djeca i roditelji ne mogu dobiti povrat novca ako su nezadovoljni”
materijalna prava koja su im poznata od tog trenutka. Ako su ta prava nepravedno ustegnuta, odnosno poslodavac ih umanji, onda je nedvojbeno da ih se treba vratiti. Ako je sve u skladu s ugovorom, tada je jednostavno riječ o tome da bi učitelji htjeli više od onoga što je dogovoreno. Nadalje, mali je postotak učitelja dao otkaz zbog visine plaće, što sugerira da su zadovoljni plaćama ili da postoji neki drugi problem zašto ne daju otkaz. Kada je plaća premala, s obzirom na druge prilike na tržištu rada, djelatnici napuštaju radna mjesta ili rade pritisak na poslodavce da im povećaju plaću. To se upravo dogodilo u zadnje tri godine u privatnom sektoru. Doduše, problem učitelja je što u Hrvatskoj ne postoji razvijeno tržište rada za njihove usluge, jer je više od 99% njih zaposleno u javnim obrazovnim ustanovama i svima im je država poslodavac. Upravo ta činjenica sužava im mogućnost da dobiju znatno veću plaću u nekoj drugoj školi ako žele promijeniti postojećeg poslodavca. Iz ovoga proizlazi vrlo bitan zaključak – najbolja zaštita bilo čijeg radnog mjesta i mogućnost za dobivanje veće plaće situacija je u kojoj je visoka potražnja za vašim znanjima, iskustvom i kompetencijama na tržištu rada. U ovom slučaju nema tržišta rada niti natjecanja poslodavaca za učiteljske usluge, jer tržište osnovno i srednjoškolskog obrazovanja nije liberalizirano pa učitelji nemaju puno izbora u segmentu državnog obrazovnog sustava (baš kao djeca i roditelji koji su primatelji usluga). Istovremeno, učitelji mogu dati otkaz i ići u druge profesije, odnosno bolje plaćene poslove u drugim branšama ako nisu zadovoljni (baš kao što su to mnogi bili prisiljeni učiniti jer su dobili otkaz tijekom recesije i sada rade nešto drugo u Hrvatskoj, a neki i izvan nje), ali itekako preferiraju sigurnih 7135 HRK u odnosu na rizike povezane
Vlada će, u prvoj fazi, biti primorena pristati na uvjete sindikata, u drugoj bi trebala otpustiti 10 posto zaposlenih, a u trećoj liberalizirati obrazovanje
sudjeluje sindikat (koji je sam po sebi interesna skupina) i državni birokrati koji imaju moć odlučivati koliko će građani plaćati obrazovanje, a da ne snose bilo kakve materijalne posljedice za takve odluke. Takva razina koncentracije moći je neprimjerena jer roditelji trebaju imati veću mogućnost direktnog utjecaja na dobivene usluge obrazovanja za svoju djecu. Danas se iz općih poreza koje plaćamo po sili zakona financira obrazovanje s time da primatelji usluga ne mogu utjecati na njegovu cijenu i ne mogu dobiti s radom u privatnom sektoru. Nadalje, akademski stupanj obrazovanja nije najbitniji faktor za određivanje nečije plaće – nerijetko se od sindikata čuje kako učitelji imaju VSS i da su njihove plaće manje od prosječne VSS plaće u privatnom sektoru. Doduše, nisu rekli cjelokupnu istinu, a to je da stupanj akademskog obrazovanja ne reflektira vaše iskustvo i praktično znanje, zatim ne govori ništa o odgovornostima koje preuzimate na poslu, složenosti posla koji obavljate, rizike gubitka posla zbog loših rezultata, količine vrijednosti koju stvarate za vlasnike ili korisnike vaših usluga i naposljetku potražnje na tržištu rada za vašim profilom. Vozač kamiona u međunarodnom transportu može mjesečno zaraditi znatno više od doktora ekonomije koji rade na institutima. Istovremeno, akademici nisu predsjednici uprava kompanija, jer unatoč akademskim titulama nemaju praktična iskustva. Dakle, mnogi faktori utječu na razinu vaše plaće i te faktore određuje tržište, koliko god se mi s tim slagali ili ne, i neovisno o razinama bilo čije taštine. Nemam ništa protiv većih plaća učitelja, ali bih volio da tržište odredi adekvatnu razinu plaće, a ne Vlada.
Kako biste riješili krizu s prosvjedom učitelja, treba li učiteljima povećati osnovicu plaće ili mijenjati koeficijent složenosti posla?
Podijelio bih to u tri faze. U prvoj će Vlada biti primorana pristati na uvjete sindikata. U drugoj bi trebala otpustiti deset posto zaposlenih koji plaće dobivaju iz proračuna što je tri mlrd. kuna uštede i dijelom tog novca financirati povećanje plaća učiteljima, a u trećem koraku pristupiti liberalizaciji usluga obrazovanja, gdje pitanje plaća učitelja neće biti pitanje na koje će odgovarati premijer,
• nego tržište.
LINEARNO DIZANJE PLAĆA PLOD JE NEFUNKCIONIRANJA SLOBODNOG TRŽIŠTA OBRAZOVNIH USLUGA U KOJEM 99,9 POSTO POSLOPRIMACA RADI ZA JEDNOG POSLODAVCA
povrat novca ako su nezadovoljni ili ako jednostavno ne žele koristiti usluge javnog obrazovanja. Drugim riječima, država se nametnula kao pružateljica usluga obrazovanja i za to građanima uzima novac oduzevši im slobodu da s tim novcem potraže istu usluge na drugom mjestu. To znači da prvo treba uvesti vaučere u obrazovanje gdje će roditelji sami odlučiti u koju školu će dijete ići, a ta škola će reći koliko to košta. Iz proračuna će se za to odvojiti sredstva jer su roditelji već platili porez.
POVEĆANJE PLAĆA SVIMA ZA 6,12 POSTO PLAĆAJU SVI GRAĐANI