Kad nestane Bandić, nitko neće znati ni tko je bila Dubravka Vrgoč

A i Buljanova ambicija da određuje što u hrvatskoj dramskoj književnosti jest, a što nije, režirajući uz to pola repertoara, bit će potkresana. Stiže nam Murakami, ah, dakako, i to smo pročitali, u njegovoj režiji. Beskrajno je smiješna ta priča sa Žižekom ....

Slobodan Šnajder, nagrađivani hrvatski dramatičar, ali i esejist i romanopisac čiji je autobiografski roman “Doba mjedi” osvojio čak pet nagrada, nedavno se vratio s frankfurtskog sajma knjiga gdje je predstavio njemačko izdanje svojeg najhvaljenijeg romana. “Doba mjedi” objavila je bečka izdavačka kuća Zsolnay, a na njemački su ga preveli Mirjana i Klaus Wittmann. Kritike romana objavljene su u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj, a kritičari ističu da je tu riječ o “velikom obiteljskom romanu”. Roman je u međuvremenu već preveden na slovenski i makedonski, uskoro izlazi i talijansko izdanje, a ugovoreni su i prijevodi na francuski, nizozemski i ukrajinski. Fraktura je Šnajderu ove godine objavila zapaženu zbirku memoarskih esejističkih zapisa “Umrijeti u Hrvatskoj”.

Nedavno ste se vratili s frankfurtskog sajma knjiga gdje ste promovirali roman “Doba mjedi” preveden na njemački i sudjelovali u više diskusija. Ima li u Frankfurtu mjesta i za pisce, pogotovo one hrvatske?

Frankfurtski sajam više je okrenut izdavačima nego piscima, ali svakako ne škodi da autori posjede ispred svojih naslova. Zapravo riječ je o nekoj vrsti burze na kojoj se trži autorskim pravima; tu su onda autori prije objekti, nego subjekti. Moj je agent u Frankfurtu organizirao „simultanku” s petero dosadašnjih izdavača, to je svakako rijetka zgoda. Lani je Ivana Sajko za svoj roman dobila nagradu za najbolju na njemački prevedenu knjigu. Također znam da će Kristian Novak i Damir Karakaš, a to su samo dva primjera, uskoro imati svoje knjige na njemačkom. Hrvatska književnost stoji u Europi dosta bolje od hrvatske države u njezinu današnjem liku i djelu. Također, razgovor koji smo Kristian Novak i moja malenkost vodili s austrijskim piscem Norbertom Gstreinom, uzgred dobro posjećen, otkrio je mnogo zanimljivih sličnosti među nama te smo ponešto uspjeli i formulirati... Mislim da kvaliteta neke književnosti nije matematička funkcija broja izvornih govornika. Kao i u svemu drugome, svi su kvantitativni parametri protiv Hrvatske pa onda, dakako, i broj čitatelja koji mogu čitati naše knjige na jeziku na kojemu su pisane. Ali mi nemamo ništa drugo nego riječi, riječi, riječi... Pazimo samo da te riječi ne ispisuje Polonije kako ga je ukebao Hamlet.

Devedesetih ste jedno vrijeme i živjeli u Njemačkoj i od nje. Koliko se Njemačka otada promijenila?

Njemačka, bilo bi bolje reći zemlje u kojima se govori njemački, jer tu je i Austrija, jest moja izborna domovina, iako je teška ljubavnica. Ona ne voli da je se ispituje o tome s kime je sve pošla, ali ne pada zbog toga u histerične napadaje kao Hrvatska. U devedesetima bila mi je prva domovina jer me dohranjivala. Pa i danas, upravo prijevod “Doba mjedi”, knjige koja je pod njemačkim naslovom “Die Reparatur der Welt” objavljena kod bečkog Zsolnaya, poravnao mi je put do drugih jezika. To je naprosto tako. Mi, izvorni govornici hrvatskoga, djelujemo sami sebi pomalo kao posljednji Mohikanci. K tomu, moja publika i fizički nestaje, da bi većim dijelom izronila u – Njemačkoj. Moram biti sretan što moja knjiga slijedi publiku u njezinu egzodusu, a nesretan jer taj egzodus ima dramatične posljedice za Hrvatsku. Ljudi, mladi, u reproduktivnoj dobi odlaze za „šarenim svircem hamelinskim”, baš kao što je opisano na početku i na kraju “Doba mjedi”, to jest odlaze svi koji imaju nešto za prodati. A od naše političke klase nisam o tome dosad čuo nijednu suvislu, čak ne ni zabrinutu riječ. Jer, pada nam nezaposlenost, i koga briga. Magija brojeva može svašta, pa i potpuno začarati svaku stvarnost, tako isto i onu najgoru. Statistika je vragometna meštrija.

S druge strane, Njemačka je danas kao prekrcana lađa. Osjetio sam to i u Frankfurtu, a napose u Berlinu koji poznajem bolje. mi se Njemačka danas nekako nervoznija nego prije. Lađa se primiče kraju svoje nosivosti. Tko zna što će biti.

U Njemačkoj se više nego u Austriji rasplamsala polemika o Handkeu i Nobelovoj nagradi. Jeste li vi ostali po strani kad je riječ o toj polemici?

Idem u one, ne baš malobrojne koji su žestoko polemizirali s Peterom Handkeom u doba kad je ovaj objavio svoj tako sporni putopis, to jest ljubavnu izjavu Miloševićevoj Srbiji. Ona me zaprepastila već i zato što mi je, na primjer, uprizorenje Handkeova Kaspara u herojskom razdoblju Teatra &td, dok ga je vodio Vjeran Zuppa, jedno od ključnih teatarskih doživljaja u mojem formativnom razdoblju. A to je teško zaboraviti. Pa je teško zaboraviti i Handkeovu kasniju političku involuciju. No ipak valja dozvati u pamet neke danas zaboravljene stvari o Handkeu. On je, naime, oduvijek imao problema sa svojim užim zavičajem, s Austrijom, barem koliko i Thomas Bernhard. Treba, na primjer, pogledati nesmiljenu kritiku njegova romana “Wiederkunft” iz osamdesetih. Praktički, njegov izborni zavičaj počinje u tom romanu od onog trenutka kad kao mladić na jednom spoznajnom putovanju ostavlja za leđima svoju domovinu. Handke je, baš kao i moja malenkost, oduvijek morao nositi stigmu „ptičice koja kadi u vlastito gnijezdo”. Recimo, bio je prema tom gnijezdu hiperkritičan. Ali ja to smatram prvom obvezom pisca-intelektualca. Obično kažem svojim njemačkim prijateljima koji se za mene zanimaju sljedeće: “Ako vam je do toga (ali zašto bi bilo?) da shvatite moje teškoće s domovinom, koje uzgred počinju tamo negdje 1982. godine, dakle duboko u prošlom vijeku, a traju nesmanjenom žestinom do danas, čitajte njemačke i austrijske polemike protiv Handkea!” No Handke je, a tu se razlikujemo, unatoč tome što je odlučio biti crnom ovcom na alpskim pašnjacima, žarko htio nekamo pripasti. I onda je, po crti jedne strašne optičke iluzije, od mnogih Srbija, jer imade više od jedne Srbije sigurno, odabrao podržati, cijelim svojim golemim književnim darom, onu najgoru. Dogodila mu se neka paralaksa, greška koja dolazi iz prevelike blizine.

Međutim, sreo sam Handkea nedavno u Novom Sadu. Pred prepunom dvoranom Srpskog narodnog pozorišta održao je govor u vezi s ne znam više kojom nagradom. Govor potpuno protivan očekivanjima većine prisutnih, a tema bila je jezik i teškoće prevođenja poezije. Riječju, Handke je ostario, promudrio se. Za moj pojam Peter Handke najveći je živući pjesnik njemačkoga jezika. Dakle, apeliram, ako ne za pravdu, jer on se sam založio za krivdu, a ono za milost za nj. No sad će svi reći: “A Knut Hamsun? A Ezra Pound?” Da. Knut Hamsun. Njegovi su mu zemljaci, nakon što je stao uz nacizam, stali vraćati knjige na kućnu adresu. Može li se išta gore dogoditi jednome piscu? Jedva. Ezra Pound se, zbog poČini