Maljković: Da su klubovi odlučivali, rata ne bi bilo
Kada je po mom prvom dolasku u Split tajnik kluba Bilić došao po mene u zračnu luku i kada nam je u Kaštelima nestalo goriva, pomislio sam da mi je suđena sirotinja, a ne klub koji će biti prvak
Kroz predstavljanje knjige “Prvoplastika”, autora Marija Garbera te tribinu s legendama kluba Dinom Rađom, Božom Maljkovićem i Željkom Jerkovom, Splićani su se jučer prisjetili Jugoplastikina “mirakula” iz 1989. i osvajanja prvog, od tri, naslova prvaka Europe u nizu.
Dakako, sve je začeto radom klupskih trenera i načinom na koji su tesali svoje najveće talente Kukoča i Rađu, a potom i s dolaskom tada potpuno nepoznatog beogradskog trenera Božidara Maljkovića. A “Boža Dioklecijan”, nadimak koji mu je dao srpski novinar Aleksandar Tijanić, i danas ponavlja da su mu četiri splitske godine najdraže u trenerskoj karijeri. Draže i od onih u Barceloni, Madridu, Malagi, Ateni...
No, baš kako su skeptični bili igrači koje je trebao preuzeti, tako je i njega obuzela sumnja kada je u splitsku zračnu luku, u žutom Renaultu petici, pred njega došao tajnik kluba Josip Bilić Biba.
Vrijeđao ih i provocirao
– Prije Splita trenirao sam Ušće i Radnički, dva kluba koji su propadali zbog nedostatka novca, a kada se dogodilo da je Bibin auto u Kaštelima ostao bez goriva, ja sam pomislio “ne možeš ti Božo nikako pobjeći od sirotinje, tebi je to suđeno” – kazao je proljetos Maljković (67) kolegi Reiću, a ovaj put je pak ispričao sljedeće, a vezano uz godišnjicu koja se slavi:
– Negdje u veljači od te iste Barcelone, koju ćemo poslije pobijediti u polufinalu, izgubili smo 26 razlike. Ja sam napravio pogrešku jer sam odveo igrače da vide sve Barcelonine trofeje, a oni toliko uveličaju taj klub u tvojoj dioptriji da ti izgubiš borbenu gotovost i kada to vidiš, nekako omekšaš. Nakon tog poraza bilo me je sram, govorio sam “zemljo, otvori se”.
No, i sam naučivši iz toga nešto, Božo je u nastavku sezone koristio motive iz te utakmice u svrhu motiviranja svojih igrača.
– Svaki dan sam bockao svoje igrače, kao iglom. Rađi sam govorio “kakvi su ti to bicepsi, pogledaj Norrisa”. Kukoču sam govorio da ima tako tanke noge da ih može prati u epruveti, neka pogleda Jimeneza. Dušku Ivanoviću sam govorio da je ispaćeni Crnogorac... Vrijeđao sam ih i provocirao.
A ta je strategija, očito, urodi
PRVAK EUROPE BIO SAM I S LIMOGESOM I PANATHINAIKOSOM, NO NIGDJE SE NIJE SLAVILO KAO U SPLITU
la plodom. Doduše, iskoristio je Božo još nešto kao motivacijsko sredstvo i to na poprištu Final Foura, u Münchenu.
- Mi smo tamo otišli kao grupa građana, neki se naši igrači nisu još niti brijali. Kad smo stigli, dobili smo raspored događanja i svugdje smo mi bili četvrti. I kod gradonačelnika i u rasporedu treninga... Po tome se vidjelo što se od nas očekivalo pa sam igračima rekao: “Ovi su nam već odredili i plasman. Ajmo mi njima pokvariti te njihove prognoze i veselje.” A da su nas potpuno podcijenili, govori i podatak da je dva i pol sata trajao sastanak Fibe, Makabija i Arisa oko žute boje dresova. Nitko od njih nije htio popustiti, a pri tome su posve zaboravili da smo i mi bili žuti. Mi smo bili totalni autsajderi, ta riječ je tada izmišljena zbog nas.
Zabuna sa Sretenovićem
Nakon drugog naslova prvaka Europe, Maljković je sjeo na klupu najvećeg rivala Barcelone koja je, opet, izgubila od splitskog kluba.
– Ako sam trebao izgubiti taj finale, onda je bolje da je to bilo protiv mojih. Inače, u toj utakmici mi se dogodilo da sam krenuo nešto govoriti Sretenoviću, zaboravivši da on više nije igrač moje momčadi.
Budući da je uvijek bio umješan sportski diplomat, a danas je predsjednik Olimpijskog komiteta Srbije, Maljković je iskoristio ovu prigodu i za jednu upakiranu političku poruku:
- Da su čelnici tadašnjih jugoslavenskih klubova odlučivali, a to su ljudi koji su vodili Bosnu, Cibonu, Partizan, Zvezdu, Rabotnički, Olimpiju... rata ne bi bilo. To su bili sposobni ljudi u rangu ministara – zaključio je Maljković.
•