Djevojka iza željezne zavjese onemogućava suvislu raspravu kakva nam treba o Jugoslaviji

Najtalentiraniji hrvatski igrači, poput Grobničana Zorana Šestana, sjedili su tada na klupi, dok su neki drugi, manje talentirani, ali politički podobniji dobivali priliku. Tako je, prema riječima predsjednice Grabar-Kitarović, bilo u nogometnom klubu Rijeka sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Bio je to još jedan njezin “argument” o progonu svega hrvatskog u SFRJ. Djevojka rođena s krive strane željezne zavjese tako je uplela i nogomet u svoje tumačenje prošlosti u kojoj je “naša Rijeka bila nekakav rezervni klub za Partizan i Crvenu zvezdu”. Slučajno baš u Rijeci imam prijatelja koji je istinski zaljubljenik i poznavatelj sporta, pa sam ga pitao o “nepodobnom Šestanu” iz predsjedničine priče. Smjesta mi je odgovorio da jako dobro pamti te godine, da je Zoran Šestan bio vezni igrač koji je uglavnom sjedio na klupi i to samo zato što su na tom mjestu igrali Sergio Makin, Srećko Juričić i Minta Ružić, “sva trojica lokalni dečki i sva trojica bolji od Šestana, a nijedan od njih nije bio ni komunist ni Srbin”. Mogli bismo tako od stručnjaka do stručnjaka za svako od područja kojih se kao bumbarica u letu s površnom lakoćom u svojim ekspozeima dotiče predsjednica, ali ne bi to imalo smisla. Turska novinarka i književnica Ece Temelkuran u svojoj je nedavno objavljenoj knjizi “Kako izgubiti domovinu” vrlo precizno, na osnovi iskustva iz vlastite domovine, opisala proces i metode kojima populisti osvajaju i učvršćuju vlast. Jedan od prvih koraka jest pozivanje na narod, i to “pravi narod”. U rječniku gospođe Grabar-Kitarović to bi bili oni koji su voljeli i koji zaista vole Hrvatsku, među koje, naravno, ubraja i samu sebe, za razliku od svih onih drugih. A među te druge obično spada svatko tko njezine riječi ne prima kao Sveto pismo, nego ih uspoređuje bilo s osobnim iskustvom i pamćenjem bilo s činjenicama koje bi trebale biti neupitne i općeprihvaćene. Ali, takvih činjenica u postčinjeničnom svijetu, u kakvom živi i vlada i kakav stvara gospođa Grabar-Kitarović, jednostavno nema. Evo jednog tipičnog primjera koji je predsjednica izrekla u istoj željezno-zavjesno-nogometnoj prigodi: “Dinamo i Hajduk bili su toliko blizu mojemu srcu. Nogomet je za nas koji smo voljeli Hrvatsku bio puno, puno više od nogometa. Značio je narodno zajedništvo. Bio je ono što je povezivalo sve od juga do sjevera.” Ankete o izgledima Grabar-Kitarović da osvoji novi predsjednički mandat jasno pokazuju da postoji prilično velik broj ljudi koji spremno gutaju udicu čim je na nju nabodena neka takva domoljubna glista. Oni su taj predsjedničin “pravi narod”, oni koji su voljeli Hrvatsku tako što im je nogomet u vrijeme Jugoslavije “bio puno, puno više od nogometa” jer im je “značio narodno zajedništvo”. A ja napokon znam zašto sam već kao dijete morao svladati toliki otpor među nekim članovima svoje najuže obitelji kada sam odlučio biti hajdukovac. Djevojka s krive strane željezne zavjese lijepo mi je objasnila da ta moja obitelj očito nije voljela Hrvatsku, nogomet joj nije bio puno, puno više od nogometa i fućkalo im se za narodno zajedništvo. Rivalstvo Dinama i Hajduka s Partizanom i Zvezdom doista je za mnoge imalo dodatni nacionalni naboj, ali to nipošto nije umanjivalo vječno međusobno rivalstvo između dva najjača hrvatska kluba koje je, uostalom, baš u ovoj državi eskaliralo do krajnje nesnošljivosti. Veliku zaslugu za uzdizanje nogometnog rivalstva gotovo na razinu nacionalnog razdora između hrvatskog sjevera i juga imao je, dakako, predsjedničin politički idol i uzor Franjo Tuđman. A što se drugo moglo i očekivati od nekadašnjeg predsjednika Partizana. “Neka me nitko ne uvjerava u život kakav nije bio. Svi smo to prošli u bivšoj Jugoslaviji, svi znamo kako je bilo...”, govori djevojka s krive strane željezne zavjese. Ne može se voditi nikakva razumna rasprava ni s kim tko barata argumentima tipa “svi znamo, svi smo to prošli”. Predsjedničino “svi” su, dakako, oni isti koji su voljeli Hrvatsku i kojima je nogomet bio i još uvijek je “puno, puno više od nogometa”. Predsjednica i ne poziva na raspravu. Ona se obraća “pravom narodu” obuhvaćenom njenom idejom “narodnog zajedništva”, onima koji vole Hrvatsku i koji su zbog toga sve do 1990. godine silno trpjeli i jedva preživjeli. Čak i provjere porijekla imovine, kako reče njena majka. Autoviktimizacija “pravog naroda” također je jedna od tipičnih metoda populističkih vođa i vođica, s dodanom vrijednošću detektiranja “pravih neprijatelja”, u ovom slučaju svih onih koji se ne prepoznaju bez zadrške u onom “svi smo to prošli, svi znamo kako je bilo...”. U ćoravom poslu demantiranja predsjednice povjesničar Tvrtko Jakovina ovih se dana pitao zašto ona, umjesto o svojim patnjama, ne govori o ljudima koji su doista bili progonjeni u bivšoj državi i sistemu, recimo o Marku Veselici. Jasno je to. Zato što ni Marko Veselica, ni Vlado Gotovac, ni Dražen Budiša – da spomenemo neke od najistaknutijih hrvatskih utamničenika i žrtava jugokomunističke torture, ne da se nisu uklopili u model narodnog zajedništva koji je kreirao Franjo Tuđman, nego su mu od početka bili žestoka opozicija. A upravo takav model danas promiče Kolinda Grabar-Kitarović, ali na način koji je u usporedbi s Tuđmanovim dodatno izvitoperen i karikaturalno izobličen. Svakim spominjanjem svojih patnji u prošlom režimu gospođa Grabar-Kitarović ne da ne potiče, nego blokira i onemogućava bilo kakvu ozbiljnu raspravu o našoj jugoslavenskoj prošlosti, kakvu trebamo. Svi mi koji se njezinim “patnjama” smijemo za nju smo jednostavno nostalgični za prošlom državom i djevojka s krive strane željezne zavjese rado bi nam organizirala tjedan bivše Jugoslavije. Ali, što je u svemu najzanimljivije, i u tom tjednu ona bi rado ostala predsjednica i po običajima i zakonima te bivše zemlje sve bi nas poslala na Goli otok. Tako je to kad Tita izbaciš iz hodnika svoje palače, a on nastavi živjeti baš u tvojoj glavi, na pravoj

• tamnoj strani željezne zavjese.