Kao ratnom ministru zdravstva cilj mi je bio spašavanje žrtava agresije i zadržavanje skrbi za pučanstvo. Ništa nismo ukidali nego samo reorganizirali

Prof. dr. sc. emeritus Andrija Hebrang odgovara dr. Saši Srići

Uintervju za Obzor Večernjeg lista 3. studenog SDPov ministar zdravstva u sjeni dr. Saša Srića izjavio da sam ja kao ratni ministar 1993. godine ukinuo javnozdravstveni sustav i “započeo agoniju javnoga zdravstva”. Navodi da sam ja “ukinuo preventivu, javno zdravstvo, preventivnu školsku medicinu...i pokrenuo najtiši oblik privatizacije...”.

Radi se o potpunom nepoznavanju zdravstvenog sustava tog doba pa je potrebno iznijeti istinu potkrijepljenu činjenicama. Mladi kolega se ne sjeća da je to doba rata i da sam uvodio ratnu medicinu kako bih smanjio pogubne posljedice srpsko-crnogorske agresije. Znam da se on toga ne sjeća.

Da se je raspitao znao bi da su to bile ratne godine a u ratnoj medicini se potiču prioriteti na račun onoga što neposredno ne ugrožava život. Kao liječnik mladi kolega bi se trebao služiti literaturom kao što su ljetopisi službenih institucija tog doba. Pogotovo bi se trebao služiti stručnom literaturom o našem ratnom sanitetu a objavljeno je u zemlji 371 a u inozemstvu 308 dokumentiranih i recenziranih članaka te 28 knjiga. Kako za učenje nikada nije kasno, navodim ključne pokazatelje o zdravstvu tog doba.

U razdoblju od 1991. do 1995. godine brinuli smo o više od stotinu tisuća ranjenika, od kojih 30.520 najtežih, i o više od pola milijuna izbjeglica i prognanika. Istodobno srpsko-crnogorski agresor srušio je 14 hrvatskih bolnica. S lica zemlje zbrisano je nekoliko stotina terenskih ambulanti i isto toliko sanitetskih vozila. Točni podaci nalaze se u stručnim i znanstvenim člancima kao i knjigama koje smo tada pisali da se ne zaboravi. Još jedan, možda i najvažniji podatak je taj, da nam je zbog rata ulaz novca u zdravstveni sustav samo 1991. godine smanjen za 61 posto, dok su istodobno izdaci za ratno zdravstvo porasli 2 puta! U sljedećim godinama godišnja smanjenja ulaza novca u sustav bila su također dvocifrena! Kako nam je cilj bio spašavanje žrtava agresije i zadržavanje zdravstvene skrbi za ostalo pučanstvo, morali smo u hodu raditi drastične reforme. Pri tome nismo ništa ukidali nego samo reorganizirali. Primjerice, tvrdnja da smo ukinuli preventivnu medicinu je neistinita jer smo njezine nositelje, zavode za javno zdravstvo, decentralizirali u županije. Posljedica toga bio je rat bez i jedne alimentarne intoksikacije naših branitelja i izbjeglica, bez gotovo i jednog tetanusa, uz minimalni broj slučajeva mišje groznice i drugih zaraznih bolesti tipičnih za rat. Postigli smo manji broj svih zaraznih bolesti, uključujući i dječje, nego u godinama prije rata. Toliko o navodnom ukidanje javnoga zdravstva. Samo te 1993. godine osnovali smo 11 novih ratnih bolnica i u njih dislocirali preko 300 liječnika i medicinskih sestara dragovoljaca. Pripremali smo sustav za nastavak rata i te promjene ozakonili.

Rezultati, zahvaljujući okviru koji smo stvorili za dragovoljce u sanitetu, pokazauju objektivnu istinu. Smanjili smo smrtnost ranjenika (1991.-1995.) na 1,4 posto što je jedan od najboljih rezultata objavljenih u svjetskoj literaturi. Cijelo vrijeme smo osigurali plaće za sve protjerane zdravstvene djelatnike i sačuvali ih za povratak nakon ratne pobjede u koju smo vjerovali. Ne treba naglašavati da su stotine tisuća izbjeglica i prognanika imale besplatnu zdravstvenu zaštitu. Unatoč takvoj situaciji, uspjeli smo zaštiti naše bolnice od privatizacije koju su istodobno provodile neke zemlje u susjedstvu. Što se tiče zakupa ordinacija liječnika primarne zdravstvene zaštite, rezultati o boljoj dostupnosti takvih ordinacija publicirani su u nas i u svijetu, a neke zemlje su preuzele dio našega modela na preporuku Svjetske zdravstvene organizacije. Rezultate takve transformacije objavili su najznačajniji europski časopsi za javno zdravstvo kao što je Eurohealth. Isto kao što su i neke velike vojne sile preuzele naše modele pokretnih kirurških ekipa i pomicanje liječnika u prvi ešalon u ratnim situacijama što smo publicirali na zahtjev najvećih časopisa za ratno zdravstvo kao što je američki Military Medicine. Upravo zbog toga sam te 1993. godine bio izabran za predjedatelja sastanka svih europskih (plus izraelski) ministara zdravstva i tada je jednoglasno usvojen naš model financiranja sustava zdravstva u kriznim stanjima. Zahvaljujem to svim hrvatskim zdravstvenim djelatnicima tog doba, a ponajviše dragovoljcima u borbene redove jer to je i njima najveće priznanje. Zbog dobrih zdravstvenih pokazatelja u teškim godinama (1991.-1995.) Svjetska zdravstvena organizacija me je izabrala za specijalnog savjetnika za zdravstvo Šri Lanke, ali i to priznanje zahvaljujem svim aktivnim sudionicima tadašnjeg hrvatskog zdravstvenog sustava.

Sve to smo postigli zahvaljujući hrabrim i odlučnim liječnicima, sestrama i medicinskim tehničarima ali i spoznaji da upravljanje tim glomaznim ali najznačajnijim sustavom ne počinje od nas. Sve reorganizacijske mjere poduzeli smo na temelju proučavanja tuđih iskustava, njihovih rezultata i brojnih osobnih kontakata s onima koji su prošli teške zdravstvene krize. Trebao bi tuđa iskustva proučiti i mladi kolega, mogući budući ministar, jer zdravstvo je i sada u teškoj krizi ali barem ne padaju bombe. Iako i neistine u jednom tako ozbiljnom sustavu mogu djelovati kao bombe.