Premijer po plaći na 1241. mjestu, ministar na 3078. Nije li to dobar razlog da i Vlada započne štrajk!

Ima (zlo)duha u načinu kako su politika, analitičari i mediji aportirali kapitalu i navalili režeći na profesore koji su se usudili, u ovom teškom povijesnom trenutku, zatražiti da im se u plaće vrati oduzeto u vrijeme krize. No, budući teški povijesni trenuci ovdje nikada ne prestaju pa, da se čovjek zbog toga nikada nije ništa usudio zahtijevati kao svoje pravo, još danas bismo išli na kuluk, plaćali crkvenu desetinu, a velikaši-menadžeri koristili bi ius primae noctis kao civilizacijsku stečevinu nasilja onoga tko ima nad onima koji nemaju. Odvratne su te idiotske teze koje bi trebale obezvrijediti profesore i okrenuti javnost protiv njih jer kao oni imaju prosječnu plaću od 7300 kuna i što bi još htjeli?! Zato, bez obzira na to je li iznos prosječne plaće laž, treba jednom zasvagda reći; čak i da profesori imaju dvije tisuće eura plaću i misle da je ona premala pa se uspiju organizirati, solidarizirati i ući u štrajk, nitko im nema pravo za to prigovarati i uvjeravati sve nas ostale da je nepravedno to što profesorčad traži. Tko je ostalima kriv ako su nezadovoljni plaćama i šute, tko im je kriv što se ne mogu dogovoriti da šakom priprijete onima koji ih cijede i izrabljuju. Ako već šute i trpe autistično svoju muku, neka ne napadaju one koji imaju petlje ustati protiv nepravde i zauzeti se za sebe. Profesori ne traže ništa tuđe, ne traže ništa što ne bi bilo u opisima onoga zbog čega smo i osnivali državu i što je njen smisao – da se brine o svojim ljudima – i pogotovo što se ne radi o iznosima zbog kojeg ćemo dovesti u pitanje opstanak sustava, jer taj isti sustav je odavno i temeljito propao. Kapital politike isprepleo se s politikom kapitala i taj amalgam zla i sile uspio je među masama istog socijalnog statusa probuditi međusobnu nesnošljivost pa, umjesto da zajednički nastupaju protiv stvarnog neprijatelja, zarate između sebe svaki put kada netko od njih osvijesti potrebu društvene solidarnosti kao preduvjeta socijalne borbe. Zašto bih se ja osjetio ugroženim i zašto bih mislio da će meni nešto uzeti oni koji se bore za svoje pravo da prežive? Moje jedino logično i ispravno pitanje u tom trenutku jest kako im mogu pomoći! Isto tako ne znam zašto bi Plenkovićeva ili Z. Marićeva plaća bile referentne vrijednosti za bilo što. Zvuči kao da su se premijer i ministri požalili javnosti da su nisko na rang-listi primanja, ali zar se nismo borili za tržište pa ono ne može biti suspenzivna i arbitrarna kategorija, a uz to kako suosjećati s ljudima koji čine samo srce ovog sustava i koji su ga, snagom svog položaja, formirali, što znači da ga mogu i mijenjati. Neka Plenković, ako mu ne odgovara 1241. platna pozicija, provede široke društvene reforme, neka si odreže osobni dohodak koliki on misli da bi trebao biti pa da onda ne slušamo naricanje nad tragičnom sudbinom funkcionara koji se jedva dotaljigaju od desetog do desetog u mjesecu i možda zbog toga, zbog loše motiviranosti, tako traljavo rade to što rade. U prilično nadrealnoj situaciji, u kojoj je cijela jedna struka, prosvjetna, postala talac političkih ambicija dezintegrirane stranke i političkih parazita, HNS-a, u kojoj je samodopadna ministrica u sklopu ključne društvene reforme zaboravila predvidjeti detalj poput povećanja plaća, odnosno povratak plaća na pretkrizno razdoblje, u kojem si moralno poražene strukture pokušavaju preko djece i onih koji ih uče izmisliti i kičmu i obraz, dakle u takvoj kaotičnoj i malodušnoj paranoji jauk nad Plenkovićevom i Z. Marićevom plaćom možda je najavio štrajk Vlade. Nemoguće?! Svašta. Događale su se i blesavije stvari koje su dečki iz Top liste nadrealista predvidjeli pred više od 30 godina. U njihovu skeču svi ministri u Vladi odlučuju se na štrajk, a rudari ih dolaze udobrovoljiti i pristaju tijekom mučnih pregovora raditi i treću smjenu samo da bi rukovodioci imali i bili zadovoljni. Moleći ih da se vrate na posao, rudari usput napomenu da su „ovdje došli vozom“, na što predvodnik vladina štrajka zavapi: „Ej, raja, imaju voz, a mi se po četvero u taksiju moramo gužvat.“Smiješno? Ma kakvi, Hrvatska je na korak do toga da se sažali nad svojim ministrima i da ih počne preklinjati da ne idu u štrajk jer će učiniti sve što traže od naroda, i više od toga. Možda će Vlada podići šator ispred neke od škola ili pučke kuhinje, možda će se štrajkašima s Markova trga pridružiti i, na nepravdu uvijek osjetljivi Kaptol, pa će im u najtežim trenucima samoispitivanja pružiti duhovnu podršku, možda će plinske boce ponovno na ulice, a možda će doći i do štrajka glađu premijera i njegova ministra na rubu očaja i egzistencije. Taj dan nije daleko, kao što nije daleko ni dan kad će profesore u štrajku proglasiti nacionalnim veleizdajnicima zato što su se usudili zatražiti natrag ono što su im jednom, na prijevaru, oduzeli. I ne pali tu više priča da je to učinila SDP-ova vlada. Sve je to dio istog procesa, sve je to ista država, hrvatska po imenu, neprijateljska po metodi i sadržaju, nedjeljiv je to kontinuitet sijanja razdora socijale i uzgoja totalitariteta krvi i tla. Čekati da se stvari mijenjaju same od sebe naivno je do tuposti. Nikada ni jedan sustav, pogotovo ne kapitalizam, nije pristajao pojedincu priznati pravo bez borbe. To vrlo dobro znaju i u Vladi pa se očito zato i

• spremaju početi štrajk.

Čak i da profesori imaju dvije tisuće eura plaću i misle da je ona premala, imaju se pravo boriti da im i ta plaća bude veća