VODSTVO UNESCO-a VIŠE SE NE SJEĆA KUSTURIČINE DEVASTACIJE TVRĐAVE

Uvelikoj dvorani UNESCO-a u Parizu ovih je dana održan, kako su prenijeli neki mediji, spektakularni koncert. Nastupio je veliki glazbenik Emir Kusturica s orkestrom Zabranjeno pušenje iliti No Smoking Orchestra. Publika s pozivnicama bila je u deliriju. Mobiteli su se naradili. Ljudi su cupkali i pljeskali. Ritmovi su bili zarazni. Nezaboravni koncert, nezaboravni umjetnici. Srbijanska diplomacija tako je ubrala još jedan veliki bod na međunarodnoj kulturnoj pozornici. Krenulo im je. Prvo Nobel Handkeu, a sada Kusturica u pariškom hramu UNESCO-a, organizacije od koje cijela Hrvatska već godinama strepi jer bi njezini turistički aduti poput Plitvičkih jezera ili pak Dubrovnika mogli ostati bez UNESCO-ove zaštite...

Zato Hrvatska pokorno stoji u stavu mirno kada joj u posjet dođu UNESCO-ovi eksperti i inspektori. I nije joj prvi put. Mi volimo stajati u stavu mirno, a Emir Kusturica to ne voli. Pa ga zato svijet cijeni i obožava, i to ne samo kao filmaša, nego i kao glazbenika. Svijet voli ljude s kičmom. I UNESCO voli ljude s kičmom. Pa je tako njegovo vodstvo zaboravilo da je prije ni desetak godina taj isti Emir Kusturica mrtav-hladan odlučio kamenje s austrougarske tvrđave iznad Trebinja koja je bila zaštićeni spomenik kulture upotrijebiti za gradnju svojeg Andrićgrada u Višegradu. I da je taj svoj Andrićgrad odlučio sagraditi ne tako daleko od čuvenog višegradskog mosta. I da su građani Trebinja sami spriječili devastaciju austrougarske tvrđave i odvoz kamenja, kako je to lijepo zamislio i pokušao provesti UNESCO-ov sadašnji štićenik i pouzdanik Emir Kusturica. Pa je Emir Kusturica izjavio da austrougarska tvrđava nikako ne može biti spomenik kulture, ali je s vađenjem kamenja za svoj Andrićgrad ipak prestao jer je pritisak javnosti bio prevelik.

Tada su neki bosanskohercegovački povjesničari umjetnosti, arhitekti i intelektualci slali apele i UNESCO-u optužujući Kusturicu za nepoštovanje kulturne baštine zemlje Bosne i Hercegovine koja je nekada davno bila i Kusturičina domovina. Ali bilo je to prije osam godina. Današnje vodstvo UNESCO-a toga se ne sjeća. Ima demenciju, baš kao i Nobelov komitet.

Tko će, uostalom, sve to pamtiti? Tko će pamtiti, primjerice, da je i Dubrovnik, grad pod UNESCO-ovom zaštitom, bombardirala ista ona soldateska koju je podržavao Emir Kusturica. Čudno da Dubrovniku tih ranih devedesetih zbog velikih devastacija UNESCO nije oduzeo zaštitu, kao što prijeti da će je oduzeti danas, zbog kruzera, previše turista, lošeg rada konzervatora... Zato bi možda netko UNESCO-u mogao prišapnuti da organizira Kusturičin koncert sa Zabranjenim pušenjem i u Dubrovniku, baš sada, kada se obilježava četrdeset godina od dana kada je taj hrvatski grad upisan na UNESCO-ovu listu svjetske baštine. To bi baš priličilo i bilo idilično i u duhu ovog vremena koje nema stila, morala ni

• elementarne memorije.