LUKA MODRIĆ Kad sam primio Zlatnu loptu, prvo sam se sjetio svog dide Luke...
SJEĆAM SE KADA SE TO STRAŠNO ZLO DOGODILO, DJED SE NIJE VRATIO KUĆI I OTIŠLI SU GA TRAŽITI. NISAM BIO NI SVJESTAN ŠTO SE DOGAĐA KADA SU GA DOVEZLI U NAŠU KUĆU. SAMO SAM OSJEĆAO DA JE NEŠTO JAKO TUŽNO. TATA ME ZAGRLIO I ODVEO DO LIJESA. REKAO MI JE: “SINE,
EKSKLUZIVNO DONOSIMO
Najzanimljiviji detalji iz autobiografije najboljeg igrača svijeta: Zašto je s Mandžukićem zahladio odnose //Hajka nakon svjedočenja na suđenju Mamiću //Avantura u Hajduku
OD DANA SVJEDOČENJA POČELA JE NEVIĐENA HAJKA NA MENE. KAO DA SAM NEKOGA UBIO. ALI ZNAO SAM DA NIŠTA LOŠE NISAM UČINIO I ZATO JE U MENI PREVLADAO STAV DA ŽELIM OSTATI U REPREZENTACIJI I BORITI SE KAO I DOSAD, DA OSTVARIMO SAN KOJI JE DUGO ŽIVIO U NAMA
Stajao sam na tom postolju i u rukama držao trofej najboljeg igrača Svjetskog prvenstva. Kad sam bio dijete i kad nisam znao koliko je teško popeti se na vrh, sanjario sam i ja da jednom postanem najbolji na svijetu. I kad se to stvarno dogodilo, kad sam u rukama držao Zlatnu loptu, upravo tog trenutka jedino što sam osjećao bila je tuga. Mogao je to biti najsretniji trenutak moje karijere, ali nije. Izgubili smo finale Svjetskog prvenstva i još vrućem od utakmice, po glavi mi se motala samo misao – gotovo je. Dok sam na travnjaku čekao službenog spikera da me pozove na postolje, pokušavao sam ne gledati prema onom drugom peharu. Nisam uspio. Pogled mi je jednostavno pobjegao prema trofeju svjetskih prvaka za koji smo u Rusiji doista mislili da ga možemo odnijeti kući, u Hrvatsku. Tog sam trenutka u kišom natopljenoj Moskvi proživljavao veliko razočaranje, ono kad izgubiš trofej koji ti je bio tako blizu, a onda ti je, nakon svih borbi i muka, izmakao iz ruku. U djeliću sekunde prošlo mi je kroz glavu kako bi bilo da me sada pozovu i predaju mi taj pehar, da ga sa suigračima podignem u zrak i da iz petnih žila vičemo prema našim navijačima: “Ajmoooooooo, Hrvatska!” Kakva bi to sreća bila... Prije negoli sam sišao s postolja, sada ipak svjesniji da sam proglašen najboljim igračem Mundijala, kao snažan bljesak prošlo mi je kroz glavu sjećanje na moga didu Luku. Koliko bi on tek bio sretan i ponosan da je mogao doživjeti ostvarenje mojih snova. Imao sam šest godina kada su ga četnici bezobzirno ubili nedaleko od kuće. Tada nisam mogao pojmiti to ubojstvo i gubitak, a ne mogu ni danas. Kratko je bio dio mog života, ali dovoljno dugo da ostavi u meni dubok trag obiteljske ljubavi, privrženosti i odanosti.
Neuspjeh u Splitu, kazna u Zadru
Odlomci su ovo iz prvoga poglavlja dugo očekivane autobiografije najboljega svjetskog nogometaša, zvijezde Real Madrida i kapetana hrvatske reprezentacije Luke Modrića, pod nazivom “Moja igra”, koju se od sutra može kupiti na svim kioscima po cijeni od 129 kuna. Lukina dirljiva sjećanja na djetinjstvo, svoj nogometni početak i uspon, prvu ljubav, najznačajnije životne odluke, prekretnice i uspjehe, u iznimno lagano, pitko i dinamično štivo oblikovao je novinar Sportskih novosti Robert Matteoni, a predgovore knjizi napisali su legendarni trener Manchester Uniteda Sir Alex Ferguson i Lukin dječački nogometni uzor Zvonimir Boban.
Luka Modrić posebno je poglavlje knjige posvetio svome odrastanju na Velebitu, u Zatonu Obrovačkom, i posebnoj povezanosti s pokojnim djedom Lukom, po kojemu je dobio ime.
– Dok sam bio mali, stalno se igrao sa mnom. Čim sam dovoljno odrastao da se mogu samostalno kretati, djed me vodio na sve poslove koje je obavljao ili u neku od svojih akcija. Čišćenje snijega, slaganje sijena, vođenje blaga na ispašu, razni popravci, odlazak u nabavku materijala i niz drugih poslova oko kuće, za sve je to djed mene tretirao kao pomoćnika. Bio sam uzbuđen kad me vodio u lov na zečeve i jarebice, kad je dopustio da držim njegovu lovačku pušku dok su nas zajednički fotografirali. Dojam sigurnosti koji je pružao kad je bio u blizini, ugodu koja je navirala u zajedničkom druženju, stalno motrenje i znatiželja što radi, to su osjećaji koji su ukazivali na njegovu posebnost. Obožavao sam ga – piše Modrić, a onda se prisjeća najtužnijega dana svojega djetinjstva, 18. prosinca 1991.
– Sjećam se kada se to strašno zlo dogodilo tek po uznemirenosti svog oca. Djed se nije vratio kući i otišli su ga tražiti. Nisam bio ni svjestan što se događa kada su djeda dovezli u našu kuću u Zatonu Obrovačkom. Samo sam osjećao da je nešto jako tužno. Tata me zagrlio i odveo do lijesa. Rekao mi je: “Sine, poljubi didu!” Nisam mogao pojmiti da je to moj posljednji susret s njim.
Djed Luka bio je jako cijenjen, mangup u pozitivnom smislu te riječi, šarmer. Moj tata ga je obožavao i mogu misliti koliko mu je teško bilo kad ga je izgubio. Godinama poslije prepričavao mi je osjećaj užasa kad je pronašao beživotno djedovo tijelo obliveno krvlju. Bilo je to na livadi ispod ceste, petstotinjak metara od kuće, kamo je djed odveo koze na ispašu. Djed nije bio tip čovjeka koji bi se ičega bojao, ali kao da nije bio svjestan težine situacije. Baka Jela pričala je da je toga dana na cesti vidjela neka vojna vozila. Sklonila se u kuću i zaključala se. Moj otac, kao da je nešto slutio, požurio je ujutro provjeriti je li sve u redu s njima. Kada je saznao da su se koze pojavile pred kućom, a djeda nema, bilo je jasno da se dogodilo nešto ružno. Moga djeda Luku ubili su rafalnom paljbom iz blizine. Imao je šezdeset šest godina. Srce mi se kida kad god pomislim kako umire, praktički na pragu kuće. Kakvi su to ljudi koji mogu bezobzirno oduzeti život starijem i nedužnom čovjeku.
Poznato je kako je Luka Modrić kao dječak bio na probi u Hajduku. U svojoj knjizi prvi put otkriva detalje te za njega nesretne epizode.
– Otac je bio veliki navijač Hajduka. Kao i mama i svi ostali u mojoj obitelji. Hajduk nam je oduvijek bio pojam. Razmišljao je tata, kao i svaki roditelj u Dalmaciji čije dijete trenira nogomet, o tome da mu sin postane igrač Hajduka. Kao dječak i ja sam bio navijač splitskih bijelih. Otac je, uz podršku strica Željka, koji je preko posrednika uspostavio kontakt s trenerima u Hajduku, organizirao naš odlazak na probu. U to vrijeme bila je pauza treniranja u Zadru. Zato je tata procijenio da nema potrebe da nikog, pa ni direktora škole Tomu Bašića, obavijesti o toj akciji. Poslije će se pokazati kakva je to greška bila.
Odvezao nas je do stadiona na Poljudu gdje smo Oštrić (Marko Oštrić, Lukin suigrač iz Zadra, prijatelj i vjenčani kum, nap .a.) i ja bili smješteni u klupske sobe. Trenirali smo pod vodstvom trenera Marija Čutuka na obližnjem pomoćnom igralištu. Po svojemu sudu bio sam dobar u igri i očekivao sam da će njihovi stručnjaci biti zadovoljni. No i prije isteka dva dogovorena tjedna došao mi je direktor škole Marin Kovačić. Odmah sam osjetio negativnu energiju. Kratko mi se obratio, rekao da nije još vrijeme za mene u Hajduku. Nikad neću zaboraviti taj trenutak. Bilo je to prvo veliko razočaranje na mojem nogometnom putu. Ubrzo sam nazvao oca i rekao mu da odmah dođe po nas. Bio je neugodno izne
Uoči Islanda rekao sam Mandži: “Ajde, Mario, idemo danas jako.” No iznenadio me svojom reakcijom: “Samo ti gledaj sebe, pusti mene!”
nađen takvim razvojem događaja. Po njemu sam uvijek bio najbolji, gdje god da igrao.
– Vaš sin nije zadovoljio kriterije, žao nam je. Još je premali – ponovili su na Poljudu i mome ocu. Vratili smo se u Zadar. Slijedili su novi problemi i razočaranja. Tomo Bašić, direktor Zadrove omladinske škole, saznao je da smo bili na probi u Hajduku. Malo je reći da je zamjerio to mome ocu. Do tada su imali odličan odnos, često su se družili.
– Kako si mogao to napraviti bez moga znanja!? – ljutito mu je predbacio. Bio je očito uvrijeđen što ga nije ni obavijestio, a kamoli konzultirao o odlasku na probu. Unatoč tomu, Bašićeva druga reakcija tatu je jako iznenadila. I pogodila. Meni je to bio drugi šokantan događaj u samo nekoliko dana. – Kad nije dobar za Hajduk, znači da nije dobar ni za Zadar! Sljedeća tri mjeseca ne može dolaziti na treninge!
Luka Modrić u “Mojoj igri” pripovijeda i upoznavanju sa svojim najvažnijim životnim osloncem, suprugom Vanjom.
– Prvi sam put tu curu spazio u pubu Maxi, na južnoj strani stadiona Maksimir. Tog ljeta 2004. bilo mi je jasno da me zaintrigirala. Bio sam previše sramežljiv da bih uopće razmišljao o tome kako stvoriti priliku da je upoznam. Znao sam da se zove Vanja. Saznao sam i da je pet godina starija od mene, ali izgledom to nije odavala. Bila je mladolika, lijepa, i da, odavala je dojam da je drugačija od drugih – piše Modrić.
Prvi kontakt ostvarili su u ljeto, kad je Luka bio na pripremama mlade reprezentacije u Tuheljskim Toplicama. Vanja ga je nazvala na telefon kao djelatnica Mamićeve menadžerske agencije, zvala je u vezi s dogovorom za obilazak stanova...
– Bio sam silno uzbuđen kad je nazvala, ali sam to, naravno, prikrio. Predstavila se, razmijenili smo nekoliko uvodnih rečenica, u kojima sam joj rekao da sam je viđao u prolazu. Jako sam se trudio stalno postavljati pitanja i otvarati teme, samo da što dulje bude na liniji. Razgovarali smo o svemu i svačemu, o njezinu poslu, o suigračima, o tome kakav će biti Dinamo, kako je meni u Interu, mladoj reprezentaciji, kako živim u Zagrebu. Osjetio sam kako se opustila i tako je naš prvi kontakt potrajao više od tri sata. Bio sam zadovoljan dogovorom da ćemo se vidjeti kad se vratim u Zagreb. Povod je, naravno, trebalo biti pronalaženje stana, ali sama pomisao da ću se s njom sastati bila mi je – wow! Podsvjesno sam se nadao da to što je u prvom kontaktu sa mnom razgovarala tri sata nešto znači. I već sam tad slutio da bi to moglo biti nešto ozbiljno.
Već sam bio prilično zaljubljen kad sam joj prvi put predložio da izađemo van navečer. Prihvatila je. Bilo je to 1. prosinca 2004., i to je bio naš dan. Te smo se večeri prvi put poljubili, u njezinu stanu, a dva mjeseca kasnije rekao sam joj: “Vanja, ti ćeš biti moja žena!” Zdravko Mamić neizostavni je akter Lukine karijere. Njihov odnos imao je uspone i padove. – Zdravko Mamić često je dolazio gledati treninge i na jednom od njih na glavnom terenu u Maksimiru, prije utakmice s Međinisu murjem, predbacio mi je kako slabo igram glavom. Onako šeretski ponudio mi je okladu: “Ma ako ti na utakmici postigneš gol glavom, odmah ću te nagraditi s pet somova eura!”
Dobio okladu i 5000 eura
Prihvatio sam taj izazov. I baš u toj utakmici protiv Međimurja, u 4. minuti, doveo sam Dinamo u vodstvo. Udarcem glavom! Suigrači su znali za okladu i, kada sam postigao gol, pridružili su mi se u slavlju i isticanju svih pet prstiju prema loži gdje je sjedio Mamić. Kad smo išli na jedno od idućih gostovanja, prišao mi je u autobusu i ozbiljna lica predao omotnicu s pet tisuća eura.
Luka se osvrnuo i na prvo zahlađivanje odnosa s Mamićem. Bilo je to u ljeto 2007. godine, nakon što je Dinamo prodao i Eduarda i Ćorluku, što je Modrića pogodilo jer je smatrao kako se klub time odrekao europskih ambicija. Ti su događaji bili potaknuli i Modrićevo razmišljanje o odlasku iz Dinama. O tome piše:
– Za vrijeme zimske stanke, koju sam provodio u Zadru, dobio sam informacije kako su Dinamo i Chelsea praktički pred dogovorom. Zdravko Mamić odletio je u London i bio sam uvjeren da ću u zimskom prijelaznom roku prijeći na Stamford Bridge. Dok sam s Vanjom u Zadru čekao znak, počele su kolati glasine da se klubovi
uspjeli dogovoriti oko uvjeta ugovora te da je transfer propao. Zdravko Mamić, s bratom Zoranom, došao je u Zadar i u hotelu Kolovare priopćio mi “sretnu” vijest.
– Luka, odlučili smo da te ne želimo još prodati.
Bio sam jako razočaran i na velikoj muci. Nakon što sam roditeljima obznanio kraj priče, izišao sam iz njihova stana i na parkiralištu ispred zgrade, dok sam s Vanjom pričao o tome, slomio sam se. Nisam mogao zadržati suze. Dinamo i Zdravko Mamić prodali su druge važne igrače s teorijom da ih se ne može zadržati kada dođu ponude velikih klubova. Samo mene se, eto, moglo iako je bila riječ i o velikom klubu i o najvećoj ponudi. Teško mi je pao takav nepravedan odnos prema meni. U Zdravka Mamića dotad sam imao veliko povjerenje, ali nakon propalog transfera u Chelsea bio sam jako ljut na njega. Zahladio sam odnos, a kad bih ga sreo, samo bih ga površno pozdravio.
Luka Modrić ipak će kasnije otkriti da je Mamiću oprostio “nepravdu” koju mu je nanio. Luka je na svome oproštaju od Dinama, na utakmici s Rijekom 2008. godine, doživio dirljive ovacije navijača pa je nakon toga imao potrebu SMS-om zahvaliti Mamiću. “Hvala vam na svemu. Da sam prošle zime otišao iz Dinama, ne bih danas doživio ove lijepe trenutke”, napisao je Modrić gazdi.
Dva teška karaktera
Pa ipak, u odnosu Modrića i Mamića najintrigantnije je poglavlje o Lukinu svjedočenju na osječkom sudu. O tome Modrić piše kako je “iznio svoja saznanja o raspodjeli odštete koju je Tottenham uplatio Dinamu za moj transfer iz 2008. godine”.
– Moje svjedočenje izazvalo je buru negodovanja u Hrvatskoj. Šira je javnost smatrala da sam svojim svjedočenjem išao u korist obrane Zdravka Mamića. Činjenica je da sam na sudu govorio istinu. U raspodjeli transfera držao sam se onog što su određivali potpisani ugovori. I ponovio sam da sam spreman odmah vratiti novac koji je od transfera pripao meni ako se utvrdi da je to zakonski sporno. Od dana svjedočenja počela je neviđena hajka na mene. Brutalno su me izvrijeđali sa svih strana. Ispisani su brojni grafiti i u mom Zadru. Objavljivalo se prijeteće sadržaje na društvenim mrežama, sve prenosilo i potenciralo na portalima. Bilo je to kao u noćnoj mori koja se počela odigravati u stvarnosti. Imao sam osjećaj kao da sam nekoga ubio. Činilo mi se kao da sam najveći problem u svojoj zemlji. Moram priznati da mi je bilo strašno teško. Praktično sam u jednom danu postao gotovo najomraženija osoba. Bio je to sasvim novi moment u mom životu koji me ozbiljno uzdrmao. Gnjev javnosti prema sebi doživio sam kao nepravdu. Pogotovo zbog razmjera koje je poprimio.
U zaključku ovoga poglavlja Luka Modrić otkriva i kako je zbog specifičnih okolnosti u kojima se našao ozbiljno razmišljao o nastavku karijere u reprezentaciji.
– Nije bio problem u mojem pristupu, nego u tome koliko će negativno ta izrazito loša atmosfera utjecati na moju igru. Potom i koliko će to biti teret cijeloj reprezentaciji. Znao sam da ništa loše nisam učinio. Zato je u meni prevladao stav da želim ostati i boriti se kao i dosad, da ostvarimo sam koji je dugo živio u nama. Kada sam to definitivno prelomio, osjetio sam silno olakšanje. Bio sam svjestan da puno toga može biti protiv mene, ali bio sam još odlučniji da učinim sve što je u mojoj moći da zajedno sa suigračima napravimo taj ključni iskorak – ističe Luka u svojoj priči o jednoj od prijelomnica karijere.
Ususret ruskome pohodu na srebro, Luka Modrić ispričao je i nepoznati detalj iz svoje karijere u reprezentaciji: o problematičnom odnosu s Marijem Mandžukićem. – Mario je poseban tip. Nekad djeluje mrzovoljno, češće je raspoložen. Tko ga ne pozna dobro, pomislio bi da je stvarno i pretežno mrgud. Sve to vrijeme Marija znam kao odličnog dečka, s velikim srcem. Bio mi je drag od prvog dana iako je mnogima dugo trebalo da ga shvate i dožive takvim. Prošli smo puno toga zajedno u reprezentaciji. Na gostovanju na Islandu, kada smo se u doigravanju borili s njima za odlazak na SP u Brazil, sreo sam se s Mandžukićem ispred hotelskog lifta. – Ajde, Mario, idemo danas jako – rekao sam mu, onako kako se vrlo često igrači međusobno potiču na treningu ili prije utakmice. Mandžukić me, međutim, iznenadio svojom reakcijom:
– Samo ti gledaj sebe, pusti mene. Učinilo mi se da je u pitanju neko trenutačno neraspoloženje. Kao da se nešto durio na mene, a tome nisam mogao logično objašnjenje. S Marijem sam uvijek imao dobar odnos. Bili smo u stalnom kontaktu sve do tada. Onda je nastala tišina, odnos se zahladio. Da mi je današnja mudrost, bio bih to raščistio odmah ili u najgorem slučaju na sljedećem okupljanju reprezentacije. No bio sam i ja prkosan. Kad se dva teška karaktera nađu u kratkom spoju, energija nestane. Meni je, iskreno rečeno, bilo krivo, ali nisam htio povući prvi potez. Očito nije ni on. Modrić kaže da ni za Mandžina boravka u Madridu, dok je igrao u Atléticu, nije bilo prisnosti u njihovu odnosu, te da se led počeo otapati tek uoči Svjetskog prvenstva u Rusiji.
– Mario Mandžukić bio je jedan od najvažnijih ljudi naše reprezentacije. Imao je svojih mušica, kao i svaki od nas, ali je duša od čovjeka. Dijelimo neke osobine – svojevrsnu introvertiranost, malo teže pokazujemo emocije, znamo biti tvrdoglavi. No on je osoba s kojom bih išao u svaku borbu. Što god bilo, znam da će dati sve, da će ti čuvati leđa i da te nikad neće izdati.
Dočekao sam pravi trenutak i inicirao razgovor. Htio sam mu reći koliko mi je žao što nemamo više blizak odnos. Zanimalo me koji je uzrok tome da više od tri godine komuniciramo isključivo kolegijalno. Razgovarali smo otvoreno i svakim trenutkom kao da se topio led između nas, problem koji je nastao ni iz čega.
– Nisam se durio na tebe. Ja sam mislio da se ti duriš na mene – izgovorio je on. Isto sam rekao i ja. Između mene i Marija ponovno je prostrujila pozitivna energija.
Knjiga “Moja igra” u distribuciji Večernjeg lista od sutra na svim kioscima po cijeni od 129 kuna