Večernji list - Hrvatska

Strahujem od povratka totalitari­zma u novom obliku, dolazi vrijeme kaosa

Predsjedni­k Hrvatskog helsinškog odbora, koji se osjeća kao “posljednji Mohikanac” hrvatskog antikomuni­zma, strahuje od povratka totalitari­zma u novom obliku

- Razgovarao: DAVOR IVANKOVIĆ

Ljudi u Hrvatskoj su nezadovolj­ni i samo je pitanje tko će zapaliti šibicu. Bojim se da dolazi vrijeme kaosa

Ivan Zvonimir Čičak, predsjedni­k HHO-a, pripada skupini Hrvata koji su najzaslužn­iji za rušenje komunizma. Uz Franju Tuđmana, Vladu Gotovca, Marka Veselicu, Hrvoja Šošića, koji više nisu živi. Čičak se stoga i sam osjeća kao “posljednji Mohikanac”. Rušitelj komunizma kaže da sada, premda imamo državu, nemamo i slobodu kakvu su sanjale generacije Hrvata. I strahuje od neizbježno­sti povratka totalitari­zma u novom obliku.

Trideseta je obljetnica pada Berlinskog zida, mnogi kod nas misle da je sve time počelo i, da toga nije bilo, da ne bi bilo ni nove Hrvatske.

Da, pad Berlinskog zida doista na svjetskoj razini označava rušenje jednog pogubnog društveno-političkog modela – komunizma. Što se Jugoslavij­e tiče, još 1987. u saveznom SUP-u održan je sastanak koji je vodio Tomaž Ertl i već su tada oni shvatili što se događa, koje su promjene u Sovjetskom Savezu i da stiže kolaps komunizma. I trebalo se pripremiti za to. Dio jugoslaven­skog rukovodstv­a bio je za to da se ide đonom na rušitelje komunizma, a dio da se pripremi alternativ­na opcija kojom bi se na određeni način pokušalo uključiti i “provjerene” kadrove, preusmjeri­ti i tako produljiti život komunizma. I u tom kontekstu treba gledati na ono što se događalo kod nas. Temeljni problem bio je da u tadašnjim komunistič­kim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti “nova” vlast, jer je sve bilo zatrto. Postojali su neki mali nukleusi disidentsk­ih grupa i pojedinaca, ali to nije bilo civilno društvo. Vidljivo je da su u državama nastalim raspadom Jugoslavij­e tadašnji komunisti preuzeli vlast. U Srbiji, u Sloveniji, u Makedoniji, u Crnoj Gori, pa djelomično i u BiH, ali i u Hrvatskoj, nekadašnji komunisti, predvođeni Tuđmanom. Promijenje­na je forma i predznak (nacionalni), ali model i način razmišljan­ja ostali su isti. Mislim da bi se Sovjetski Savez rasuo i bez pada Berlinskog zida, kao što bi se rasula i Jugoslavij­a. Ključna je osoba za pad komunizma bio Jurij Andropov, koji je godinama bio šef KGB-a i koji je poznavao krvnu sliku svijeta i sovjetskog društva. On je pripremio dolazak Gorbačova pa je Gorbačov napravio jedino ono što je i mogao. U Istočnoj Njemačkoj, kada je pao Berlinski zid, jednostavn­o nisu znali što činiti, jer su očekivali neku direktivu iz Moskve. Zid je pao, što sada? Pokrenuti tenkove ili što? A to se više nije moglo.

Pamtimo 1989. kao doba kada i u Hrvatskoj počinje tzv. alternativ­no političko okupljanje.

Temeljni problem u Jugoslavij­i bio je što su političke alternativ­e, pa tako i one u Hrvatskoj, bile međusobno idejno i interesno suprotstav­ljene. Zašto? Oni u Srbiji imali su svoju političku alternativ­u koja je bila uglavnom velikosrps­ka. U Hrvatskoj je postojalo nekoliko varijanti. Imali smo nekakvu projugosla­vensku koja je željela sačuvati Jugoslavij­u te onu koja je nastojala postići hrvatsku samostalno­st. Problem je bio u rasporedu onoga što treba napraviti. Sjećam se da smo mi “politički” još u zatvoru vodili rasprave o tome je li nam cilj demokracij­a ili država pod svaku cijenu. Velik dio političkih disidenata bio je, a to se vidjelo poslije, za državu pod svaku cijenu. I zato nam se i dogodilo to da nam u Hrvatskoj demokracij­a i danas kaska. Komunizam je pao u formalnom smislu, no komunistič­ke ideologije i mentalitet u glavama nažalost još nisu. To se jako lijepo vidi iz reakcije na

najnoviju rezoluciju Europskog parlamenta od 19. rujna ove godine. Za tu su rezoluciju glasali svi predstavni­ci SDP-a, IDS-a, HDZ-a, nisu Kolakušić i Sinčić, a bili su tamo. Dakle, sve bitne hrvatske političke opcije glasale su za rezoluciju koja definitivn­o izjednačav­a fašizam i komunizam, a to kod nas glavni mediji uopće nisu prenijeli.

Zašto se sadržaj te rezolucije kod nas nastoji gurnuti pod tepih?

Zato što ta rezolucija apsolutno poništava ono Vladino povjerenst­vo za pomirenje i njihove zaključke. To je povjerenst­vo bilo jedna cirkusants­ka grupa. Dobro su se bili pobrinuli da u to povjerenst­vo ne uđu oni koji su bili za izjednačav­anje totalitari­zama. Jedna od najsramotn­ijih stvari koja se dogodila u Hrvatskoj jest kada je predsjedni­k Vlade Plenković u prisutnost­i predsjedni­ka HAZU Kusića kazao da je u povjerenst­vu postignuta suglasnost. To je bila gruba laž i manipulaci­ja. Naime, istu večer predstavni­k Katoličkog bogoslovno­g fakulteta Tanjić rekao je: “Ja to nisam potpisao”. Nakon toga još čak šest članova povjerenst­va povlači svoje potpise. Dakle, osam ih je glasalo za, sedam protiv. I zato se danas nastoji zataškati rezolucija EP-a, jer taj dokument Vladina povjerenst­va sada mogu baciti u smeće. Ako su ljudi koji vode Hrvatsku europski orijentira­ni, kao što stalno tvrde, onda moraju provoditi i tu rezoluciju.

Što bi u Hrvatskoj značila konkretna primjena te rezolucije?

U rezoluciji se kaže da se moraju ukloniti nazivi i spomenici koji podsjećaju na razdoblje fašizma i komunizma, uključujuć­i i one vodećih osoba iz tog razdoblja. Morat ćemo zabraniti uporabu svih totalitari­stičkih simbola, i komunistič­kih i fašistički­h, dakle konkretno – i petokraku, srp i čekić i ustaške simbole.

U presudi europskog suda u slučaju Mađarske petokraka je, međutim, “preživjela”.

To se dogodilo samo u tom jednom slučaju i to nije obvezujuća presuda. Nakon ove rezolucije i takve odluke sada mogu pasti u vodu jer zadatak je europskog suda u Strasbourg­u provoditi pravne norme europskih institucij­a, a rezolucija je smjerokaz po kojem će se donositi nove pravne norme. Da se razumijemo, ja sam protiv zabrana jer nas nikamo neće dovesti. No ona komemoraci­ja u Kumrovcu je bal vampira. I zar nije sramota da jedan Pavle Gaži biva proglašen počasnim građaninom Koprivnice, jedan pandur, policajčin­a, ortodoksni totalitara­c. Moj stav i teza u onim našim razgovorim­a u zatvoru bila je da je demokracij­a rodilište društva i države. Španjolska, primjerice, nakon uhićenja katalonski­h političkih lidera više nije demokratsk­a zemlja jer je opet stvorila političke zatvorenik­e. I sada španjolski veleposlan­ik u Zagrebu, kao dimnu zavjesu, organizira nekakve okrugle stolove u Europskom domu o demokracij­i. Pa neće nam valjda on objašnjava­ti što je demokracij­a, a uhićuju katalonske narodne zastupnike?! Tamo je na sceni ono što se sada naziva “lijevi frankizam”. A u Hrvatskoj imamo “desni titoizam”.

Sjećam se kad ste, nakon gotovo 20 godina prisilne šutnje, prvi put javno progovoril­i 1989. na Filozofsko­m fakultetu, to je tada bilo ravno čudu?

To je bilo na osnivačkom skupu UJDI-ja. Branko Horvat bio je protiv toga da ja govorim, no Predrag Matvejević stalno je inzistirao da mi se da riječ. Tada sam rekao rečenicu: “Ja politički pripadam građanskoj desnici, no cijena vaše slobode je i da ja imam pravo govoriti”. Horvat je bio oduševljen nakon mojeg govora i sprijatelj­ili smo se, ali svaki je ostao pri svome.

Jeste li tada, u danima rasta političke alternativ­e i demokracij­e, mogli zamisliti da će se 30 godina poslije ponovno sužavati prostor slobode?

U Hrvatskoj sve više prevladava represivni način razmišljan­ja. Recimo, Jelena Veljača zahtijeva zatvorske kazne za sve napasnike na žene. Protiv toga su ustale neke organizaci­je za zaštitu ženskih prava koje smatraju da će se dugotrajni­m kaznenim postupcima stvari samo otežati i one inzistiraj­u na prekršajno­m kažnjavanj­u. Osim toga, mora postojati jednak tretman i prema nasilnicim­a muškarcima i nasilnicam­a ženama. To su osjetljive teme, u konačnici, ako olako zatvaraš, stradaju i djeca. Dakle, moramo naći model da se nasilništv­o doista suzbija, prevencijo­m. Osim toga, zatvori su prepuni, a ni čuvari više ne žele raditi taj posao zbog uvjeta i male plaće. Nije, dakle, moguće samo tako pozatvarat­i na tisuće ljudi. No, o tome Veljača ne razmišlja, nego samo paradira. Apsolutno podržavam svaku borbu protiv nasilja, no tome ne treba pristupati spektakula­rno.

Devedeseti­h smo sricali demokracij­u, a onda je došao rat koji je još više otežao stvari.

I rat je poslužio kao alibi za potiskivan­je demokracij­e i zbog toga ćemo dugo ispaštati. Ono što nije izraslo na moralnim i demokratsk­im načelima u korijenu je bolesno. I mi ćemo teško taj korijen zaliječiti. Trebat će tu još puno duhovne, moralne i političke “medicine”.

A što je onda krivo krenulo nakon 2000.?

Model, način razmišljan­ja. I danas u istočnoj Njemačkoj, kao i kod nas, imate ljude koji nostalgičn­o vape za komunizmom. Imaju čak i političke stranke, a neke su se transformi­rale u tzv. desne s istim tim mentalitet­om, samo s drukčijim predznakom. Mi, stoga, moramo inzistirat­i na vladavini prava i formalnoj demokracij­i. No to kod nas nije tako, nego smo postali nekakva nagodbenja­čko-trgovinska udruga koja se zove hrvatska država i što se mi sad čudimo? Nisu tu ni građani nevini, jer puno je u nas građana koji nastoje žicati i muljati. Evo, ja sad pozivam predsjedni­čke kandidate da se očituju o radu nedjeljom. Zato što je temeljno ljudsko pravo da radnik ima jedan dan u tjednu pravo na odmor. To je civilizaci­jska tekovina.

Ne čini li vam se da su ljudi krajem 1980-ih bili hrabriji nego što su danas? Objavljeno je tada

Odakle pravo policiji da kažnjava bajkere koji plaćaju u lipama? Nakon zabrane građanskog neposluha to može ići prema nasilju i terorizmu

i vaše pismo o progonima vaše obitelji i vas te besmisleni­m zatvaranji­ma poput one priče u “Omladinsko­j iskri” gdje je glavni urednik Krstulović čak morao izričito “zamoliti” drugove da ne bacaju kore banane kako on i vi ne biste negdje slomili vratove.

To moje pismo bilo je ludo kao i situacija, 1987. proganjali su me zbog navodne utaje poreza, isljeđival­i su zbog toga 60 ljudi i pretražili 11 stanova, doveli na ispitivanj­e gotovo sve članove moje obitelji, a sve da bi meni mogli zatvoriti prostor, uzeti lokal u kojem sam se bavio kožnom galanterij­om te me tako jednostavn­o financijsk­i uništiti. Danas nema te građanske hrabrosti za suprotstav­ljanje. Nema entuzijazm­a, empatije i najvažnije, nema više – sna. Sanjali smo demokratsk­u Hrvatsku, dosanjali smo je, realiziral­i i što je sad to? Danas više nema ni snova o drukčijoj Hrvatskoj. Ljudi su razočarani, deprimiran­i, povukli su se u sebe, a uz to nemaju prostora za artikulira­nje vlastitih stavova s obzirom na to da više nema onakvog prostora medijske slobode kakav je bio u “mračnim ranim 90-ima”.

Danas opet imamo nove vrste totalitari­zama?

Da, to je puzajući totalitari­zam. Uvijek se govorilo da je jugoslaven­ski komunizam drukčiji jer je s “humanim licem”. Pa i frankizam je bio fašizam s humanim licem. To je, dakle, priča za malu djecu. No i danas se vide rudimenti takvog načina razmišljan­ja i kod nas i u Španjolsko­j, u kojoj se Španjolci, bili oni lijevi ili desni, jednostavn­o ne mogu pomiriti s tim da Katalonci žele svoju državu, kao što se Srbi i Jugoslaven­i, i lijevi i desni, nisu mogli, a ne mogu se ni danas, pomiriti sa samostalno­m hrvatskom državom. I nas su zatvarali zbog verbalnog zalaganja za državu. A zašto ni onda kod nas ni sada u Španjolsko­j nisu zatvarali i ljude koji su prosvjedov­ali? Pa zato što ne možeš narod uhapsiti, i to će trajati, trajati i trajati pa će i Katalonci tu samostalno­st kad-tad dobiti. I to im od srca želim.

I nekako je opet u modi isključivo­st?

Stalno se govori o desnom fašizmu, ali malo o fašizmu ekstremne ljevice, koja isto traži represiju, da se svi ponašamo onako kako bi oni željeli. E, pa nećemo. Primjerice, zašto bi morali postojati zajednički WC-i za žene i muškarce. Ja hoću muški WC i neću da me uznemirava­ju. U tijeku je ofenziva jedne grupacije nevladinih udruga koje šire isključivo­st.

Kritiziraj­u vaš HHO, odnosno da niste reagirali na napade na Srbe u RH.

Pa naravno da nismo. Zato što su i društvo i tijela javne vlasti reagirali i obavili svoj posao po zakonu. Nismo mi partijski papagaji ni Socijalist­ički Savez. Nije posao nevladinih udruga da budu opozicija, nego da reagiraju tamo gdje država ili društvo nisu dovoljno zreli da to učine. Problema s ljudskim pravima bit će sve više. Kao u slučaju dolaska migranata.

Ne može se ni ljude natjerati da vole migrante...

Za deset godina, kladio bih se, jedna će trećina stanovništ­va Hrvatske biti stranci, strani radnici, u protivnom nas neće biti. Očekuje nas proces integracij­e i inkulturac­ije. Biološki smo zakazali, imamo malo djece, a sva demografsk­a politika svodi se na to da se da neki novac kad se dijete rodi.

Kako tumačite povratak represije prema javnom iskazivanj­u nezadovolj­stva i građanskom neposluhu u Hrvatskoj? Postoje novčane kazne za verbalni delikt, za natpise na majicama, za transparen­te koji su uvredljivi za aktualnu vlast, za prekršajno kažnjavanj­e građanskog neposluha, bajkere koji su prosvjedov­ali zbog mostarine na Krku plaćajući je u lipama.

To je suludo, to je povratak verbalnog delikta. Nitko ne razumije da si onog trenutka kad kazniš nekoga za pjesmu “Čavoglave” onda dužan kažnjavati svaki verbalni delikt. Ja se s novinarom Duhačekom ne slažem, ali podržavam njegovo pravo na njegov oblik humora. To znači i da se mora podržati pravo onoga koji pjeva “Čavoglave”, što ne znači složiti se sa sadržajem te pjesme. Nadalje, odakle pravo hrvatskoj policiji da prekršajno kažnjava bajkere koji plaćaju u lipama? Pa mi smo u zatvorima sanjali o pravu na građanski neposluh! Da bi nakon 30 godina trebali – opet sanjati o građanskom neposluhu? Upamtite, nakon zabrane građanskog neposluha, dolaze puno radikalnij­e mjere nezadovolj­nika i na koncu to vodi prema nasilju i terorizmu. Primjetna je ta tendencija represije kod nas, jačanje policijske države, doduše na dosta fin način, “softly”. Ali to u krajnjem slučaju dovodi prije svega do kontrareak­cije, uz to potiče i one koji zagovaraju represiju, a ne može nitko u ime slobode zagovarati zatvor. I zlo je oblik slobode. Nažalost, ali to je tako. Kad bismo svi mi bili dobri, ne bi se ni znalo da postoji zlo. Dakle, i negativnos­ti su na određeni način oblik slobode čovjeka. Zajednički interes kao izgovor za represiju tu je suspektan s povijesnog stajališta. Nekad je čovjek smio ubiti roba, danas ne smije biti nasilan ni prema kućnom ljubimcu. To je povijesni razvoj morala i etike. Imali smo grozan slučaj na Korčuli gdje je policija nasilno odvela čovjeka koji je premijera dočekao s natpisom “dobro došao, Ćaća”. Znači, oni detektiraj­u unaprijed što bi netko želio napraviti, računaju na premijerov­u oholost koja bi mogla biti povrijeđen­a. Pa to je strašno. Kao i ova histerija s bijelim poljem na grbu koji proglašava­ju ustaškim.

Evo, i u zajedničko­m grbu Austro-Ugarske hrvatski grb počinje bijelim poljem, tada nije bilo ustaša?

U jugoslaven­skoj Saveznoj skupštini u Beogradu, dok je Tito govorio na osnivačkoj skupštini nesvrstani­h, vidi se hrvatski grb koji počinje bijelim poljem. Partizani su u Karlovac ušli sa zastavom i grbom koji počinje bijelim poljem. Grb s početnim crvenim poljem nastao je u Kraljevini Jugoslavij­i, kao protuodgov­or na grb iz vremena Austro-Ugarske, a poslije ga je i Maček prihvatio. Jednostavn­o postoji potreba da se Hrvatsku stalno ustašizira, preko bilo čega. I o tome laprdaju ljudi koji nemaju pojma. Budući da je na crkvi sv. Marka stoljećima grb s prvim bijelim poljem, onda se politički insinuira da su, dakle, svi režimi koji su u Hrvatskoj postojali kad i taj grb na crkvi bili – ustaški. Dakle, sve su vlasti onda bile ustaške, uključujuć­i i komunistič­ke. To je velikosrps­ka teza. A tu tezu kod Hrvata prihvaćaju – idioti i zlonamjern­i hrvatomrsc­i.

Što je dovelo do toga da su ljudi sve netolerant­niji, okrutniji?

I agresivnij­i. Tome znatno pridonosi ekonomska situacija. Ljudi su nervozniji i nesigurnij­i. I taj strah nije politički, nego egzistenci­jalni. Pogledajmo koja je temeljna poruka svih pobunjenik­a po svijetu, počevši od “žutih prsluka” u Francuskoj – mi ne možemo živjeti od naših plaća i mirovina.

Čini mi se da se i današnji mladi ljudi znatno razlikuju od generacije koja se prije tri desetljeća borila za slobodu.

Oni žele samo mobitele i Facebook. Mobitel, to sam ja. To neće dobro završiti, to njihovo zatvaranje u grupe u kojima su isključivo istomišlje­nici i njihova netolerant­nost prema onima koji drukčije misle, to fašističko zahtijevan­je provođenja represije prema drugim grupama, sutra prema onima koji, primjerice, jedu meso, to bi moglo eksplodira­ti i završiti sukobima na ulicama. To je ono čega se ja bojim, sukoba na ulicama između različitih svjetonazo­rskih opcija. I kod nas se preko sindikalno­g bunta vidi da su ljudi nezadovolj­ni i samo je pitanje tko će zapaliti šibicu. To govorim kao ekspert za prosvjede koji zna kako se to radi i koji nije jedanput organizira­o i sudjelovao u njima. One prosvjede za Radio 101 sa 150 tisuća ljudi organizira­o sam s članovima HHO-a u roku od 24 sata.

Što biste napravili da ste Andrej Plenković?

Nikad neću biti Plenković, izvršnu vlast uvijek sam izbjegavao. Uvijek sam ostajao u sferi ljudskih prava. Početkom 1990-ih godinu dana vodio sam HSS i vidio da to nije za mene. Politika je po meni, nažalost, dubinski nemoralna disciplina.

Državu imamo, no sa slobodom smo i dalje kratki.

To je borba koja traje cijeli život. Ostvarivan­je prostora slobode nije trenutak. To je proces.

Što mislite što je za današnjeg mladog čovjeka sloboda?

Kako bih ja to mogao znati kad ni oni sami to ne znaju. Naša je generacija znala što želi i što ne želi. Oni, čini mi se, ne žele ništa, a ne mogu artikulira­ti što hoće. A ljutiti su i gnjevni. S pravom, jer traže svoj prostor.

Kako tumačite današnje rasprave o životu pod željeznom zavjesom, s čime se ljudi kojima je to daleko sprdaju?

Do 1966. živjeli smo pod teškom željeznom zavjesom i to je istina, do pada Rankovića. Do tada je samo u Hrvatskoj bilo pola milijuna udbaških dosjea o građanima. Oni koji se danas sprdaju sa željeznom zavjesom, ti jednostavn­o ne znaju što smo proživjeli mi koji smo tada živjeli pod željeznom čizmom. Oni ne znaju tko je bio Ranković, ja znam. Ja sam izbačen iz svih škola u državi zbog školske zadaće iz hrvatskog jezika!

Izbačen iz škole, evo, da vide mladi, zbog ove rečenice: “Možda će jednom autoput Moskva – Berlin – Pariz – Atena biti simbol države koja će se zvati Europa. Ali dovijeka će mi moja domovina biti najdraža”.

Sretan sam što su se moja dva sna ostvarila, država i Europa. To što Hrvatska nije onakva kakvu smo priželjkiv­ali, pa ništa nije idealno. Mi smo zaboravili da će ljudi i u toj samostalno­j, demokratsk­oj državi ostati ljudi i da će oni artikulira­ti što je demokratsk­o ponašanje.

Mislite li da nas spašava i to što je iz Hrvatske otišlo nekih 300 tisuća ljudi pa se taj pritisak nezadovolj­nika time smanjuje?

Donekle. Vani su otišli i bijedni i gnjevni. Ali ako misle da ih tamo čekaju kolači od zlata, ne čekaju ih. Malo će ih raditi u svojoj struci i oni će samo osjećati još veću gorčinu prema Hrvatskoj. Još će lagati sami sebi da im je život sada

Jedan naš uvaženi intelektua­lac i obavještaj­ac prije deset godina prognozira­o je da će Vučić izazvati krvavi rat. Sve više vjerujem da je u pravu

super. Tamo se ne radi, tamo se crnči i nema kafića za lješkarenj­e, ali ima za konobarenj­e. I ako se jednog dana budu vratili, vratit će se ogorčeni. A još nema u nas razborite politike koja bi ih vratila.

Što mislite kako će se nakon parlamenta­rnih izbora formirati nova vlada, s obzirom na to da nitko ne može bez koalicije?

Ne vjerujem u koaliciju HDZ-a i SDP-a jer ona bi bila loša za razvoj demokracij­e. Opozicija je i ovako loša, a onda bi bila svedena ni na što. Demokratsk­a država mora imati lijevo i desno sidro i, koliko god nije dobro da se samo te dvije opcije izmjenjuju na vlasti, pitanje je zašto ovi treći ne oforme zajednički blok, a ne mogu se ni sami dogovoriti o svojim malim, parcijalni­m ciljevima. Pa kako bi onda mogli na državnoj razini?

Je li stanje u društvu onda predrevolu­cionarno?

Nema etosa, pogonske društvene snage. Moja je generacija izrasla iz 1968., 1971., a imali smo i revolucion­arni politički etos. I ljudi su politički mislili. I dalje svi razgovaraj­u o politici, no nemaš ideja ni političara s vizijom i snagom.

To znači da nagovješta­vate kaos?

Prema mojem mišljenju, da. Bit ćemo sve izgubljeni­ji. Stalno govorim da bih htio umrijeti prije nego što se dogodi ono što osjećam da će se dogoditi na ovim

ALEKSANDAR STANKOVIĆ

uopće ne treba polemizira­ti s onima koji su ga nakon emisije s Jelenom Veljačom optuživali da je fašist, jednostavn­o ih je trebao zgaziti do kraja prostorima. Najgore je ako se sad vraća totalitari­zam kao način razmišljan­ja, jer on stvara prostor za totalitarn­o ponašanje. Stanković, kod kojega se već deset godina ne želim pojaviti u emisiji, uopće ne treba polemizira­ti s onima koji su ga nakon emisije s Veljačom optuživali da je fašist, jednostavn­o ih je trebao zgaziti do kraja. Salma Hayek je nakon tog, kako kaže, silovanja nastavila suradnju s tim filmašem zato što joj je to donosilo lovu i slavu. I to jest istina.

Sada biste se odazvali?

Možda i bih, upravo zato da progovorim o tom histerično­m, fašističko­m napadu na njega i na sve one koji razmišljaj­u na drugi način. Eto, to je taj novi, lijevi fašizam.

Kako vidite političku budućnost naše “regije”?

Vrlo mračno. Ne naoružavaj­u se oni zbog vojnih parada, nego zbog drugih namjera. Sjećam se analize koju je prije deset godina radio jedan naš uvaženi intelektua­lac i obavještaj­ac, politički ekspert kojega cijene u svijetu, ali ne i kod nas. Već je tada prognozira­o da će Vučić, a tada još nitko nije znao za Vučića, izrasti u ovo što je danas. Opasnog čovjeka koji će izazvati krvavi rat. Danas sve više vjerujem da je u pravu. Tu studiju mogli bi na uvid dobiti i naši aktualni političari u državi, pa neka je pogledaju i dobro prouče, jer je izvanredna.

 ??  ??
 ??  ??
 ??  ??
 ??  ?? NI LIJEVI NI DESNI
ŠPANJOLCI ne mogu se pomiriti s time da Katalonci žele svoju državu, kao što se lijevi i desni Srbi ne mogu ni danas pomiriti s hrvatskom državom
NI LIJEVI NI DESNI ŠPANJOLCI ne mogu se pomiriti s time da Katalonci žele svoju državu, kao što se lijevi i desni Srbi ne mogu ni danas pomiriti s hrvatskom državom
 ??  ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia